Bosna preko Oceana

Dobrodošli na moj blog... Volim toplu ljudsku rijec, ali zato sebicne i ohole ljude zaobilazim u sirokom luku. Uzivam u ljudskoj, iskrenoj prici! Zato, svaka moja prica je kao moj prijatelj, drag poznanik... Raja, pozdrav ZIJADA RAJKOV

16.02.2018.

Prljavo Kazaliste

5. maja u Calgary-ju.

Hit proljeca i ljeta - Željina plava 🎶







11.02.2018.

Aurora Borealis

U knjizi “We Die Alone” se spominje ostrvo Senja.

Senja je drugi otok po velicini u Norveskoj.

Na otoku Senja zivi oko 8000 stanovnika.

Otok je popularan i zbog polarne svjetlosti - aurora borealis ( “sjeverna zora” ), a Wikipidia kaze da je ime dobila po rimskoj bozici Aurori i grckom nazivu za vjetar Boreas.

Tokom povijesti ljudi su govorili o zvukovima polarne svjetlosti: pucketanju, sistanju, zvizdanju ili zujanju. Jos uvijek postoje price o zvukovima aurore, ali do sada, niko ih jos nije uspio snimiti.

Ne tako davno, jednog novembarskog ranog jutra, izmedju 2 i 3 sata ujutro, gledali smo neobicne nijanse zelene boje koje su prosarale nebo, iznad mog Tuscany-ja.

Mene takve prirodne pojave zaista fasciniraju.

Od tada kad god imam slobodnog vremena volim da istrazujem i citam o Palarnoj svjetlosti.

Banff nacionalni park je idealno mjesto gdje se moze vidjeti svjetlost od septembra do polovine maja.

Jezero Minnewanka je idealno za susret sa aurorom.

Zaista zelim otici u “Aurora Borealis Obervatory” na ostrvu Senja, u Norveskoj.

Tamo ne bih kampovala😉

P.S.: slike preuzete sa stranice o ostrvu Senja












10.02.2018.

You know you are Canadian if : You know what a toque is 😉

You say "sorry" even if you did nothing wrong.



08.02.2018.

Koga briga sto snijeg pada i sto je zima kad si iz Calgary-ja 😃😀

Wiiliam Benham iz Alberte, tačnije Medicine Hat, osudjen je na 30 dana zatvora i 24 mjeseca uslovne, uz lijećenje od alkohola i droge, zbog pisanja prijetećih pisama premijeru i majoru Medicine Hat-a.

U Calgary-ju je toliko napadalo snijega preko noći da su neke škole zatvorene, a jutros su iz gradskog prijevoza javili da će tramvaji zbog nestanka struje u garaži kasniti 45. minuta, ali su zato angazovali ekstra linije autobusa koji će se pobrinuti za putnike na tim relacijama.

Snijeg još nije prestao padati, a temperature za danas predvidjaju od -18 ( sa vjetrom -28 ) do najviša dnevna temperatura -14.

Dan za crtanje, pravljenje aviona, kamiona😃, gledanja crtića...

Ducks & Geese / Prince’s Island Park
Ducks & Geese / Prince’s Island Park


06.02.2018.

Utorak je..



05.02.2018.

Opet psujem

Ne znam ja glumiti. Onako kako stvari vidim i osjecam tako se sve to vidi i osjeca u mojoj blizini.

Poput djeteta sam. Zato se valjda najbolje s njima i razumijem.

Minulu nedelju sam provela u kuci.

Cak ni snijeg nisam isla cistiti, jer to su radili moji nasljednici.

U neka doba, poput lopova, usunjala se i porobila me nostalgija.

Damari ko strune postadose zategnuti u sekundi.

Ne znas ili bi plakao, ili bi se sebi smijao.

Odjednom fale ti ljudi kojih vise nema ni na ovom svijetu, a kamo li da smo u istoj drzavi.

Htjela bih s njima na kafu, u setnju, makar preko telefona pricu razbacati...

Ali nema ih!

Danas je bar lako: Skype, Viber...

Svi na tren u istoj sobi ko u stara vremena.

Ali, kad te uhvati nostalgija za ljudima kojih nema....

Prebires po mislima, trazih ih u svakom cosku mozga, svjesno unistavas sebi dan roveci po zatvorenim stranicama zivota.

Mene zna spucati nostalgija i za ljudima koji se u ovom ludom vremenu pogubise sljedeci poput slijepaca pogresnu i naopaku ideologiju.

Onda gledas takve, a ne dozivljavas ih!

Pa poslije izvjesnog vremena skontas da uzalud trosis vrijeme...

Samo u rijetkim trenutcima sjetis se nekih zajednicih derneka, njihovih provala, zajednickih dogodovstina i poslije prepricanog ostavis ih ponovo na “off”, jer znas da su to danas potpuno izgubljeni ljudi.

Zna me na trenutak ponijeti nostalgija i za Calgary-jem kad odem iz njega na godisnji.

Odjednom mi zamirise vlastita kuca....

Ali u nedelju, hej, sve nostalgije se slile u jednu.

Da mi je zagrliti Crnog, svog ratnog havera...

Covjece, na trenutak mi je “Suncokret-pogaca” tako zamirisala, koju je moja majka znala dobro napraviti, da sam se prepala vlastitih osjecaja, dok je iz coska sobe dopirao zvuk neprevazidjenih “Indeksa”.

Na trenutak sam pomislila da sam i “Indekse” izmislila, a onda sam skontala da je to opet radio M i Zvone sa svojim pricama.

Naglas sam opsovala: “Ma jebi se Zvone vise!”

Taman se uljuljam u vlastitu svakodnevnicu i onda eto je nedelja, 11 sati.

Ni previse kasno, a ni rano.

Taman da se vikendom malo duze odspava i da se jutarnja cejfi do besvjesti.

Hajd’ ga ne slusaj kad sa svojom pricom donese sva ta sretna i lijepa vremena, a onda ih zacini lijepim i sretnim trenutnim dogadjanjima.

Mislim, boze, kamo srece da su nam ovako poslije rata svaki dan pricali.

Ako ne bi bili najpozeljnija drzava u Regiji, bog me ubio.

Jer, dobra prica, podstice na jos vise dobra!

Sjetih se u nedelju kako sam voljela, tamo davnih osamdesetih, proslog vijeka, sjediti na onoj klupi izmedju Filozofskog i Muzeja i u hladovini drveta objesenih grana, jesti pljeskavicu sa Marin Dvora, dok bi jedna moja luda Bilja, pricala bez prestanka i ubjedjivala me da ne treba “strebati”, nego samo djoniti ispite.

Ona je na kraju prve godine, svima nama slagala, cak i profesorima, koji su joj velikodusno upisali prolazne ocjene u Index, da su joj svi njeni izginuli u saobracajnoj nesreci i da joj je ostala samo baka. Naravno, baka je zivjela u Beogradu i morala je napustiti Sarajevo i rodno Pljevlje.

Ja sam plakala ko malo dijete.

Jebi ga. Sta cu kad sam uvijek isla osjecajima.

Nije dugo proslo i svi smo saznali da je sve izmislila.

Joj, a ja sve isla s njom kod profesora, jer kad se ona rasprica, ja se rasplacem prva, pa onda pocne i ona, a profesorima ne preostaje nista drugo nego da nas tjese i njoj upisu ocjenu.

U nedelju se meni plakalo sta ja vise nisam naivna, i sto na kilometar nanjusim lazljivce, a ni onaj Zvone makar malo sta da slaze o gradu kojeg lomise, pljuvase, a kojem ni pera ne odbise, kad slusas njega.

I plakalo mi se, jer se sjetih, kad me je moj profesor Aleksandar Done pitao: “Gdje ti je Bilja?”, a ja samo slegla ramenima, a on se poceo smijati i tapsati me po ramenu govoreci: “Ma i mene je izradila, ali djaba joj. Nema ona to sto ti imas, a znas li sta je to?”

“Sta profesore?”

“Ljudskost, dijete drago!”

“Ne znam bas profesore...hvala...”, promrmljala sam.

“Znam ja drugarice,” izgovorivsi , produzi ka uskom hodniku u kojem se nalazio njegov kabinet.

Tako i ove nedelje, napokon raskrstih sa nostalgijom popunjenom ideoloskim bezveznjakovicima i nikad cvrsce sebi ne obecah da mi je bolje sjecati se Zvonetovih prica, jer nisu laznjaci.

A i potapsala bih ga po ramenu i rekla mu profesorove rijeci: “Ljudskost izvire iz tvoje emisije Zvone!”

05.02.2018.

Razumijem ja i Nedju

Imamo mi u ulici jednu vrlo zanimljivu porodicu, i to ne meni, nego Nedji.

Dvije mame i dvije djevojcice.

Ljudi, nikome one nisu zanimljive kao Nedji.

Sad ce neko reci, folira... Ali tako je. U prvim godinama zivota daleko od Bosne divite se i cudite svemu sto je drugacije od Balkana, a onda polako, vremenom, naucite zivjeti sa svim tim razlikama u svemu.

Ljetos ja zalijevam cvijece, a jedna od mami kosi travu ispred njihove kuce dok se djevojcice igraju u hladovini garaze, kad eto ti Nedje uz ulicu.

“Gdje si Bosanko?”, a uopste ne gleda u mom pravcu dok to govori, nego u moje komsije.

“Evo me Nedjo, zalijevam cvijece.”

“Vidim”, odgovara, a i dalje ko fol gleda uz ulicu.

“Koga foliras? Hajde sta si blenuo ne igra mecka preko puta!”

“Ne gledam zivota mi!”

“Nedjo, zalicu te vodom ako ne prestanes, a ocito ti zivot nesto ne vrijedi cim se u njega kunes dok lazes.”

Napokon se okrene i pocnemo normalno pricati.

Poslije par minuta, moje male komsinice su izasle iz garaze i po obicaju, kao i uvijek, pocnu mi mahati i ponavljati “hi” bezbroj puta.

Uz osmjeh im uzvratim “hi”, a Nedjo jedva docekao.

“Sto su fina djeca,” a u glasu mu prepoznajem onu dozu zaljenja sto “jadne” zive sa dvije mame.

“Halo Balkanac!! Nisu za zaljenja. Uspjesna mlada i radisna kanadska porodica.”

Ide za mnom, dok otvaram ulazna vrata kuce i govori: “Joj Bosanko, nije meni ovo normalno.”

“Ko tebe pita Nedjo,” nastavljam.

U tom cuje se piskutavi glasic komsinice preko puta, sa plavim loknicama kako slatko doziva mamu.

I umjesto Nedjo da produzi u kucu za mnom, covjek se vrati na cosak kuce i eto ga ubrzo za mnom i ne izdrzavsi, poce se smijati mojoj iznenadjenoj faci.

“Ma mor’o sam da vidim ko je mama.”

“I?”

“Pa sad mi tek nista nije jasno, jer ona sto kosi, i ona je mama.”

“Daj Nedjo, postedi me. I neces vise tako buljiti u ljude bez razloga iz moga dvorista! Halo, to su moje komsije. Ni oni ne bulje u tebe!”

“Pa kad nemaju razloga,” poput djeteta uvrijedjeno Nedjo nastavlja.

“Hoces prestati?!”

“Dobro ba. Hajde, reci mi molim te tvoje misljenje o ovim..” i glavom prema kuci u kojoj zive divne dvije djevojcice sa svoje dvije mame.

“Nedjo, sta mislis da ih odem pitati koje su vjeroispovjesti, ili jos bolje koje su nacionalnosti, pa da se s njima pokrvis na svim nivoima?.”

“Daaaaj! Nisi mi rekla svoje misljenje.”

“O cemu?”

Sad se poceo nervirati.

Poznajem te pokrete ruku kroz kosu.

“Sta ja imam misliti o njima?!”

“Ma mislim, to isti spol, brak, djeca itd...”

“A to Nedjooo”, nastavljam ga nervirati.

“Stvarno si nemoguca!”

“Dobro!”

“Hajde reci, je li normalno to? Ona sto sam mislio da je djeca zovu tata, vozi kamionet, ima poput gradjevinskih radnika nabildane misice, oblaci se ko i oni... glumi musko... Eto, reci ti meni sta ce joj to?”

“Prvo i prvo, ona nije poput gradjevinskih radnika nabildanih misica, ona je gradjevinski radnik...”

Odmah zivnuo: “Znaci pricala si s njom?”

“Nedjo, tebi nema pomoci”.

“Mislis njima, ja sam normalan.”

“Jesi, sve dok ne vidis nesto u mahali...”

“Daj, Bosanko, crkoh od znatizelje, reci mi sta mislis.”

“Recu ti, ali da obecas da vise neces onako zjevati u njih.”

“Obecavam”, i dize ruku ka srcu, a oci gore od znatizelje.

“Ma skroz su mi ok. Jedino mislim da ne treba te svoje muske hormone isticati garderobom, a nekako i onolike nabildane ruke ne idu uz sise velicine 44 grudnjaka.”

“Jao znao sam da ti nisu normalne ko i meni, ali znas glumiti Bosanko”, i sve mi kaziprstom uz smjesak mase ispred nosa.

“Ama nisam rekla da su nenormalne, nego da nema potrebe da...”, nisam zavrsila.

Vec je isao prema ulaznim vratima uz napomenu: “Umalo zaboravih. Veceras dodjite na rostilj!”

Sav vazan dize pogled prema kuci mojih komsija i gledajuci samouvjerenije, sam sebi zapetlja nogu i umalo ne uleti u cvjetnjak.

“Ima ga da je ko zrno”, likujem za njim, a on poput jos jednog Balkanca, odavdje iz Calgary-ja kad koga sretne odmah zaskoci pitanjem:

“Je li se ti nesto ljutis na mene Bosanko pa likujes sto sam umalo zaorao u tvom cvjetnjaku?”

“Ma nista licno Nedjo. Vidimo se i gledaj gdje hodas.”

04.02.2018.

Dodje tako dan

Kad mi zbog nostalgije postane sve tijesno ovdje...

31.01.2018.

Crafts - Toddlers



28.01.2018.

Golf

Kazu da je prijeratni TAS Sarajevo u Vogosci proizvodio 33. Golfa samo u jednoj smjeni, a radio je u tri smjene.

I opet se cekalo kad uplatite da dobijete Golfa.





26.01.2018.

Suvisno je ista reci

Hajmo raja... mozemo mi to! Pomozimo!!!
Hajmo raja... mozemo mi to! Pomozimo!!!


26.01.2018.

Nije lako biti fin

Nikada nije pricao puno.

Ali godinama odrastajuci uz takvu nepricalicu, ali autoritet, covjek iz njegove sutnje nauci mnogo.

Puno vise, nego sto naucimo od onih koji stalno pricaju.

Nije volio nepravdu i na bilo koju vrstu nepravde pokazivao bi negodovanje, ali opet bez puno rijeci.

Nije volio ni ljude koji bi sve samo grabili sebi, a pri tome zaboravljali pokazati postavanje ka drugim i njihovim stvarima.

Imao je pravu malu radionicu u podrumu na koju je bio ponosan.

Ako je vec mogao zaraditi, zasto ne bi i kupio, zasto bi posudjivao od nekoga, tako je razmisljao; i mada bi mu samo jednom godisnje mozda zatrebao taj i takav sarafciger, ili kakav kljuc odvijac uopste nije odustajo od namjere da ga ima.

Ali kada bi posudjivao, ocekivao bi da mu vrate na vrijeme.

Jedino bi gundjao duze nego obicno tada, kada bi morao prvi da trazi ono sto je posudio.

Bio bi tada jako nezgodan.

I nikad se nije mogao cudom nacuditi na takvo bahato ponasanje prema tudjoj i posudjenoj stvari.

Pitao bi se po milion puta: "Kako zna doci i zatraziti, a ne zna na vrijeme vratiti?!"

Nisu ga interesovali prolazni hirovi.

Ono sto je volio u mladosti, nekako kao da je ostajao tome vjeran i u starosti.

Samo te navike i zadovoljstva je prilagodjavao rodnom listu i najdrazim.

Zivot ga nimalo nije stedio.

Lomio ga je od rodjenja, kroz mnogobrojna iskusenja u velikoj porodici do ratova koji su harali preko njegove rodne grude.

Ali nikad se nije slomio.

Ni za cent.

Ostajao je svoj: dostojanstven, posten i cutljiv u osvajanju svojih zivotnih bitaka.

Rijetko bi kad pokazao prst na neciji grijeh, ili nevaljalost.

Ako bi to i uradio, pravdao bi ga njegovim, ili njenim neznanjem.

Svoje nikada nije izdao, niti klevetao.

Sutnjom ih je znao postidjeti na neke njihove nevaljale radnje.

Ali i sutnjom je pokazivao radost.

Samo bi mu oci zaiskrile, zmirnuo bi koji put vise na tek ukazanu radost i odmah bi svi oko njega znali da su na ispravnom putu.

Nije posustao do zadnjeg trena.

Ostao je svoj.

Oni koji su ga voljeli, nikada im nije smetao, a oni koji ga nisu voljeli su uzaludno pokusavali skriti da im je smetao. Njihova bi ih histericna ljubaznost odavala.

Jer, nikada nije volio previse ljubaznosti ni zbog cega.

A on bi onima koji su naucili citati iz njegovih pogleda, pogledom skretao paznju.

Kao upozorenje.

I to ne cesto.

I uspomenu koju ostavi na sebe, onim koji su znali prepoznati njegov pogled, uokviri dostojanstvom, postenjem...

Uokviri je u rucno izradjen okvir jednog zivota, sa svojim vlastitim alatom, sa slikom na kojoj citko, bez trunke mrlje stoje ispisane smjernice za dostojanstvo i postenje...

24.01.2018.

Vazno je biti uvijek roditelj

Ovih dana gripa hara Calgary-jem.

Vec je 16. ljudi umrlo u gradu...

Znaci, moja pozornost je maksimalna kada su simptomi gripe u pitanju kod djecice u vrticu.

Uporno, svakodnevne izvjestaje o gripi u gradu saljem roditeljima, cisto da ih podsjetim na opreznost kada su mali borci u pitanju.

Vec godinama, sa svakom gripom, bukvalno se borim protiv roditelja koji svako curenje nosa pripisuju rastu zubica.

Naravno, od njih sest uvijek je jedan koji jednostavno zanemaruje prave simptome.

I dovoljno je samo nekoliko sati da provedemo sa djetetom koje je pokupilo neki od virusa, da vec sutradan imate jos jedno koje pocinje kihati, smrkati i sliniti.

I sta vrijedi sto ce svi ti odgovorni roditelji ostaviti naredna 24. sata dijete kod kuce, kad ce se jedan zabusant od roditelja naci pametan i nakljukati dijete lijekovima i ostaviti ga u vrticu, jer njemu se zaboga ne ostaje od posla.

Znaci, sa svakom novom grupom u vrticu, prolazim isto.

Upozoravam, polako ih kroz artikle koje im prosljedjujem edukujem i na kraju naravno, morate biti ostri. Nazovem ili posaljem poruku u pola radnog dana, da u roku pola sata neko od roditelja svrati do vrtica kako bi pokupio/la bolesno dijete.

Djaba svi papiri sa svim pravilima u vrticu, koje im predate uredno na pocetku sklapanja ugovora, jednostavno takvim flegmanima to uopste ne pije vode.

Prije par godina sam se sa jednim tatom posvadjala, jer mi je vise bilo zao djeteta da sam mu rekla na kraju:”Covjece, vrijeme je da se pocnete ponasati kao odgovoran roditelj. Nije vam ovo igraca, koje kad se zasitite u dva dana zelite vratiti u Walmart.”

Naravno da je bio ljut na mene, i odmah se potrudio da promjeni vrtic.

Nakon sedam dana su se oboje pojavili na vratima i molili da ponovo suradjujemo.

Pristala sam, i nase drugarstvo se nastavilo, iako je sad vec djecak u skoli.

I svima prepricavaju sta sam mu rekla.

Ali obavezno me preporuce prijateljima, radnim kolegama kada tragaju za vrticem.

Sa ovom grupom, stvari idu lakse.

Razumijemo se.

I svi zaista na prve simptome ostavljaju svoje nasljednike 24. sata kod kuce.

Ali naravno, ne mogu ozdraviti u tom periodu.

Evo nas danas svi smo samo za kakvo gledanje crtica ili za aktivnosti gdje se ne mora trcati i hodati..

Jedva su docekali vrijeme spavanje.

I svi hrcu odreda 😁

Nemate pojma koji su ovo borci. Gledajuci ih kako stoicki odradjuju svoje dnevne zadatke, odrasli bi se mnogi mogli postidjeti ovih malih bica.

I sa svakim ostankom nekog djeteta kod kuce, ja sve ispocetka stavljam na pranje.... Dezinfekcija svega i svacega.

Kaze Glavni sinoc: “Hajmo mi Pitalice ranije na spavanje, dok i nas nije stavila u masinu na otkuhavanje!”

Zato, dragi moji, prije nego sto se odlucite nakljukati dijete lijekovima da bi vi zadovoljili sefa, radje se obrazujte o zakonima u firmi, i ako imate pravo na slobodan dan, olaksajte im. Rodili ste ih iz zadovoljstva, iz zadovoljstva se i starajte o njima.



24.01.2018.

Sta majke rade kad djeca odrastu

Sa staroscu i odrastanjem djece, taloze se i sati slobode.

Punih dvadeset i kusur godina pospremam, kuham, peglam, idem na roditeljski, vozim od utakmice do utakmice, i onda sa zavrsetkom skole, u prvim mjesecima radnog iskustva nasljednika, zajedno s njim plovim na oblacima srece, zbog uspjeha i vrata koja mu se otvaraju na putu u buducnost.


Sve vise odsustvuje iz kuce, sto je normalno; i svako pojavljivanje zalijecem se poput kobca oko njega da mu ugodim, sto je nenormalno; ustvari idem na zivce, ne samo sebi, nego svima.

I onda stanem jedan dan pred ogledalo, ugledam pokoju sjedu na izrastku, dok ostali dio kose farba savrseno prikriva, brazde od bora malo dublje i pogled napola prazan...

“Sta mi je?”, pitam se, i vec sljedeceg momenta znam odgovor.

Sati slobodonog vremena zjape u mene iz ogledala, i kao da mi se podsmjehuju, a meni nije do zivota.

“Neces valjda sad u depru da se bacis!?”, mrmljam sebi u bradu.


Uhvatim se telefona i koga drugog da zovem, nego svoju drugaricu, koja je sa mnom prosla sve sto se moglo proci u Kanadi.

Pocnem supljirati o tome kako cemo kupiti stan i dati nasljedniku, neka placa, i zivi sam, pa kad ja odlucim u raniju penziju i sve rasprodam, ja cu onda nastaviti da zivim u tom stanu.

Slusa me ona i pocne se smijati: “Niko ne zna baciti suplju bolje od tebe!”

“Ja sam ba ozbiljna”, nastavim, a ona se jos vise pocne smijati.

Kao na prekidac prestade da se smije i kaze: “Ti, koja umires za djecom i koja ne zeli nekad ni na kafu sa mnom da ode, jer bi ispustila da im napravi dorucak ili rucak, a kamo li da ode negdje na godisnji bez njih, pricas da ces useliti u stan u penziju kad odes.?..”

Slusam je, a ona nastavlja: “Je li jos s tobom? Jeste! Posto te ja drugarice znam, kupujes na vremenu... Dok on ustedi depozit za kupovinu stana, tu je, na ocima ti je. Sto sutis?”, povisi ton.

“Kako necu!”, vec pomalo placnim glasom.

“Znaci, upravu sam. Mudrica si ti!”

“Nisam.”

“Ma nemoj. Pricas mu pricu u kojoj i on vidi da je donji, a ustvari ga tjeras da razmislja, da stedi...”

“Ponekad te najbolja drugarica poznaje bolje od tebe same”, dodajem sarkasticno.

“Znas, zato ja tebe obozavam. Trunis, blebeces, a ustvari pravis covjeka od njega, jer se on u inat bori, da sto prije dodje do svog kutka slobode, da mu starci ne dahcu za vratom.”

“Ma sve to stoji, a sta cu ja sa ovim slobodnim satima sto su se protegli kao kakav bezgranican, prazan prostor?”

“Sa mnom na trcanje.”

“Ne pada mi na pamet!”

“Onda ti ne preostaje nista drugo nego da se ubijes!l”

“Bjezi ba budalo,” odgovorim uz smijeh i uz obecanje da cemo sutra zajedno na kafu.


Jos kad se i Pitalica totalno osamostali....


Fakat, sta se radi kad se ukazu slobodni sati kao avetinje?

Nekako pilje sve te minute i minute u mene i kao da me prze veceras.

Uzalud i stivo zapoceto jos od prosle srijede.

I film dok gledam sve druge radnje su mi na umu, samo radnja filma je daleko od mene....

Znam, sutra cu poslije posla u kupovinu i to samo takvu; po stafelaj i boje.

Joj obradovat ce se i moji, jer ja sam poput djeteta: ne mogu ja djaba sjediti.

A o stanu? Trunit cu i dalje... Radi ravnoteze i uroka 😃

A mora se ispostovati i ona narodna: “Kad sve ide potaman, stavi kamen u cipelu da te zulja.”

A ko ce drugi nervirati u kuci, ako necu ja😄

23.01.2018.

🤓





18.01.2018.

The Killers

17.01.2018.

Purdy’s

Cokoladna kompanija “Purdy’s” je otkrivena 1907 godine, u Vankuveru, sa prvim prodajnim šopom u ulici “Robson Street.” Vlasnik je bio Richard C. Purdy.

U dvadesetim godinama proslog vijeka je kompanija imala finansijskih problema, ali od njenog zatvaranja i gasenja imena, spasio je Hugh Forrester, kome se kasnije pridruzio i njegov otac.

Zbog konflikta izmedju oca i sina i razlicitih pogleda na razvoj kompanije, “Purdy’s” su prodali Charles-u Flavelle i Eric-u Wilson i to 1963 godine.

Vec 1971 su otvorili prvi šop u Calgary-ju, a od tada se otvorilo jos preko 70 šopova; Saskatchewan, Alberti, Ontario i Britsh Columbia.

Danas je vlasnik kompanije Karen Flavelle.









17.01.2018.

🎶



16.01.2018.

Hm...

Da se radi o slabosti, ukazuju i činjenice da se lijene osobe često osjećaju izgubljenima, pate od tjeskobe, manjka samopouzdanja i straha od neuspjeha ili ismijavanja. Njima vlada snažan osjećaj da su izmanipulirani ili da ih se ne cijeni dovoljno, što je također svojstvo slabića. Redovito odgađaju obaviti svoje radne zadatke, a oni se nakupljaju i to može izazvati frustracije, napetost i tjeskobu. Lijenim osobama najčešće manjka motivacija, samodisciplina i samoorganizacija.



14.01.2018.

Nikad prevazidjene

Uvijek i za svaku priliku... Uz kratke i duge suknje, haljine, pantalone, farmerke...

Savrsene za dan ili noc.








Noviji postovi | Stariji postovi

Bosna preko Oceana
<< 06/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

Pogled kroz moje naocale na ovaj svijet je pomalo uvrnut i saljiv. Ja nikome ne sudim, ja samo prenosim ono sto cujem.

Uvijek sam za promjenu, za nesto novo, ako je po mjeri covjeka...
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja.

rzike.blogspot.ca


Stazom duse moje/// Klikni na naslov ispod ///
Covjece,
Znas li ti da je Bosna i Hercegovina u Begovoj dzamiji, i u Sabornoj crkvi, i u Katedrali, u Jevrejskoj Sinagogi... Znas li da se kafa, kava i kahva mogu piti iz fildzana?! A baklavu nam serviraju za Bozicne i Bajramske dane?!
-Znas li da su Andric, Djamonja, Selimovic, Santic, Sidran...Bosanci i Hercegovci?!
- Jesu li ti rekli da su Citluk, Trebinje, Glamoc, Banja Luka, Travnik, Bihac, Foca, Maglaj, Doboj, Sarajevo, Neum...u Bosni i Hercegovini?!
- Nisi znao da Neretva ne razdvaja, a da Una sjedinjava?!
- Nisi cuo Bozu Vreco, ni Amiru Medunjanin?!
- Znas li da Bosanci i Hercegovci znaju i latinicu i cirilicu?!
- Ne znas?!
Covjece,
-Vrijeme je da naucis!
Napisala Zijada Rajkov/ Maj 11, 2013 na fb stranici Ponosni na domovinu... kad nostalgija proradi 😉

Nemoj dragi...
Nemoj dragi
Nemoj nocas
Zaboravljat' jedra njedra
Sto te zovu u snovima...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Kvasit' suzom
Oka zar...
Pjesmom tihom
Noc uljepsaj
Nek' zaigra srce dragoj
Dok ti cuje stope teske...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Zaboravit' zvjezdin sjaj
Nek' ti uzdah jedrih njedra
Uljepsaju stvarni san....
Z. R.

Moja religija je: BITI COVJEK
Ocaj
Nestadose tanane niti. Pojavise se utvare ocaja, zgrabise najvrijednije sto covjek moze covjeku da pruzi. Nestade jedna dusa tvrdoglavo gazeci u svom ocajanju. Prastah vise puta za onu divnu ljudsku njegu kada bolesnom i casa vode zlata vrijedi. Ali, vise ne mogu, ne dam da se gazi sto je najsvetije u mom zivotu. Lagano cu poput mjeseceve sjene, tiho i u mraku, odsetati ne muteci bistru vodu, lagano ka izvoru, cuteci i dostojanstveno. Z.R.

Flag Counter




















MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA

Powered by Blogger.ba