beats by dre cheap

Virtualni svijet

Ja ne znam zbog cega se ljudi ustrucavaju i lazu kada se prica o drustvenim mrezama.

Naravno, da nas je u velikom broju koji smo prisutni ne samo na fb, nego i svim ostalim "online druzenjima".

Sjediti satima za kompjuterom, razgledati i analizirati slike i statuse kako prijatelja, blizih i daljih rodjaka, a ne ucestvovati u druzenju kroz pisanu rijec, ili opciju "like" je za mene bolesno.

Ja osim bloga i fb, zaista nisam vise nigdje aktivna, ali onog momenta kad osjetim da nemam vise sta reci prijateljima na fb, ili blogerima kao osvrt na njihovo razmisljanje kroz pisanu rijec, sigurno cu se deaktivirati na oba polja.

Poznate, javne licnosti mi sasvim opravdano imaju preko hiljade prijatelja i da su njihovi profili javni, ali ja, obicni smrtnik, imam uz sve blize i dalje rodjake, manje od dvjesto prijatelja na mom fb profilu i nikako ne javno. Medju njima je sigurno desetak koji su za brisanje.

Bliza i dalja familija, raja iz djetinjstva, iz skolskih klupa, komsije -ne svi, cetiri blogera :) i to je taj krug koji ja svako jutro uz prvu jutarnju kaficu obidjem, ostavim komentar, kliknem "like", poslusam kakvu pjesmu ako mi se svidi, odgledam kakav insert, nasmijem se nekom vicu ili fb slicici, rastuzim se na neciju tugu i sve to u nekih 15-ak. minuta aktivnog bavljenja facebook-om.

U pravom zivotu, to bi trajalo danima.

Za neke susrete bi trebale godine da prodju, jer razbacani smo po svim meridijanima.

Eto, nije li lijepa sama cinjenica, da smo danas povezani i svi zajedno na jednom mjestu, iako nas je zivot sve razbacao po svim coskovima svijeta.?

Meni je to fantasticno.

Jos kad tome svemu dodam gotovo 4-5 mjeseci u godini zime u Calgary-ju, gust mi bude na -20 ili -30, u toploj sobi, poslije svih svakodnevnih obaveza i posla, odlazaka u kupovinu, uzivo druzenja, zaviriti na fb.

Poslije petnaestominutnog jutarnjeg ispijanja kafe i fejzbuńćenja, ostatak dana su samo "uleti" kratki do pauze na poslu, ili do vecernje kafice.

Znate li, da kad "usetate" na fb razdragani, pozitivni, koliko mozete puta "like" da kliknete u samo jednoj minuti? Nisam brojala, ali sigurno, mozete puno puta.

Postane mi kao igra; poput onih poker aparata kad smo igrali birvaktile u studentskim danima: veca - manja; ova je za "like" - ova nije.

Gotovo redevno zaobilazim, ponekad i kritikujem, sve one "krivo nasadjene" i prisutne na tim stranicama.

Ja, koja sam odmah poslije rata spakovala kofere i otisla iz Bosne, otisla sam iz samo jednog jedinog razloga, a to je: "Nisam mogla vise cekati zivot da mi se desi!"

Ali, nisam ni od onih koji zaboravljaju sta sam, odakle sam i da prezirem sve to tamo.

Jok! Kod mene mora biti balans. Ne odricem se nicega dobrog iz Bosne, niti po svaku cijenu prihvatam sve iz Kanade.

Ali razumijem i sve one koji su ostali cekajuci...

No, ne razumijem samo one koji su se u tom cekanju, izrodili u tako ruzne i zalosne ljudske spodobe.

Nazalost.

Najgora je stvar u zivotu gledati u komsijinu ogradu na mahalski nacin.

Da pojasnim, mahalsko gledanje je kad vidis samo da je komsinica prosetala u dizajniranoj haljini, i folira se sto su joj djeca zavrsila fakultete, a ona nije... ili komsija se odvezao u novom autu na posao, i muka ti, a ni jednom nisi pomislio da ta komsinica ili komsija ustaju svako jutro i odlaze na posao, da zaradjuju za zivot, pa kad dodju sa posla, umjesto sto bi ispijali po ko zna koju kafu, cupkaju korov oko svoje kuce, ona sama cisti kucu, on pere auto, a da ne govorimo o trudu i roditeljskom zalaganju sto su odgojili i vaspitali zlatnu djecu itd, itd...


Ne daj Boze da gledam mahalski preko puta svoga plota, odavno bih bankrotirala i bila bi mi Kanada poput zloceste macehe.

Osim dizajnirane komsinicine haljine i komsijinog novog auta ne bih nista primjetila i ne bi mi pomoglo ni to sto znam da zivim u naprednom drustvu.

Raditi na sebi moramo dragi moji. Svaki dan!

Posao koji radimo, moramo i trebamo usavrsavati, djecu koju odgajamo moramo i trebamo ka dobrom usmjeravati, sredina u kojoj zivimo moramo i trebamo unaprijedjivati, kao sto rucak koji kuhamo, moramo i trebamo poboljsati....


Davno, odmah poslije rata, sjedeci u stanu, na Alipasinom, gledajuci i analizirajuci ljude u mom komsiluku, vec tada sam, ko sad se sjecam, u srce spakovala par familija i evo vucem sva sjecanja i nasa zajednicka druzenja, gdje god da sam, a ostatak, jednostavno sam zaboravila, jer ih nisam pustila blizu sebe, upravo, da ne bih cekala na zivot.

Ljude iz djetinjstva, drugare iz skolskih klupa mi je uvijek drago vidjeti.

Kroz statuse, slike, jednostavno kroz sve ono sto postave na svom profilu je dio njih, njihovog bivstvovanja.

Njih dvjestotinjak sam upoznala ponovo.


Osjetim u svima njima, njihove uspone, padove, zelje, stremljenja...

Ponekad, posto volim analizirati sve i svasta, znala sam pisati statuse i pogadjati ko ce biti prvi u ostavljanju komentara, ko ce se jediti, ko ce se nasmijati, ko ce skontati moju igru...

Cak sam u jednom odredjenom periodu uvukla u tu moju analizu i moju najbolju drugaricu.

Ona se divila mojoj nepogrijesivosti, a ja bih svaki put bila tuznija, jer sam spoznavala one sto su u cekanju pogubili sebe.

Sta god da su drugi uradili, napisali, uslikali, vazda bi ih docekali na noz.

Davala sam im uvijek sansu za druzenje.

Okretala na salu njihove zlobne i nedobronamjerne komentare upucene i meni, a i zajednickim prijateljima.

A onda sam ih jedno jutro, uz kafu, poslala u zaborav.

I nimalo mi nije zao.


Zaborave se ljudi, pa u momentima vide samo tvoje ime, okvir od slike, cuju samo vesele note sa tvog profila, uporno izvlace proslost, a nikako da se okrenu novom danu i da protrljaju oci kako bi vidjeli realnu sliku mene, tebe, nas i to danas!


Ucim, "tesem" svoje ja, na svim poljima...

Na kritikama i greskama ucim.

Najteze su lekcije upravo na greskama.

Nekada vlastitom zaslugom stecene, a nekada jednostavno ne mozete ih izbjeci. Stignu servirane k'o na pladnju.

Ali niko mi nije kriv zbog njiih.

Toliko cesto cujem: "Covjek vise ne smije nista da napise, a da se neko odmah u tome ne nadje."

Ja ne znam kako ti i takvi ljudi, koji sebe pronadju u svakom i svacijem statusu zive uopste.

I sto ce im uopste fb, Instagram, blog?!

Sto ce im kad se ne znaju druziti, ni uzivo, ni virtualno?!

Bosna preko Oceana
http://zikejesilitoti.blogger.ba
23/04/2017 03:20