beats by dre cheap

Nisam ja sejtan na tebe!

Joj sto ja mogu zakomplikovati stvar dok si rekao sta bi.

I zbuniti covjeka.

Cak i one koji me dobro poznaju.

U zadnje vrijeme, posto ulazim polako na malo veca vrata cvijeta starosti, kad se to izmjesa sa mojim emotivnim pristupom svemu i svacemu, ispadne itekako zbrka.

Mojoj djeci je to smjesno do suza, a glavni vazda glavni i on bi da objasni, da ne ide tako.

Kaze mi da se ljutim isto djeca iz mog vrtica.

I umjesto da se tu zaustavim, da pokazem da nije tako, jok, ja samo sto se ne rasplacem, ubjedjujuci ga da to nije istina.

Djeca se zajedno sa njim smiju, a ja bih poput one jedne moje djevojcice u vrticu lupila nogom od pod dok stezem sake i uzviknula:"Nisam ja beba!"

I dok se tako borim sa svojim razmisljanjima, ustvari shvatim, da je glavni u pravu, ali ne bih priznala nema tih para.

Sjedimo mi za stolom, jedemo i smijemo se Pitalicinim dogodovstinama iz skole, kad ja na ruci nasljednika skontam trakicu, narukvicu.

"Sta ti je to?"

"Ma sa fakulteta?"

"Sta?", nastavljam i dalje, a vrlo dobro znam sta je.

"Pa znas. Jos dvije sedmice do kraja semestra."

"I?"

"Mama, pa znas."

Gledam i poput mokre krpe me opali posred cela: "Pa njemu je ovo zadnji semestar, zadnja narukvica sa kojom ce da ulazi na univerzitetske party-je!"

Ma kao da me struja udarila i prodrmala od ucmale svakodnevnice.

Sad ce neko reci:"Hajde ba kao da ne znas da zavrsava ove godine?!"


Naravno da znam.


Ali ustajuci svako jutro, pripremajuci mehanicki od sendvica, dorucaka, ruckova, vecera, osmisljavanja radnog dana, pranja svega i svacega... razgovora o domacim zadacama, odlazaka u goste, dolazenje gostiju, dobijanja i lijecenja gripa, jer je sezona, gundjanja, neko bi mogao bar auto oprati, ako vec nije usisano i jos bezbroj svakodnevnih obaveza, potisnemo iz uma, najvaznije - zaboravimo na vazne stvari, od kojih nam srce poskakuje od radosti.


A zaboravimo na njih, jer znamo negdje duboko u sebi, da su oni odredjeni precizno datumima: dan kada se zadnji ispit polaze, vec sad se zna, dan kad se ide na ceremoniju dodjele diplome.

Dan kad... ma zajebi sve to i kazem u sebi od neke dragosti - i pocni da se radujes vec sada!


"Sine, jesi li svjestan da je to tvoja zadnja narukvica, jer krajem aprila zavrsavas sa skolom?"

"Da!"

"I je li ti zao?"

"Naravno, pomalo mi je zao sto ovo sve prolazi."

"Daj koji ti je, pusti dijete," odmah glavni.

"To su ti lijepi momenti koji se pamte," nastavljam ignorisajuci glavnog.


Poslije rucka, svi opet kud koji mili moji.


A ja se uhvatila telefona i da posaljem poruku svim dragim ljudima...

A u poruci, simbolicki, kazem: Dobio je svoju narukvicu u zavrsnoj godini, i ponosna sam na njega... "


I jebo te, misleci svi to tako vide kao ja!


Bas kao da ce njih ona mokra krpa opaliti po celu!

Umjesto toga, naravno, sviju interesuje kako izgleda ta narukvica.

Ja poput djeteta u vrticu se smijem naglas i sebi i ljudima dragim.


Objasnjavam: svi studenti, bez obzira na godinu dobiju tu narukvicu, jer je kraj godine ubrzo, a u kampusu ce se mnogobrojni party-ji odrzavati, i narukvica je poput propusnice... Univerzitet zasticen od nezeljenih gostiju, a mi roditelji poslije voznje kroz svakodnevnicu, trebali bismo oboritit ubrzanje na minimum, jer smo na vrijeme dobili podsjetnicu, u obliku narukvice i da ih podsjecamo na zavrsne ispite, a uz sve to, prezivljavat cemo i njihova partijanja.

Dok je meni ova narukvica vazna, a svima nevazna, i glavni gundja da je meni uvijek sve vazno sto nije vazno, ja likujem, jer me je na vrijeme podsjetila da u zadnjem momentu ne trcim po nasljednikovo svecano odijelo, pa moje, pa glavnog, pa za pitalicu, pa da na tenane podijelim sve ove dane radosti koji nam sa njegovim zavrsnim ispitima dolaze....

Da pripremim onu veliku casu vode i prospem za srecu kada bude za koji dan polagao ispite i kada se bude derao sa vrata: "Cao mama!", a ja cu trcati uz stepenice da stignem i frknem onu vodu da mu sve ide glatko i cisto bas poput nje.

I da, nisam ja samo pisala poruke, napisala sam ja to na fb, opet simbolicki, a Bole, prva, odmah, daj tu narukvicu da vidimo... Djaba sto sam napisala, svake godine po jedna narukvica, da nas podsjeti da je kraj fakultetske godine...

E sad zamislite, da sam novinar, podobni, covjece, ova narukvica bi bila na svim naslovnicama: "Po zavrsetku fakulteta u Travniku, Sokocu i Kiseljaku, svi nasi studenti su dobili narukvice, za uspjesno privodjenje jos jedne fakultetske godine!"

A na naslovnici, sve "fakultetlija do fakultetlije", sa narukvicama...

Da ne duzim, mislim da obuzdam mastu.... inace....

Skont'o je nasljednik poentu moje price:

"Ne brini mama, i do sada sam partijao i sve ispite na vrijeme polozio! Nisam ja sejtan na tebe!"

Bosna preko Oceana
http://zikejesilitoti.blogger.ba
09/04/2017 22:22