beats by dre cheap

Opet psujem

Ne znam ja glumiti. Onako kako stvari vidim i osjecam tako se sve to vidi i osjeca u mojoj blizini.

Poput djeteta sam. Zato se valjda najbolje s njima i razumijem.

Minulu nedelju sam provela u kuci.

Cak ni snijeg nisam isla cistiti, jer to su radili moji nasljednici.

U neka doba, poput lopova, usunjala se i porobila me nostalgija.

Damari ko strune postadose zategnuti u sekundi.

Ne znas ili bi plakao, ili bi se sebi smijao.

Odjednom fale ti ljudi kojih vise nema ni na ovom svijetu, a kamo li da smo u istoj drzavi.

Htjela bih s njima na kafu, u setnju, makar preko telefona pricu razbacati...

Ali nema ih!

Danas je bar lako: Skype, Viber...

Svi na tren u istoj sobi ko u stara vremena.

Ali, kad te uhvati nostalgija za ljudima kojih nema....

Prebires po mislima, trazih ih u svakom cosku mozga, svjesno unistavas sebi dan roveci po zatvorenim stranicama zivota.

Mene zna spucati nostalgija i za ljudima koji se u ovom ludom vremenu pogubise sljedeci poput slijepaca pogresnu i naopaku ideologiju.

Onda gledas takve, a ne dozivljavas ih!

Pa poslije izvjesnog vremena skontas da uzalud trosis vrijeme...

Samo u rijetkim trenutcima sjetis se nekih zajednicih derneka, njihovih provala, zajednickih dogodovstina i poslije prepricanog ostavis ih ponovo na “off”, jer znas da su to danas potpuno izgubljeni ljudi.

Zna me na trenutak ponijeti nostalgija i za Calgary-jem kad odem iz njega na godisnji.

Odjednom mi zamirise vlastita kuca....

Ali u nedelju, hej, sve nostalgije se slile u jednu.

Da mi je zagrliti Crnog, svog ratnog havera...

Covjece, na trenutak mi je “Suncokret-pogaca” tako zamirisala, koju je moja majka znala dobro napraviti, da sam se prepala vlastitih osjecaja, dok je iz coska sobe dopirao zvuk neprevazidjenih “Indeksa”.

Na trenutak sam pomislila da sam i “Indekse” izmislila, a onda sam skontala da je to opet radio M i Zvone sa svojim pricama.

Naglas sam opsovala: “Ma jebi se Zvone vise!”

Taman se uljuljam u vlastitu svakodnevnicu i onda eto je nedelja, 11 sati.

Ni previse kasno, a ni rano.

Taman da se vikendom malo duze odspava i da se jutarnja cejfi do besvjesti.

Hajd’ ga ne slusaj kad sa svojom pricom donese sva ta sretna i lijepa vremena, a onda ih zacini lijepim i sretnim trenutnim dogadjanjima.

Mislim, boze, kamo srece da su nam ovako poslije rata svaki dan pricali.

Ako ne bi bili najpozeljnija drzava u Regiji, bog me ubio.

Jer, dobra prica, podstice na jos vise dobra!

Sjetih se u nedelju kako sam voljela, tamo davnih osamdesetih, proslog vijeka, sjediti na onoj klupi izmedju Filozofskog i Muzeja i u hladovini drveta objesenih grana, jesti pljeskavicu sa Marin Dvora, dok bi jedna moja luda Bilja, pricala bez prestanka i ubjedjivala me da ne treba “strebati”, nego samo djoniti ispite.

Ona je na kraju prve godine, svima nama slagala, cak i profesorima, koji su joj velikodusno upisali prolazne ocjene u Index, da su joj svi njeni izginuli u saobracajnoj nesreci i da joj je ostala samo baka. Naravno, baka je zivjela u Beogradu i morala je napustiti Sarajevo i rodno Pljevlje.

Ja sam plakala ko malo dijete.

Jebi ga. Sta cu kad sam uvijek isla osjecajima.

Nije dugo proslo i svi smo saznali da je sve izmislila.

Joj, a ja sve isla s njom kod profesora, jer kad se ona rasprica, ja se rasplacem prva, pa onda pocne i ona, a profesorima ne preostaje nista drugo nego da nas tjese i njoj upisu ocjenu.

U nedelju se meni plakalo sta ja vise nisam naivna, i sto na kilometar nanjusim lazljivce, a ni onaj Zvone makar malo sta da slaze o gradu kojeg lomise, pljuvase, a kojem ni pera ne odbise, kad slusas njega.

I plakalo mi se, jer se sjetih, kad me je moj profesor Aleksandar Done pitao: “Gdje ti je Bilja?”, a ja samo slegla ramenima, a on se poceo smijati i tapsati me po ramenu govoreci: “Ma i mene je izradila, ali djaba joj. Nema ona to sto ti imas, a znas li sta je to?”

“Sta profesore?”

“Ljudskost, dijete drago!”

“Ne znam bas profesore...hvala...”, promrmljala sam.

“Znam ja drugarice,” izgovorivsi , produzi ka uskom hodniku u kojem se nalazio njegov kabinet.

Tako i ove nedelje, napokon raskrstih sa nostalgijom popunjenom ideoloskim bezveznjakovicima i nikad cvrsce sebi ne obecah da mi je bolje sjecati se Zvonetovih prica, jer nisu laznjaci.

A i potapsala bih ga po ramenu i rekla mu profesorove rijeci: “Ljudskost izvire iz tvoje emisije Zvone!”

Bosna preko Oceana
http://zikejesilitoti.blogger.ba
05/02/2018 23:39