Bosna preko Oceana

Dobrodošli na moj blog... Volim toplu ljudsku rijec, ali zato sebicne i ohole ljude zaobilazim u sirokom luku. Uzivam u ljudskoj, iskrenoj prici! Zato, svaka moja prica je kao moj prijatelj, drag poznanik... Raja, pozdrav ZIJADA RAJKOV

29.10.2017.

Tifa

Jedva cekam da mi se ukaze prilika da pregledam dokumentarac o Tifi. I znate sta raja, bas bih voljela da Brega napravi Tifi jos jedan dobar album, da mi sto spadamo u generaciju - “jebo te bas dobro izgledas, ili mislis li ti ostariti “ - osvjezimo derneke prije umiranja. 😉

29.10.2017.

Emigrantske jezičke razglednice Osmi nastavak emigrantskih jezičkih razglednica: Juznoslovenski jezik Autor. : Milivoje Bato Jeftić Vancouver, Canada 2007-09-13

Djeci se danas uskraćuje spoznaja i mentalno se osakaćuju od malih nogu. Ima bezbroj primjera koji to očituju: Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Prosvjetno - pedagoškom zavodu u Sarajevu na jedan način smo testirali učenike u trećim razredima osnovnih škola. Nakon čitanja jednog teksta, većina ispitanika (u gradskim školama ) nije mogla da se sjeti da li je tekst koji su maloprije imali pred sobom i pročitali ga – pisan ćirilicom ili latinicom. Bilo im je svejedno do te mjere da to uopšte nisu zapažali. Više od milijardu ljudi u svijetu pišu i čitaju latinička pisma, medjutim, politikantsko - pedagoški mračnjaci u novijim zakonskim odredbama na razne načine depresiraju latinicu (svjetsko pismo bez koga je nezamislivo čitati i pisati udžbenike i knjige iz oblasti :medicine, veterine, hemije, fizike, matematike, biologije, zoologije, botanike; to je pismo gotovo svih evropskih jezika).


Zanimljiv je podatak da su od 5. februara 1968. godine, od broja 602, Male novine, najtiražniji i najpopularniji dječiji list u Jugoslaviji, počele da se štampaju u dva izdanja: ćirilicom i latinicom. U pismu čitaocima, objavljenom u vrhu prve strane, urednik saopštava:

S obzirom na to da se u svim našim krajevima u školama uči latinica i ćirilica - da bi čitaoci mogli da vježbaju i drugo pismo - u izdanju latinicom štampaćemo dvije strane u listu ćirilicom, a u ćiriličnom izdanju - dvije strane latinicom.


Danas bi najveći broj Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Makedonaca i Srba iznenadila spoznaja da su njihove maternje i svakodnevne riječi, npr. čorba, torba i budala-—orijentalizmi, a takvih je bar hiljadu zajedničkih, istih, kod svih pripadnika južnoslovenskih naroda.



28.10.2017.

Idemo opet iz pocetka 😉

Covjece,

Bistri rijeku sto je mutis,

Cisti srce suzom srece,

Voli kamen koji gazis,

Ostri pogled isped sebe,

Nosi radost u naramku,

Voli majku sto te hrani,

Postuj oca sto te brani,

Utkaj ljubav u korake,

Ne preziri drugacije,

Svijet te zove,

Pokazi mu,

Da si covjek,

A ne zvjer!

Zijada Rajkov
27.10.2017.

Sedam brace

"Hocemo li do Mojmila?"

"Daj Crni sta ti je?."

"Sto? Jedna kafica bi nam dobro dosla."

"Ti zaboravio da Gojko danas stanca!"

Mi, u raji smo imali imena za one preko puta, sto su po nama pucali sa snajperima.

Neka mi oproste, svi dobri, sa imenom Gojko.

Tacno smo znali kad je Gojkova smjena.

Bio je izgleda neki zestoki komleksas.

Pucao je na sve sto bi se kretalo.

Ni psi mu nisu bili dragi sa ove strane.

"Sta je, bojis se?! Prpa?"

"Ma daj, Crni. Samo mi se na da."

"Hajde ba. Ja vec obecao."

Vezala sam svoje ljubicaste starke, vec dobro izlizane, jer u njima sam nekako najbolje trcala i krenula da se spustam niz stepenice prateci Crnog.

Nikako mi se nije svidjela ideja, ali vazda me neka neopisiva zelja tjera za necim novim.

Nikad kafa nije bolje mirisala nego u ratu.

Na onu prvu dzezvu smo “prevrnuli” jos jednu. Jeste da je bila potanka, ali cejf je cejf.

Sarajevska Drina, nije vise imala ni onaj svoj originalni omot, ali je sjedala k'o budali samar.

Vrijeme je bilo da se ide.

Dobro smo prosli kad smo isli do Mojmila.

Gojko je garant ogladnio, pa je samo izmedju zalogaja pucao.

Kad smo se vracali bio je sit.

Dosli smo do kontejnera.

S druge strane su stajali muskarac i zena srednjih godina. On je imao neku kesu u ruci.

Gojko ih je primjetio.

Ne da je "heklao", nego je poceo i "mustre" po asfaltu da sara.

"Jebo te, sta cemo sad Crni? Cekati do njegove smjene?!"

"Samo smireno. Zar mi ne vjerujes?"

"Taman je vrijeme sad da se raspravljamo o tome vjerujem li ti ili ne.

Jesam li s tobom ili sa svojim starim? S kim sam, hajde, odgovori?"

"Dobro ba, polako! Preci cemo."

Utihnulo je, a ono dvoje, s druge strane kako cuce na kraju, ma ni za milimetar da se pomjere."

"Kad kazem sad, ima da trcis iz sve snage! Jesi li razumjela?"

Samo sto sam klimnula glavom, on je na izgovoreno sad potrcao koliko ga dusa nosi.

Napravila sam dva koraka i Gojko se oglasio.

Ukopala sam se.

Crni je vec bio na drugoj strani.

Stajala sam poput kipa, ni tamo, ni vamo.

Vristao je i psovao s druge strane:"Lezi, trci, radi nesto, jebem ti!"

I oni ljudi su poceli da se deru: "Lezi, lezi!"

Kao vjecnost je trajalo tih deset sekundi.

Legla sam i tek tada postala svjesna sta sam uradila.

Crni je i dalje urlao:

"Sada puzi i ne dizi glavu! Moras tako do kraja kontejnera."

Dopuzala sam, a Gojko ih je prasio iznad kontejnera kao da mu od toga zavisi sva njegova buducnost.

Lezala sam tako ne znam ni ja koliko, dok mi nije Crni rekao da opet pocnem trcati. Napokon sam stigla do njega.

Ono dvoje su me pitali jesam li dobro i poslije toga su se, zajedno s nama uputili ka Alipasinom.

Trcali smo do ulaza u kojem stanuje Crni, uletjeli na zadnji ulaz, jer je u ratu postao glavni, sjela sam na prvu stepenicu, a Crni je sjeo stepenicu iznad. Naslonila sam se, a on mi je stavio ruke oko vrata pitajuci me:

"Sta ti bi?"

"Nemam pojma!"

"Trebali bi "u Sedam brace?"

"Ti to ozbiljno Crni", i poceli smo se toliko glasno i ludo smijati da su nam se suze slijevale niz obraze. Valjda onaj zakasnjeli strah je napokon izbio na povrsinu.

"Lajka" je usao i pogledavsi nas, samo zavrtio glavom rekavsi:

"Igrali se s Gojkom? Znate li gdje mi je stara?"

Mi smo se i dalje smijali i samo odmahnuli glavom, a on se uputio u unutrasnjost zgrade.

Raja s Mojmila sad sadi tulipane u zemlji tulipana.

Crnog vec dugo nema.

A ja?

Ja se sve ove godine od kad ga nema stalno preispitujem jesmo li trebali "u Sedam brace", ako nista bar zbog njega.
26.10.2017.

Jaknica sa leptiricima

Jutro je. 7:15.

Gledam kroz prozor kako se vrticu priblizavaju njih tri.

Njoj tri godine i na celu je njihove male “kolone”.

Iza nje je mama, koja u narucju nosi njenu sestru od godinu dana.

Prati je strpljivo i cijelo vrijeme nesto razgovaraju.

Jos se nije razdanilo.

Ona, samouvjereno koraca stazicom, kojom hodi vec dvije godine.

Svaki dan: od ponedeljka do petka.

Razmisljam; koliko su ova mala bica strpljiva, i jos veci borci.

Zivot, i njih vec melje.

Mozda im se jutros ostaje u njihovom krevetu, mozda bi danas rado dan proveli u svojoj sobi, medju svojim lutkama i ostalim omiljenim igrackama, ali znaju oni dobro svoj zadatak.

U vrtic se mora, jer mama i tata isto tako moraju na posao.

Svako jutro ista slika na vratima vrtica.

Osmjeh teta Zijadi, a mami zagrljaji i poljubci, a onda skidanje jaknice sa iscrtanim leptiricima i slaganje cipelica na mjesto ispod njenog imena.

Nemate pojma koliko ovim malim bicima znaci da se s njima ujutro rastavite uz osmijeh i zagrljaj.

Ne vicite na njih kada su u jednom od bezbroj jutara jos pospani i nisu spremni za svoj “radni zadatak”.

Ako nista skratite svoje vrijeme odijevanja, sminkanja, ili nekog nevaznog pospremanja prije posla, i posvetite te ekstra minute njima.

Nemate pojma koliko su nesretni kada ih ostavite, a osjete da ste ljuti na njih.

Obicno u tom danu milion puta ce pitati koliko ce jos cekati da im mama ili tata dodju.

Imaju oni taj osjecaj, koji mi odrasli, zaboravljamo cim odrastemo.



23.10.2017.

Red za vodu

Ponekad imam osjecaj da se ovaj moj zivot dogadjao nekome drugom, a ne meni.

Ko ce normalan, danas, da povjeruje, da sam pocetkom devedesetih proslog vijeka prala djecije pelene u opkoljenom Sarajevu, dok je moja dobra druga, s Vojnickog, izazivala svadju u redu za vodu da bih ja mogla sve to da zavrsim neometano i jos da na kraju natocim jedan kanister vode, za ponijeti.

Ni razmisljale nismo, bi li u tom ludilo nekakva isfrustrirana, nezadovoljna dusa mogla da povuce obarac, jer bilo je i takvih.

Stajalo se dugo, i cekalo se na taj kanister svjeze vode kao na zlato.

Ali, sta smo mogle?!

To je bio najbolji nacin, koji smo znale.

Bilo je lakse napraviti malo frku, nego nositi kanistere na predzadnji sprat nebodera.

Uvijek je bilo onih u redu koji su smirivali one najglasnije, bundzije, kojima nije bilo do njih samih, a kamo li da odobravaju taj moj cin.

I sad mi se ponekad u glavi prelamaju glasovi:

"Daj pusti zenu da zavrsi, sta si navr'o."

"Sta ako zavrnu pipu sada? Hoces li i onda govoriti pusti zenu?!"

"Ma neka zavrnu, sada i odmah, samo ako ces ti usutiti vise.!"

Brzinom munje sam u plasticnoj, crvenoj kanti mlatila onim bijelim, od gaze, pelenama, i niko od mene nije bio sretniji kada bih zavrsila, a jos na kraju svi, poslije mene, uspjeli nasuti vodu u kanistere.

Tada bih ja, zajedno sa mojom najdrazom drugom, stala na kraj reda i cekala da naspem kanister, koji sam usput ponijela.

Svaki put, oni koji su najvise galamili, kao da bi se zastidjeli, i nudili bi da neko od njih naspe za mene, a ja da mogu sjesti na obliznje stepenice, da se odmorim.

Druga bi me moja pogledala i pobjednicki osmjeh bi mi razvukla; bez ijedne rijeci, a u meni bi neka milina igrala od srece sto je imam takvu pored sebe i zaboravljala bi na trenutke na rat i sve ono sto je on nosio sa sobom.

Tada bih ja, da sam mogla, vikala na sav glas:

"I ovo je heroj, junak, ovoga grada! Niti je moja ulica, niti je moja "voda", a ona misli na mene, na moje dijete; i jos na kraju, one najljuce natjera da se postide!"

Jedan red, i jedno cekanje, nikada necu zaboraviti.

Nas ko zna koliko.

Kanistera vise od ljudi.

Svih oblika i velicina.

A pipa iz koje curi voda kao da namjerno otezava ionako vec otezan zivot.

Niti jacine, niti brzine, a detonacije odjekuju, umjesto rjedje, sve cesce.

I niko vise se ne trza na te zvukove.

Svima je uho vec toliko izdresirano; po zvuku granate znaju, da jos nisu ugrozeni.

Zato ne reaguju.

Sve je usmjereno na onaj lijeni mlaz i zelju da se sto prije stigne do njega.

Pocela je i kisa.

Samo sam ja reagovala:

"Sta cemo sada?"

Oni, koji su me culi, okrenuli su se, pogledali u mene, bezlicnim, tupim pogledom i nastavili da stoje u redu kao da se nista ne desava.

Nisu me tim pogledom cak ni osudili!

Samo su slegli ramenima.

Ostala sam u redu, pomalo postidjena, ali nisam se mogla osloboditi te spoznaje, tog fenomena, da su ljudi otupjeli na sve.

Covjece, rat nije samo ubijao, on je i osjecaje istrebljivao, pustosio, razmisljala sam dok sam se misijim korakom priblizavala mlazu, koji je vise bio za to da ne tece, nego da tece.

19.10.2017.

Iz perspektive sadašnjosti

Koliko god da vidiš novih podneblja u životu, nekako malo je.

Uvijek ima još neostvarenih putovanja.

Ali ima i onih mjesta kojima se vazda vraćamo.

Tako se ja vraćam uvijek Bosni i Sarajevu.

Odmah na početku da razriješimo neke stvari: na godišnji odmor se ide rasterećeno, jelde?.

Ja kad idem u Sarajevo, ja se spremam isto kao kad se spremam za godišnji na Kubu, ili u Kaliforniju...

Biram koje ću haljine nositi na vrućinama.

Ne biram kojim ću jezikom pričati.

Zato meni bude lijepo.

Ne živim ni u prošlosti, ni u budućnosti.

I prošlost i budućnost su samo pojmovi sastavljeni od misli i sjećanja. Tačka.

Sadašnjost se računa.

A po sadašnjosti, Calgary je moj dom već skoro dvije decenije.


Znate onaj osjećaj kad dodje u godini zasićenje, jer sve oko vas vam je poznato i nije vam više zanimljivo.

Dosadno vam je, a to znači da ste kod kuće.

Tada bježite na vikendicu ili na neka nova mjesta.

Ja bježim u Sarajevo.

Ono je meni poput vikendice.

A vikendica bi trebala biti vaše zadovoljstvo ispunjeno uživanjem, i druženje sa rajom. Mjesto na kojem provedete najviše slobodnih dana dok ste na godišnjem odmoru.

Vikendica nikako nije nesto s čim se “pušete” kako papci kažu.

Kontaš li?.

Jer Sarajevo nije deset upola, ili frtalj pite.

Toga ima koliko hoćeš i ovdje.

Čak i Sarajeva ima, svake nedelje na čitavoj zemaljskoj kugli.

“Kako?”

Pa lijepo. Kroz Zvonetove priče.

Samo treba slušati.

I biti rasterećen; jer priča je na bosanskom.

Juge već odavno nema, jebi ga.

Zato i jesu Zvonetove priče za raju, koja nema problema da razumije bosanski jezik i koja se na pomen Sarajeva ne osjeća nimalo ugrožena.

Isto vam je to i sa mojom Djidjom.

Nju kontaš ili ne kontaš.

Sretnem je i pita me:

”Je li istina Bosanko da su oni iz Sandžaka isto Bošnjaci k’o Bošnjaci?”

“Djidjo, ne kontam sta hoćeš da me pitaš.”

“Pa to, kako i oni Bošnjaci?”

“Pa šta ti misliš”, provociram.

“Šta ću misliti Bosanko. Ja znam samo da su oni prije rata prodavali devize ispred Evrope.”

“I? Po tebi su oni - šta?”

“Sandžaklije, jebo ga ti!”

“Imaš ti još da planinariš Djidjo do Prokletije”, ostavim je da bleji za mnom i podsjeti me na prošlonedeljnu Zvonetovu emisiju u kojoj je spominjao Djamonju i Ramu iz njegove priče kada je pitao:”Zašto se svi katolici prezivaju Obitelj?”


P.S.:Jezikoslovac je vikendicu definisao kao manju prikladno gradjenu kuću uredjenu za odmor i privremeni ( sezonski ) boravak.

Čini mi se da izlazak i zalazak sunca nigdje nije ljepši kao iznad krovova moga Tuscany-ja. Samo treba gledati i oćutiti:))
Čini mi se da izlazak i zalazak sunca nigdje nije ljepši kao iznad krovova moga Tuscany-ja. Samo treba gledati i oćutiti:))


13.10.2017.

Konačno,

zapamti zauvjek da ono što je iza tebe i ono što je ispred tebe, nije ništa u poređenju sa onim što je u tebi.

12.10.2017.

Poslije Mabele, odoh u Dva Ribara

Napomena: prica napisana u 2013, uz jutarnju kafu (vrijeme oznaceno 7:51am)

Sta se promjenilo do 2017...uskoro cete citati 😉


Polako se poce otapati ona zelja sto se nakupljala oko srca pune dvije godine.

Zajutrih na najljepsem mjestu, uz dragu prijateljicu, u svijetu mirisa knjige.

Mabela.

Najtoplija u skrovitom dijelu Skenderije.

Dok razgovor poput zubora, uz miris kafe i knjige ne zapinje ni na trenutak, bas kao da smo svo vrijeme bile skupa, jutrenje bi bilo prekinuto samo tragacima za dobrim stivom, a ja bih se sladila iz prikraja citavom svijetu sabranom na jednom mjestu.

Sada mnogi trce ka novim, nadmenim mjestima, mada ja hodajuci preko platoa Skenderije osjecam puno vecu bliskost sa ovim gradom.

Pa i "teta Razapeta" kao da onim svojim stavom prkosi vremenu u kojem je ne prepoznaju. Uz oprez, sidjoh niz stepenice i zaputih se brzim koracima na jos jednu sarajevsku kafu, uz Miljacku, u Dva Ribara.

Zasto bas u Dva Ribara, a bezbroj mnogo ljepsih i atraktivnijih sarajevskih basta prizivaju nas svojom ljepotom?!

Za putnika, tu nema ama bas nista!

Odakle ce on znati da je ona zadnja stolicu, u basti, s lijeve strane ako ides od Akademije, a iza je trafika, mjesto za gospodina koji se rodio u istoj zgradi, tu u blizini, u kojoj i dandanas zivi, i koji vec pola svog zivota, jutro pocinje bas s tog mjesta; osim zimi kada se premjesta, s desne strane, uvijek gledano ako ides od Akademije; opet u cosak, uz onu cvijetnu ogradu, odakle ima fantastican pogled na Cobanija most. Ne moze taj putnik namjernik ni za trenutak osjetiti te vibracije koje dolaze od stola iz coska i tacno po njegovom pogledu konobari primicu rezervnu stolicu na koju odlaze sve svoje stvari kako bi stol bio slobodan za jutarnje novine i kafu. Zna se, da tu moze privuci stolicu, osim njegovog zivotnog druga, jos par njih, koji znaju sve te njegove navike, postujuci ih kao i njega.


Nekada su, poput Cobanije, svaki dio Sarajeva imali jednog takvog kome su gazde kafane znale "damar" i takvog gosta su dozivljavali kao neizostavni dio u svom vlasnistvu.


Sad ce neko, od neznalica jos da pomisli, kako taj samo iz coska mjerka i odpuhuje na sve svojim terslukom, ali vara se. Uvijek je bucno oko tog stola, iako djeluje kao da se nista ne desava. Preko onog zidica, ukrasenim cvijecem, naginju se stariji, mladji, noviji, stari i najstariji stanovnici Cobanije.

Razmjenjuju pozdrave, misljenja, osmjehe, a ponekad i neko dovikivanje i mahanje u prolazu. Tu je jos uvijek ziva ona rasprava o FK Zelji i FK Sarajevo, mada se vrlo dobro znaju njihove danasnje nogometne mogucnosti.

Opet se na kladionicama, uz skromnu penzionersku markicu gubi na takvim opkladama i raspravlja se do prvog jaceg sarajevskog sunca, a onda se polako povlace ka svojim rashladjenim stanovima i ceka se njegov zalazak, kako bi se s druge strane Dva Ribara pila kafa i opet skupljalo drustvo u cosku, oko covjeka sa onom sarajevskom dusom. A vecernja kafa bi trajala tek toliko dok se ne bi razigrao nocni zivot, koji je ljubitelje te strane Miljacke dovodio ka Dva Ribara.

On bi se uz glasno oprastanje s konobarom pozdravljao, kupeci svoje stvari, stavljajuci na znanje da je do narednog dana njegov stol slobodan. I mi, koji bismo tek odlazili ka zivljoj Ferhadiji bi se dizali, zajedno s njim, i krenuli ka potpuno drugacijem Sarajevu, sa druge strane Miljacke.

Takvi coskovi, prepuni iskrene ljudske price, vracaju me uvijek iznova ka Bosni.

Poput mostova preko Miljacke, spajaju novo i proslo, mlado i staro.

12.10.2017.

...🙇‍♀️...

Prirodne sile nisu zle.

Njihov ucinak zavisi iskljucivo od nacina na koji ih koristite, odnosno od nacina na koji koristite sopstvene moci.

Elektricitet vam moze posluziti da pocinite ubistvo, ali i da osvjetlite dom.

Vodu mozete iskoristiti da nekoga utopite, ali i da mu ugasite zedj.

Dobro i zlo jesu odraz misli rodjene u covjekovom umu. /J.M.
11.10.2017.

Kada ne bi bilo zena, dijamant bi bio samo obicni kamencic

Nije potrebno svakodnevno hodanje u stiklama od 12 centimetara da bi se osjecale zenstveno, ali je potreban njegovan izgled.

Sminka neka bude lijepa i minimalna. Vasa kosa neka bude cista i uredna, a odjecom pokazite da ste zena.

To ne znaci dekolte do pupka, nego zenstvene majice, kosulje i haljine...

Koliko god bjezali od toga, izgled je prva stvar koju drugi ljudi primjecuju, stoga neka odmah vide da ste istinska zena.


Istrazivanja su pokazala da zenstvenost itekako pomaze u poslovnom svijetu, a ne samo u privatnom.


Da bi probudile svoju zenstvenost potrebno je da volite svoje tijelo, ali ljubav prema tijelu nije samo u izgledu, nego je briga o tijelu; znaci zdravo se hranite, krecite se, njegujte kozu, kosu, lice, zube... njegujte svoje zdravlje.

Smijte se cesce, plesite...

Ko kaze da morate imati savrsene crte lica i idealne proporcije da bi bile zenstvene.?

Kada je zena njezna, ljupka, draga, vedra, ko jos gleda je li joj nos savrsen, ili su joj noge malo krive 😛

Postoje mnoge zene koje su “obicne”, ali su muskarcima privlacne zato sto su odraz zenstvenosti.

Ali isto tako postoje zamamne ljepotice koje zbog svoje ukocenosti i muskobanjastog ponasanja nisu privlacne.

Ne vrijedi kopirati plavim uvojcima, crvenim karminom i leprsavom haljinicom “Merilin Monro”, ako vam nedostaje osmjeh, drzanje i “Monro fatalizam”.

Danas svako moze da ugradi silikone i bude seksi, ali zenstvenost, eleganciju necete postici estetskim zahvatima.

Gledajte na odabir garderobe, sminke ili frizure kao na izazov.















10.10.2017.

Bez naslova

Sta da ti kazem kad ne razumijes..

Ti samo vidis sebe samog.

I mislis da si iznad sviju.

Nije to zivot druze stari

Ulice puste, a pune ljudi...

Sta da ti kazem kad ne razumijes...

Ti samo sebe vidis na tronu.

Dok drugi nijemo placu u mraku.

Nije sve samo danasnji dan.

Sutra bi mogao plakati i ti.

Brisuci suzu

Svom djecaku...

Zemlja kruzi oko sunca
Zemlja kruzi oko sunca


A sunce kruzi oko sredisnjeg Mlijecnog puta
A sunce kruzi oko sredisnjeg Mlijecnog puta


10.10.2017.

Kaze:

“OdoK kupiti vanjsku sijalicu i kupovni hljeb!” 😂

07.10.2017.

Tako ti je kad

sebi priustis da se zezas sa slabijim od sebe, pa se poslije probas vaditi u okrsaju sa najjacim.

Nije Dzeko kriv💙

05.10.2017.

Terry Fox Run

Danas je Terry Fox Run ( Trka Terry Foxa ).

Kao mali jako je volio sport.

Bio je nizak rastom, ali uporni treninzi i volja, napravili su od njega dobrog kosarkasa u srednjoskolskom timu.

Osvajao je brojne medalje u plivanju i u skokovima u vodu.

1976 je imao saobracajnu nesrecu. Svojim autom se zabio u zadnji kraj kamiona. Povrijedjenih nije bilo, a on je samo osjecao bol u desnom koljenu.

1977 su mu amputirali nogu iznad koljena.

On je mislio da je nesreca sa automobilom bila krivac njegovog bola u koljenu, ali tek poslije detaljnih i bezbrojnih pregleda ce se ustanoviti da je pravi uzork bio rak kostiju.

U 18 godini je izgubio nogu, a tri godine poslije je odlucio da trci od obale do obale kako bi skupio novac za istrazivanje raka.

Kada je stvarao “Maraton nade” ideja mu je bila skupiti 1 dolar od svakog kanadskog drzavljanina.

Trcao je 143 dana, 5373 km... ali morao je stati... Metastaze su se prosirile u pluca.

Umro je 28. juna 1981.

Njegov “Maraton nade” zivi sa svakom novom generacijom.

Nemoguce je ostati imun na ovakvu hrabrost, upornost i istrajnost.


Danas u vrticu smo i mi trcali nas “Maraton nade”.



02.10.2017.

Meni je blog razonoda...

Ja se igram rjecima...

Kroz upijanje prica o bezbrojnim zivotnim sudbinama, uvijek pokusavam nagnati citaoca na razmisljanja.

Bez obzira na temu o kojoj pisem.

Blog je za mene igra. Kao nekome - gledanje serija.

A ljudske price, za mene su - poput serija.

Zato, ako se neko i pronadje u nekoj od mojih prica, znajte da to niste vi.

Slucajnost... jer poenta je da probate nesto promjeniti na sebi, ako je potrebno...

I da: negativne komentare brisem...

Ne volim ohole i ogranicene ljude.

Sasvim je u redu raspravljati i imati svoje misljenje...

Zdravu diskusiju objerucke prihvatam.

02.10.2017.

Zeljin amblem

Iznenadila sam se kad mi je Rachel rekla da Joe nije od Jenny tata i kada mi je covjek koji je bio na njenoj desnoj strani pruzio ruku i rekao: "Dosao sam da vam se zahvalim sto ste divni prema nasem andjelu".Ja sam od Jenny tata."

Tata je izgovorio skoro necujno.

Zamucala sam pri izgovoranju: "Ovo je moj posao i trudim se da radim najbolje sto znam."

U razovoru sam saznala, da je Rachel otisla od njega dok je jos bila trudna.

Bili su od srednje skole zajedno.

Njegovi su farmeri i poslije oceve smrti on je preuzeo farmu sa bratom.

I umjesto da bi bio desna ruka starijem bratu, koji se odmah ozbiljno prihvatio posla, on je ljencario, putovao i zanemarivao svoj dio posla na farmi.

Nakon samo pola godine od oceve smrti zavrsio je na lijecenju od droge, ali po samom izlasku iz "Centra za odvikavanje" vratio se opet starim porocima.

Iz razgovora sam saznala da je prosli mjesec izasao, nakon godinu dana,

ponovnog lijecenja, u cenrtu za odvikavanje, sa potpuno novim planovima za sebe.

U medjuvremenu je prodao svoj dio farme bratu.

Danas poslije vrtica sa Jenny i Rachel, ide do banke, da otvore racun za Jenny, na koji ce da polozi novce za njeno skolovanje.

Ali prije nego sto su krenuli, pruzio mi je kovertu: "Mali poklon od mene za vas. Ipak ste vi poslije Rachel, Joe i mene, u njenom zivotu najvaznije bice."

A Jenny?

Ona je svo vrijeme skakala oko "striceka", cas drzeci ga za ruku, cas on bi je drzao u narucju, a prekinuo bi pricati samo kada bi ga ona svojim malim rukicama grlila.

Dok su njih dvoje isli prema autu, Rachel mi je rekla, da ce Jenny pravu istinu saznati kad jos malo poraste. Sad je najvaznije da ga ne zapamti iz njegovih "losih dana".

Kaze: "Svi smo zaista fokusirani da ovaj put uspije. U novom biznisu sam i ja dio njegovog tima, zajedno sa zenom njegovog brata."


Ej covjece...


Otvarajuci kovertu u kojoj je poklon kartica za masazu, nasmijala sam se i obecala sebi da cu je ovaj put iskoristiti, zajedno sa jos jednom koja stoji u ladici ko zna koliko dugo.

Volim sretne zavrsetke.

Telefon je zazvonio.

Nedjo.

"Bosanko moja, sta ima?"

Ispricam mu odmah sve. U jednom dahu.

Na kraju price kaze Nedjo: "A ovaj jedan hajvan kad slucajno sretne svoje dijete iz prvog braka, trzne se k'o da ga je nesto ujelo. Tek poslije trzaja napravi se ko da ga i ne vidi."

"Nedjo," vec pomalo dizem ton.

"A vidi te tvoje Rachel. A ne ko...."

Prekinem ga galamom: "Halo, ne zelim znati. Znas da ne volim ljude koji nemaju sluha prema ljudima..."

"Dobro ne galami."

"Kako necu! To ti je ko u muzici. Ako nemas sluha, nemas ga. Nekom je “jednostavan takt” u zivotu, a nekom “slozen”. Djaba taktiranje ako ne mozes da uhvatis ritam. Dok ti “la”, ono “fa”. Nego, kad se vracas vise?”

“U subotu sam na aerodromu u Calgary-ju.”

“Znaci, treba ti prevoz”, zezam ga i smijemo se oboje u isto vrijeme.

“Ne brini, usput, jesi li mi nabavio Zeljin amblem?”

“Jesam i da znas da mi nije nimalo lako bilo.”

“Znam Pitaru moj. Stavi ga u novcanik, pa u unutrasnji dzep do srca...”

“Bosanko, mogla bi ti sama po njega ici.”

“Do tebe je, hoces li taksijem ili da ja dodjem po tebe.”

“Dobro ba, imam ja jos dzepova.”

“Ne igraj se zivotom da amblem zavrsi u zadnjem!”

“Nisam jeo bunike. Znam ja da si ti luda i da bi se pozdravio sa tvojim taksiranjem. Dacu ga zeni. Dosta sto sam ga kupio.”


Boze, kako ja volim jednostavne i normalne ljude, ma da su sto puta i Pitari.

01.10.2017.

Evropa

ne priznaje dipolme bosansko-hercegovackih univerziteta.

Bosna preko Oceana
<< 10/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

Pogled kroz moje naocale na ovaj svijet je pomalo uvrnut i saljiv. Ja nikome ne sudim, ja samo prenosim ono sto cujem.

Uvijek sam za promjenu, za nesto novo, ako je po mjeri covjeka...
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja.

rzike.blogspot.ca


Stazom duse moje/// Klikni na naslov ispod ///
Covjece,
Znas li ti da je Bosna i Hercegovina u Begovoj dzamiji, i u Sabornoj crkvi, i u Katedrali, u Jevrejskoj Sinagogi... Znas li da se kafa, kava i kahva mogu piti iz fildzana?! A baklavu nam serviraju za Bozicne i Bajramske dane?!
-Znas li da su Andric, Djamonja, Selimovic, Santic, Sidran...Bosanci i Hercegovci?!
- Jesu li ti rekli da su Citluk, Trebinje, Glamoc, Banja Luka, Travnik, Bihac, Foca, Maglaj, Doboj, Sarajevo, Neum...u Bosni i Hercegovini?!
- Nisi znao da Neretva ne razdvaja, a da Una sjedinjava?!
- Nisi cuo Bozu Vreco, ni Amiru Medunjanin?!
- Znas li da Bosanci i Hercegovci znaju i latinicu i cirilicu?!
- Ne znas?!
Covjece,
-Vrijeme je da naucis!
Napisala Zijada Rajkov/ Maj 11, 2013 na fb stranici Ponosni na domovinu... kad nostalgija proradi 😉

Nemoj dragi...
Nemoj dragi
Nemoj nocas
Zaboravljat' jedra njedra
Sto te zovu u snovima...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Kvasit' suzom
Oka zar...
Pjesmom tihom
Noc uljepsaj
Nek' zaigra srce dragoj
Dok ti cuje stope teske...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Zaboravit' zvjezdin sjaj
Nek' ti uzdah jedrih njedra
Uljepsaju stvarni san....
Z. R.

Moja religija je: BITI COVJEK
Ocaj
Nestadose tanane niti. Pojavise se utvare ocaja, zgrabise najvrijednije sto covjek moze covjeku da pruzi. Nestade jedna dusa tvrdoglavo gazeci u svom ocajanju. Prastah vise puta za onu divnu ljudsku njegu kada bolesnom i casa vode zlata vrijedi. Ali, vise ne mogu, ne dam da se gazi sto je najsvetije u mom zivotu. Lagano cu poput mjeseceve sjene, tiho i u mraku, odsetati ne muteci bistru vodu, lagano ka izvoru, cuteci i dostojanstveno. Z.R.

Flag Counter




















MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA

Powered by Blogger.ba