beats by dre cheap

Poslije Mabele, odoh u Dva Ribara

Napomena: prica napisana u 2013, uz jutarnju kafu (vrijeme oznaceno 7:51am)

Sta se promjenilo do 2017...uskoro cete citati 😉


Polako se poce otapati ona zelja sto se nakupljala oko srca pune dvije godine.

Zajutrih na najljepsem mjestu, uz dragu prijateljicu, u svijetu mirisa knjige.

Mabela.

Najtoplija u skrovitom dijelu Skenderije.

Dok razgovor poput zubora, uz miris kafe i knjige ne zapinje ni na trenutak, bas kao da smo svo vrijeme bile skupa, jutrenje bi bilo prekinuto samo tragacima za dobrim stivom, a ja bih se sladila iz prikraja citavom svijetu sabranom na jednom mjestu.

Sada mnogi trce ka novim, nadmenim mjestima, mada ja hodajuci preko platoa Skenderije osjecam puno vecu bliskost sa ovim gradom.

Pa i "teta Razapeta" kao da onim svojim stavom prkosi vremenu u kojem je ne prepoznaju. Uz oprez, sidjoh niz stepenice i zaputih se brzim koracima na jos jednu sarajevsku kafu, uz Miljacku, u Dva Ribara.

Zasto bas u Dva Ribara, a bezbroj mnogo ljepsih i atraktivnijih sarajevskih basta prizivaju nas svojom ljepotom?!

Za putnika, tu nema ama bas nista!

Odakle ce on znati da je ona zadnja stolicu, u basti, s lijeve strane ako ides od Akademije, a iza je trafika, mjesto za gospodina koji se rodio u istoj zgradi, tu u blizini, u kojoj i dandanas zivi, i koji vec pola svog zivota, jutro pocinje bas s tog mjesta; osim zimi kada se premjesta, s desne strane, uvijek gledano ako ides od Akademije; opet u cosak, uz onu cvijetnu ogradu, odakle ima fantastican pogled na Cobanija most. Ne moze taj putnik namjernik ni za trenutak osjetiti te vibracije koje dolaze od stola iz coska i tacno po njegovom pogledu konobari primicu rezervnu stolicu na koju odlaze sve svoje stvari kako bi stol bio slobodan za jutarnje novine i kafu. Zna se, da tu moze privuci stolicu, osim njegovog zivotnog druga, jos par njih, koji znaju sve te njegove navike, postujuci ih kao i njega.


Nekada su, poput Cobanije, svaki dio Sarajeva imali jednog takvog kome su gazde kafane znale "damar" i takvog gosta su dozivljavali kao neizostavni dio u svom vlasnistvu.


Sad ce neko, od neznalica jos da pomisli, kako taj samo iz coska mjerka i odpuhuje na sve svojim terslukom, ali vara se. Uvijek je bucno oko tog stola, iako djeluje kao da se nista ne desava. Preko onog zidica, ukrasenim cvijecem, naginju se stariji, mladji, noviji, stari i najstariji stanovnici Cobanije.

Razmjenjuju pozdrave, misljenja, osmjehe, a ponekad i neko dovikivanje i mahanje u prolazu. Tu je jos uvijek ziva ona rasprava o FK Zelji i FK Sarajevo, mada se vrlo dobro znaju njihove danasnje nogometne mogucnosti.

Opet se na kladionicama, uz skromnu penzionersku markicu gubi na takvim opkladama i raspravlja se do prvog jaceg sarajevskog sunca, a onda se polako povlace ka svojim rashladjenim stanovima i ceka se njegov zalazak, kako bi se s druge strane Dva Ribara pila kafa i opet skupljalo drustvo u cosku, oko covjeka sa onom sarajevskom dusom. A vecernja kafa bi trajala tek toliko dok se ne bi razigrao nocni zivot, koji je ljubitelje te strane Miljacke dovodio ka Dva Ribara.

On bi se uz glasno oprastanje s konobarom pozdravljao, kupeci svoje stvari, stavljajuci na znanje da je do narednog dana njegov stol slobodan. I mi, koji bismo tek odlazili ka zivljoj Ferhadiji bi se dizali, zajedno s njim, i krenuli ka potpuno drugacijem Sarajevu, sa druge strane Miljacke.

Takvi coskovi, prepuni iskrene ljudske price, vracaju me uvijek iznova ka Bosni.

Poput mostova preko Miljacke, spajaju novo i proslo, mlado i staro.

Bosna preko Oceana
http://zikejesilitoti.blogger.ba
12/10/2017 21:24