Ove godine, osim filma o Emeriku Blumu, izdvojila bih i igrano- dokumentarni film u reziji Josepha Piersona: “Kako se sada zove ova zemlja”.
Ratno iskustvo novinarke Associated Pressa Aide Čerkez, i njeno poznanstvo sa Ismetom, rodjenog 1904. godine ( Rade Serbedzija glumi Ismeta ) je bio svjedok sarajevskog atentata 1914, i kroz njegovo pricanje i zadnja ratna desavanja nam je pokusala pribliziti besmisao ratova.
Zemlja je prolazila kroz ratove i mjenjanje vladara , a obican covjek se trudio prezivjeti. Ismet je star, godine ga pritiscu, bolestan je, granate u blizini odjekuju, a on na kraju kaze da su svi koji su vladali Bosnom na*ebali. Psovke u filmu su kao reakcija na besmisao i ratnu destrukciju.
Najjaca recenica u filmu je svakako: “Ismet je zivio u 4. zemlje, a nigdje iz Sarajeva nije isao!”
( 4. zemlje: Austro- Ugarska, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslavija, Bosna i Hercegovina ).
Ne smijemo zanemariti ni cinjenicu da su reporteri ucinili nevjerovatan doprinos u ratu.
O filmu “Emrik Blum”:
Snimak razvaljenog i opustosenog Energoinvesta nakon citave price, slijeda videa, me je zadavio i suze na oci natjerao…
To je dio kad kamera prica i zaokruzuje pricu, a ne stavlja tacku, jer prica nije ispricana do kraja. Nadam se samo da ljudi nece povrsno gledati na film i okarakterisati ga kao povratak jednom sistemu, nego da ce izvuci pouku i kroz djelo i lik gospodina Bluma, nauciti da su postovanje, znanje, zajednistvo prioritet ka uspjehu.
Zalosno ce biti svako drugo poimanje ove zivotne (h)istorijske lekcije prepricane i docarane “na velikom platnu”.
I kao slag na tortu:
“Praznik rada”
A sta ocekivati od Pjera Zalice i kompletne ekipe?!
Bosanska dusa u nastavku poslije “Gori vatra” i “Kod amidze Idriza”…
Lazu vas, ako vam kazu da je sarajevski, bosanski duh u odumiranju.
Sarajevo Film Festival jos jedan dokaz, jos jedna potvrda da je duh bosansko-hercegovackog naroda neunistiv.
