beats by dre cheap

De jarane, moze li sta od Tife

Uvijek kada bi se nasao na kakvom derneku trazio bi nesto za sebe, cuvenom recenicom, po kojoj ga pamtimo:

"De jarane, moze li sta od Tife?"

Ispijenog lica, s podocnjacima od nocnog rakijanja, sa trzajem glave zbog tjeranja kose sa lica, neizbjeznom teksas jaknom, zamjenjenom vijetnamkom u zimskim danima, koja bi taman popunjavala njegovu visoku, suhu figuru je naizgled nevazna licnost jedne male carsije, koja se rasirila ispod zidina starinske Gradine.

Ali toliko nevazna, samo za one, koji nikada nisu osjetili istinsku zilu kucavicu te carsije i carsijske raje.

Ujutro kada bi se sunce izdizalo iznad Sahat kule budeci spavalice, i s prvim kafama u obliznjim kaficima bilo bi cudno, a da ne naletite na par plavih ociju. Sve sto bi vidjeli na njemu, tragove nedovoljnog spavanja, pomalo neuredno pocesljana kosa bi padali u drugi plan onog momenta kada bi se susreli sa veselim plavetnilom u njegovim ocima. U njima je covjek i na onim zajednickim dernecima mogao procitati vise od onog sto bi rekao, ili pokazao.

Nije se stedio.

Za raju, sve, pa makar bilo i pogresno.

Oni mudriji, ko biva njegovi jarani, uvijek bi se koristili njegovom dobrotom.

Vrlo cesto bi tudje grijehe uzimao kao svoje, nadajuci se da ce i njemu jednoga dana raja, na isti nacin vratiti.

Istinska raja mu je pokusavala, u rijetkim trenutcima i razgovorima, skrenuti paznju na one, sto se zovu rajom, ali kao da nije mogao protiv sebe.

Jednom kada bi podmetnuo ledja za nekoga, vazda je ostajao i bio kriv.

Vise niko nije ni probao da misli drugacije.

Ako je neko kriv, to je on i gotovo.

Samo bi ponekad, imao srece kada bi naletio u takvim teskim momentima na nekog ko bi bio toliko uticajan i cije bi rijeci "hajde pusti ga" popravilo njegovo naruseno stanje duse i onda bi poput pravog promotera isao okolo i "u povjerenju" prepricavao kako ipak raja nije izumrla.

Plavetnilo njegovih ociju bi postajalo poput najtoplijeg mora i koliko god su toplinom privlacile ljude, ta toplina ga je i unistila.

Spodobe ljudskih dusa su to vjesto koristile, ne mareci sto bi one u tim momentima gubile sjaj.

Jos bi ga zezali zbog "potonuca u ocima", a on bi smjelo prihvatao zezanje i na vlastitu stetu.

Utapajuci svoju neshvacenost na nacin koji vodi samounistenju, dovelo ga je na kraj zivotnog puta nekako prebrzo.

I neposteno!

Svaki oziljak, primljen "od drugara", nije zarastao; u njegovom slucaju.

Zato je zbog istinskih oziljaka i lazne raje krenuo na put vjecnosti.

Ponekad, u mislima, dok sjedim na zidinama Gradine, i zagledam se prima mostu koji spaja obale stare i nove carsije, kao da mi se ucini da nekog vidim da s rukama u djepovima farmerki, skupljen u kragnu plave teksas jakne, i ponekim blagim trzajem glave, kojim pomjera nestasne pramenova kose, zuri ka obalama stare carsije.

Sitne duse, koje su se grebale za prezivljavanje preko njegovih oziljaka, kod mene i kod carsije, na obe obale, ne ostadose u memoriji zapisane ni kao sjenke.

I umalo zaboravih.

Slucajno jednom, na jednom derneku, samo mi tiho, u svom stilu dosapnu:

"Pjesnik, nije ovo za tebe!"

"Znam, zalutah, evo me upravo na odlasku!"

Jednom na mostu, koji je uvijek prisutan na mojoj slici odrastanja, pitao me:

"Ides li na Tifin koncert?"

Steta, sto ode rano.

Tacno mi fali da ga sretnem, da se posvadjam s njim, zbog Esme, iz pjesme.

Znam da bih mu rekla:

"Nema Esme dok je Brega ne obradi!"

A on bi uzvratio:

"Ne znas ti nista! Djaba Bregino obradjivanje... Nista ba dok je Tifa "ne pocjepa", iz petnih zila."

Bosna preko Oceana
http://zikejesilitoti.blogger.ba
15/11/2017 17:36