beats by dre cheap

Red za vodu

Ponekad imam osjecaj da se ovaj moj zivot dogadjao nekome drugom, a ne meni.

Ko ce normalan, danas, da povjeruje, da sam pocetkom devedesetih proslog vijeka prala djecije pelene u opkoljenom Sarajevu, dok je moja dobra druga, s Vojnickog, izazivala svadju u redu za vodu da bih ja mogla sve to da zavrsim neometano i jos da na kraju natocim jedan kanister vode, za ponijeti.

Ni razmisljale nismo, bi li u tom ludilo nekakva isfrustrirana, nezadovoljna dusa mogla da povuce obarac, jer bilo je i takvih.

Stajalo se dugo, i cekalo se na taj kanister svjeze vode kao na zlato.

Ali, sta smo mogle?!

To je bio najbolji nacin, koji smo znale.

Bilo je lakse napraviti malo frku, nego nositi kanistere na predzadnji sprat nebodera.

Uvijek je bilo onih u redu koji su smirivali one najglasnije, bundzije, kojima nije bilo do njih samih, a kamo li da odobravaju taj moj cin.

I sad mi se ponekad u glavi prelamaju glasovi:

"Daj pusti zenu da zavrsi, sta si navr'o."

"Sta ako zavrnu pipu sada? Hoces li i onda govoriti pusti zenu?!"

"Ma neka zavrnu, sada i odmah, samo ako ces ti usutiti vise.!"

Brzinom munje sam u plasticnoj, crvenoj kanti mlatila onim bijelim, od gaze, pelenama, i niko od mene nije bio sretniji kada bih zavrsila, a jos na kraju svi, poslije mene, uspjeli nasuti vodu u kanistere.

Tada bih ja, zajedno sa mojom najdrazom drugom, stala na kraj reda i cekala da naspem kanister, koji sam usput ponijela.

Svaki put, oni koji su najvise galamili, kao da bi se zastidjeli, i nudili bi da neko od njih naspe za mene, a ja da mogu sjesti na obliznje stepenice, da se odmorim.

Druga bi me moja pogledala i pobjednicki osmjeh bi mi razvukla; bez ijedne rijeci, a u meni bi neka milina igrala od srece sto je imam takvu pored sebe i zaboravljala bi na trenutke na rat i sve ono sto je on nosio sa sobom.

Tada bih ja, da sam mogla, vikala na sav glas:

"I ovo je heroj, junak, ovoga grada! Niti je moja ulica, niti je moja "voda", a ona misli na mene, na moje dijete; i jos na kraju, one najljuce natjera da se postide!"

Jedan red, i jedno cekanje, nikada necu zaboraviti.

Nas ko zna koliko.

Kanistera vise od ljudi.

Svih oblika i velicina.

A pipa iz koje curi voda kao da namjerno otezava ionako vec otezan zivot.

Niti jacine, niti brzine, a detonacije odjekuju, umjesto rjedje, sve cesce.

I niko vise se ne trza na te zvukove.

Svima je uho vec toliko izdresirano; po zvuku granate znaju, da jos nisu ugrozeni.

Zato ne reaguju.

Sve je usmjereno na onaj lijeni mlaz i zelju da se sto prije stigne do njega.

Pocela je i kisa.

Samo sam ja reagovala:

"Sta cemo sada?"

Oni, koji su me culi, okrenuli su se, pogledali u mene, bezlicnim, tupim pogledom i nastavili da stoje u redu kao da se nista ne desava.

Nisu me tim pogledom cak ni osudili!

Samo su slegli ramenima.

Ostala sam u redu, pomalo postidjena, ali nisam se mogla osloboditi te spoznaje, tog fenomena, da su ljudi otupjeli na sve.

Covjece, rat nije samo ubijao, on je i osjecaje istrebljivao, pustosio, razmisljala sam dok sam se misijim korakom priblizavala mlazu, koji je vise bio za to da ne tece, nego da tece.

Bosna preko Oceana
http://zikejesilitoti.blogger.ba
23/10/2017 06:08