Bosna preko Oceana

Dobrodošli na moj blog... Volim toplu ljudsku rijec, ali zato sebicne i ohole ljude zaobilazim u sirokom luku. Uzivam u ljudskoj, iskrenoj prici! Zato, svaka moja prica je kao moj prijatelj, drag poznanik... Raja, pozdrav ZIJADA RAJKOV

16.01.2018.

Hm...

Da se radi o slabosti, ukazuju i činjenice da se lijene osobe često osjećaju izgubljenima, pate od tjeskobe, manjka samopouzdanja i straha od neuspjeha ili ismijavanja. Njima vlada snažan osjećaj da su izmanipulirani ili da ih se ne cijeni dovoljno, što je također svojstvo slabića. Redovito odgađaju obaviti svoje radne zadatke, a oni se nakupljaju i to može izazvati frustracije, napetost i tjeskobu. Lijenim osobama najčešće manjka motivacija, samodisciplina i samoorganizacija.



14.01.2018.

Nikad prevazidjene

Uvijek i za svaku priliku... Uz kratke i duge suknje, haljine, pantalone, farmerke...

Savrsene za dan ili noc.







11.01.2018.

...



10.01.2018.

Dunkirk

Dan jucer k’o godina. Volim kada mogu uzivati u zimskom danu.

Ali, jucer su minusi opet pokucali na vrata.

I obicno mi tesko padne neizlazenje vani sa prvim naletom hladnog vala.

A tek ako jos nisam imala dobar san predhodnu noc, e to je prica za sebe.

Rasejanost se raspojasa sa svim svojim simptomima vec polovinom dana.

Jucer sam se tako prosula ko riza.

Postavljam pjesmu Prljavog Kazalista, a pisem da je Jura Stublic, pa jos da potvrdim napisem poslije Jura Stublic Film 😂

Gotovo, jutros me pozdravljaju sa: “‘Dje s’ Jura? Sta ima u Filmu?”

Nista mi ne ostaje drugo nego da se smijem sa njima njihovoj duhovitosti.😌

I dan na izdisaju upotpunim filmom “Dunkirk”.

Ne znam, jesam li zaista potrefila los dan, ili je film ostavio na mene toliko jak dojam, da sam plakala uz film, a kad je zavrsio, trebalo mi je sat da sutim.

Da slozim prvo osjecaje u sebi koji su isplivali na povrsinu.

Rat je toliki besmisao, da samo budala moze pozeljeti biti u njemu.

(H)istorija je promjenjljiva, i uvijek neko ostane uskracen, izostavljen, nespomenut... ali najvaznije je da nas opominje, podsjeca na proslo vrijeme, jer ipak male su njene korekcije u slucajevima koji su poput Dunkrika.

A Dunkirk nije lagana prica.

Valja sastaviti sve ono sto se desava na kopnu, u zraku i na moru.

Odvojeno i vremenski, ali opet sve spojeno u istom vremenu.

Taj instinkt u covjeku za prezivljavanjem kroz likove vojnika, a za koje nas Nolan ne veze na nacin kroz samo odredjen lik je fascinirajuce.

Panika, strah, neizvjesnost su opipljivi i na kopnu, u zraku i na moru...

Ali i ljudskost koja izvire kroz likove vojnika.

Jedinstvo ka prezivljavanju!

Zvuk aviona i njegovo priblizavanje je skoro realno.

Meni, kojoj je probijanje “zvucnog zida” avionima u ratu, ostalo i do dan danas najstrasnije suocenje sa realnoscu rata je bilo najistinitiji zvuk rata!

Avionske bombe i nemoc vojnika na plazi su zastrasujuci, dok vec u momentima zatisja, razdiru opipljive slike nemoci, nadanja vojnika...

Momenti rata kada ne pricamo o herojstvu...

Veceras, definitivno cu polarnu hladnocu skratiti uz kakvo lakse stivo, a Dunkirk cu sigurno jos jednom pogledati kad budem u dobrom raspolozenju, jer me zivo interesuje hoce li emocije opet biti toliko jake.

A do tada i druge rasejanosti ne gine mi novo ime.

Sta ces, sve je to zivot. 😉

Dobro je znati: https://en.m.wikipedia.org/wiki/James_Campbell_Clouston
Dobro je znati: https://en.m.wikipedia.org/wiki/James_Campbell_Clouston


09.01.2018.

Superman was filmed there

Calgary

Historical flare on the streets of East Village
Historical flare on the streets of East Village


A ovo je Mirza Delibasic
A ovo je Mirza Delibasic


09.01.2018.

Dno dna

08.01.2018.

Enjoy your Monday

Greetings from Calgary
Greetings from Calgary




07.01.2018.

Joj Djidje...

Joj Djidja je...

Ma sta da vam pricam... kraljica.

Vratila se iz Bosne.

Puna price.

Kaze: “Papcima sam zacepila usta!”

Pitam je:”Sta je bilo?”

Ko iz puske odgovara:”Svasta!”

Veli izasla sa rajom na kafu.

Kad su je vidjeli, posto ne lici na onu Djidju iz srednje skole, jer su tu silikoni, napucene usne, malo korigovala botoksom oko ociju, zubi bijeli k’o biseri, a da o garderobi ne govorim, jer je kod nje sve “zadnji krik mode”, kaze prvo su joj poceli dijeliti komplimente, a za par dana radoznalost proradila, ali mahalska.

“Kad prije Djidjo zavrsi sve kod frizera, zubara?”

Digne obrvu i pita budalu:”Je li Sale, tvoj posao zadnjih dva’est godina da zajebavas dijasporu kad dodje?

Mislis svi mi cistimo svjetske zahode i trcimo u Bosnu da se nazderemo cevapa i pite, i da pravimo zube i idemo kod frizera?”

“Zezam se Djidjo,” i sve se kaze meskolji u onoj stolici dok drugi samo gledaju sta ce biti dalje.

“Slusaj Sale, ovo je Djidja sve zaradila”, a pri tom obleti oko sisa rukama, glave i rukom povuce krpice na sebi.

Vjerujem ja da je to ona sve njemu tako docarala.

“Nemoj covjece da mi kvaris dan! Spremna sam da ti platim dobar provod danas, da se prisjetimo starih dana, ali brate mani me te papanske, dijaspora zeljna Bosne. Imam bogovski posao, zavrsila Djidja skolu, cim je dosla u Kanadu, ali nije zaboravila odakle je i ne pusi pricu serviranu od mrzitelja Bosne kako se trebamo mrziti na svim nivoima. Razligu ba papak sa tim razmisljanjima!”

Smijem se i pitam je:”Iiii?”

“Sta iii? Poslije nam svima bilo super. Pilo se, jelo, islo po koncertima, po klubovima...”

“Hoces li usreciti kakvog Bosanca?”

“Ma jok! Ozenjeni azurniji od neozenjenih.”

“Ama ni jedan ti nije zapeo za oko?”, ja uporna.

“Jeste, moja stara ljubav. Sestro otkida kad ga vidis. Ali cumur. Utusi!”

“Cudi me da ti to nisi probala prevaspitati malo?”

“Vidi, ostao neozenjen, zivi za s’ranku, mater i pojavljivanje ponekad u novinama.”

“Znaci, covjek voli da “ispadne na televiziji”?”

“Nije jos do televizije dobacio. Tek je u usponu. Dobio posao prije par godina.”

“Hajd’ jebo njega. Znam ja da si ti odmah pocela njuskati okolo.”

“Ne bi vjerovala, ali nisam. Bilo mi dobro sa rajom. Nije mi ni naumpala udaja. Ovdje kad dodjem nesto me opiči i samo mislim kako cu se udati.”

Naglas se smijem i pitam:”Kako bi na kocertu Dubioze i na doceku uz Colu?”

“Na Dubiozi ja vise znala tekstove pjesama, nego oni.”

“Pa kad si se spremala!”

“Nisam sestro, nego u autu mi se uvijek vrte njihove pjesme.”

“A Cola?”

“Joj, Cola k’o Cola. Htjela sam mu grudnjak “frknuti” na binu, ali ove moje nisu dale!”

“Sto?”

Kazu:”Nije fer Djidjo, da tvoje ostanu stajati, a da se nase otambure, pa se ja solidarisala.”

“Koja si ti budala!”

Mahnem joj, a ona za mnom povika: “Ja vec trazim kartu da idem opet u ljeto. Kad ces ti?”

“Cucemo se Djidjo!”, doviknem, dok se Kanadjani okrecu i gledaju u nasem pravcu.

Jebi ga, nekad moras biti mahalac.

07.01.2018.

Sretno Prosinecki, sretno BIH

38:32

07.01.2018.

Zima

Zadubljeno gleda u prozorska stakla

Zaljubljeno prati mrazom prosarana

Tankim bijelim nitima

Slike na prozorima.


Kaziprstom vuce

Kroz sredinu slike

Dok je misli nose

U znane krajolike.


Na trenutak stane

Kao da se misli

Kakvu sliku

Da domisli.


Ali, avaj,

Rusvaj!

Plamen vatre iz kamina

I daha vrelina

Izbrisase pricu

Mrazom ispricana.


I prisloni obraz

Na mjesto slike nestale

Osjeti studen

Od mraza zaostale.
Z.R.



06.01.2018.

Nemam simptome demencije, nego sam u klimaksu 😄

Bas se i ne slazem u potpunosti sa teorijama doktora o menopauzi poslije odstranjivanja jajnika i maternice.

Konkretno kada je u pitanju balans hormona.

Moja razmisljanja i iskustva uopste ne moraju da se podudaraju sa razmisljanjima i iskustvom drugih zena, jer ja sam poslije pune cetri godine minimalne doze Premarin, sve zalihe Premarin-a bacila u kantu za smece i odlucila potpuno prirodnim putem da se borim sa “demonima menopauze”.


( Premarin (konjugirani estrogeni) je mješavina ženskih hormona koji djeluje zamjenom prirodnih estrogena koje žene više ne proizvode. Estrogen je indiciran za liječenje simptoma menopauze).


Prve dvije godine, uzimanje Premarina-a su bile ucinkovite.

Vrucine su bile minimalne.

Poslije dvije godine, mislim da je prestao da djeluje.

Danima bih imala nesnosne vrucine, nervoze koje ne bih znala objasniti i od kojih su se moji svi sklonjali vec na pogled na moju ljutu facu, ali vjerujuci doktoru, nisam prekidala terapiju.

Na predzadnjoj kontroli, u bolnici za kancer bolesnike, u razgovoru sa doktoricom koja mi je spasila zivot, a kojoj sam iznijela svoje sumnje vezane za tablete, dobila sam potvrdu da je vrijeme da polako pocnem odbacivati Premarin.

Znate teoriju doktora sa odvikavanjem od nekog lijeka?!

Ona glasi: postepeno i pod nadzorom doktora.

Znam da sam se tu noc dugo vrtila u krevetu i razmisljala o svemu sto smo pricale.

Znala sam da ce sljedeca godina, znaci peta po redu poslije operacije, pokazati jesam li “free” ili ne od kancera.

A tezila sam ka toj slobodi nenormalno!

Ali isto tako nisam zeljela da sam ovisnik ni o kakvim lijekovima.

Svaki put bi me moja doktorica pohvalila i bodrila da nastavim dalje svoj zivot tako sto cu osluskivati signale koje moje tijelo salje. I postovati ih!

Kad sam izlazila iz bolnice poslije operacije pitala sam je sta smijem da jedem, a sta ne.

Kratko i jasno mi je odgovorila: “Sve. U normalnim kolicinama.”

Nikada nisam bila ljubitelj dijeta, ali sam uvijek vjerovala da sve sto konzumiramo previse ili premalo moze nam samo stetiti.

Tu noc, vrteci se po krevetu, svaki pola sata otkrivajuci se ili pokrivajuci, jer su vrucine bile konstantne, odlucila sam, prije jutarnje kafe, sve zalihe Premarin-a baciti u kantu za smece.

Doktoru cu reci da pratim njegove upute.

Prva dva dana sam, naravno uz vrucine i raspolozenje mjenjala svakih pola sata.

U jednom momentu je nervoza kljucala kao u pretis loncu.

Bojala sam se svojih vlastitih reakcija.

Unaprijed sam planove skovala za tu sedmicu.

Svaki dan sam u kuci sve cistila iz pocetka: od ribanja podova do brisanja prozora, vrata, stokova, do pranja vesa i kuhanja obroka.

To je bio najbolji ventil za nervozu koja bi se pojavila.

Vec sljedecu sedmicu imala sam kucu cistu kao apoteku, a nervoza kao da je sva ukuhala u onom pretis loncu od prosle sedmice, bez da eksplodira.

Pocela sam normalnije spavati.

Vrucine sam prihvatila kao neodvojiv dio mene.

Zahvaljujuci poslu koji radim, svaki dan jedem frisko skuhane obroke, u kojima je osim povrca i voca zastupljeno i meso. Pileca prsa bez kozice obozavam, i kanadski odrezak sa gljivama.

Nakon pete godine, potvrdjeno je:”Pobjedila sam!”


Cak sam sve ove godine izbjegavala da unosim vitamine i minerale u tabletama.

Medjutim, klimak, ili menopauza je naizgled bezazlen. Ali nije.

Taman sto eliminises neke od simptoma, jave se novi.

Zadnjih godina, mogu se pohvaliti zaboravnoscu.

Ustvari, zadnjih godina sam zanemarila sebe... osluskivanje signala koje mi tijelo salje.

Ne znam sad jesam li slucajno, ili namjerno zaboravila zadnjih godina da su emocije povezane sa pamcenjem i zaboravnoscu.


Kada smo neispavani, anksiozni, pod stresom ili uticajem neke jake emocije, paznja nam je usmjerena pretezno na sadrzaje koji su u vezi s tom emocijom, a ne na cjelokupnu realnost, datost koju valja da opazimo i da na nju reagujemo.


Uz zdravu ishranu i fizicku aktivnost vrlo je vazno da umanjimo nas emocionalni sres i negativne osjecaje, uz ucenja tehnika za bolje pamcenje.

Citanje knjiga, pisanje, rjesavanje logickih zadataka, sah i slicne aktivnosti cuvaju nas mozak i pamcenje.

Doktor vjeruje da ne trebam raditi - test “balans hormona” - a ne vidi me u buducnosti sa simptomima demencije😄, mada sam mu provukla kroz usi da zaboravljam gdje sam ostavila kljuceve, nazive ulica, mjenjam redosljed rijeci u nazivima, da...

Blago me potapsao po ramenu i opomenuo: vratite se svom ustaljenom rasporedu u svakodnevnici, i sta ima veze sto ste NAKRATKO postali “Garfield macak” ( svjednocak ) za sve.

Znaci, idem opet na svoj rezim: obavezno 7 do 8 sati spavanja, redovni obroci, puno igre, 2-3 maratona na traci za trcanje, emocije pokazivati ne gurati od sebe, stres izbjegavati, i sjecati se na “zdrav nacin” ratnih bolesti!

I da u 2018. osim ljubavi ka citanju knjiga, rjesavanju krizaljki, crtanja, pisanje ce postati moja svakodnevna vjezba.

Vezite se polijecemo!


P.S.: Sad odoh kroz svoje iskustvo da odgovorim na anketu o zenama koje su se vrlo rano suocile sa klimaksom zbog odstranjivanja jajnika i maternice... Kad njima nije mrsko da me svake godine podsjete na moje “davno proslo lose vrijeme”, sto bih meni bilo mrsko da im podarim odgovore iz mog ugla. Oni istrazuju, a ja odgovaram😉
05.01.2018.

Nazalost, Nove Godine nisu uvijek sretne

Najmanje sto svi mogu da urade je, obratiti paznju na obale rijeke Bosne i u Maglaju, Doboju, Modrici, Bosanskom Samcu....

Telefon: 064/4213-834 / Amila Omersoftic

Ni tijelo A. Mulica iz Sarajeva jos nije pronadjeno.



29.12.2017.

Sretna Nova Godina! Срећна Нова година! Happy New Year! С Новым годом! Feliz Año Nuevo! Bonne Année!

2017 na izmaku.

Trebali bi se svi okrenuti za godinom na izmaku.

Krenuti redom: januar, februar, mart...pa sve do decembra.

Sabrati dobro, oduzeti lose.

Pomnoziti i podjeliti ljubav.

Podvuci crtu i staviti tacku na zavrseno i osudjeno.


Sa 2017 ispratiti osudjene i bolesne ideologije...


Docekati 2018 rasirenih ruku.

Dati sansu i sebi i drugima.

Ne okretati se za zlim ljudima.

Osmjehom dobrotu prihvatati.

Ne bjezati od knjige.

Uciti...nebitno koliko nam je godina.

I mjenjati se, ako je potrebno.

Uz sebe, mjenjati i drustvo oko nas za dobrobit novih generacija.

Biti roditelji za primjer vlastitoj djeci.

Prihvatiti drugacije u vlastitom dvoristu.

Nadati se uspjehu, svom i tudjem.

Biti covjek!

29.12.2017.

Calgary, Dec. 28, 2017

Thank goodness for natural gas, central heating and electricity at the flick of a switch!
Thank goodness for natural gas, central heating and electricity at the flick of a switch!




24.12.2017.

Čar u vjerskim praznicima

je kad ti dodju drugaciji od tebe da s njima podijelis svoj praznik.


P.S: Pola Tuscany-ja je mirisalo na sarmu 😉 Gdje ces “uoči Bozica ili Nove Godine”, a da nema sarme









17.12.2017.

Sta je zivot

Pita me Pitalica: "Sta je zivot mama?"

"Jao Pitalica, nije lako dati odgovor na to tvoje pitanje."

"Zasto?"

Ne bi ona bila Pitalica da odustane tako lako.

"Zivot je seceru mamin:

- kad ujutro, pospanih okica, kazes mami dobro jutro

- kad ides u skolu, pa od svih predmeta moras da ucis i onaj koji ne volis, a mislis da ti nece trebati nikada

- kad na velikom odmoru jedes svoj sendvic sa najdrazom drugaricom

- kad ne razumijes ponasanje zloceste djevojcice nicim izazvane da bude takva

- kad se zaljubis

- kad te on hoce da si mu cura

- kad on vise nece da si mu cura

- kad prestanu skolski dani i kad ujutro pospanih okica pijes svoju prvu jutarnju kafu

- kad se nerviras zbog guzve u autu do posla

- kad napokon poslije sati i sati rada pocinju stizati prvi rezultati

- kad ti opet neki zloco pokvari radni dan zbog nepotrebne ljubomore, zavisti sto si bolja od nje ili njega

- kad uradis nesto ruzno pa se osjecas krivom zbog toga

- kad te mama zagrli i kaze da ce proci sve ruzno, a da ces ti sve najljepse opet podstaci u sebi

- kad nadjes srodnu dusu i pocnes piti jutarnju kafu u dvoje i kad taj srodni shvati da je tebi Rajvosa vazno, i da poslije Milana, Pariza, Londona, New York-a, uvijek se opet vracas Sarajevu, i da se za Zelju ne navija, Zeljo se voli

- kad ti pukne guma na autu, a ne znas je promjeniti

- kad te frizer osisa po svom mada si mu milion puta rekla da skrati samo "za dva prsta"

- kad te tvoja najdraza osoba izenadi necim sto si silno zeljela

- kad moras da se nosis sa tugom, ili sa srecom, a da ne izgubis tlo pod nogama

- kad....

Znas sta Pitalice, zivot je isto kad trebas izbaciti smece iz kupatila!"

"Ali, mama"

"Sta ali?"

"Sto ja uvijek?"

"Zato sto je i to zivot seceru mamin", i poljubim je u kosu, jer je vec rukama sakrila lice, da me kazni, zbog naredbe.

15.12.2017.

.....

https://youtu.be/lbSOLBMUvIE



14.12.2017.

Snovi sa jave

Ja sto ja mogu budalastinu sanjati, ne moze niko.

Odakle meni Dino Merlin da njega sanjam?

Pitaj ti Boga kojim je on tunelima usao u moje snove.

Elem, toliko me nervirao pjevanjem u snu, i sve namjerno mi se unosio u lice sa onom njegovom cuvenom:”Gdje si bio ti kad je bilo najteze?”

Brat bratu, jedno sesnaest hiljada puta je samo to ponavljao.

A onda mi je puklo pred ocima:

“Eto, ne znas!! Ni je’ne vise!”

Umjesto da stane, on sve glasnije i rukama mase da pjeva i publika.

Odakle odjednom publika nemam pojma.

Probudim se i nakon malo, opet zaspim.

Ne da sam letila laste po asfaltu, koliko je pucalo, nego imam osjecaj i sad da me sve boli od bacanja da me ne pogodi.

Ja radosti kad je sat zazvonio.

Pa kad sam se sjetila odmah da je 2017 na izmaku. A mi u Kanadi...

Da je i u Hagu sve okoncano.

Da mi je jelka vec zakicena i da glavni vec pije svoju jutarnju, da ce Pitalica svaki cas da se digne i da ide u skolu, a nasljednik na posao...

Silazim niz stepenice i sve naglas govorim: “Lijepa moja realnost.”

Srecom glavni me ne cuje, a nasljednici hvataju jos koju minutu duzeg spavanja.

Kako im objasniti da ja ne pricam ‘nako sama sa sobom.

Isplivalo iz “zapecka” sto se gura u zaborav.

2017... Nikad ljepsa godina.

Sve se slozilo kako bi trebalo da bude.

Samo neka mi neko kaze da se trud i rad ne isplate!

Uglavnom, sad kad je sve proslo; ratovi.... sudovi... vrijeme je za nove pjesme i nove snove sa jave...

FK Zeljeznicar 💙
FK Zeljeznicar 💙


11.12.2017.

Around Calgary

Lake Gloria
Lake Gloria




Canmore
Canmore


Emerald Lake
Emerald Lake


09.12.2017.

Citam

Status na fb

"Sta je sa svijetom? Najbolja mi drugarica prekinula s momkom, a ljudi obazrivi i prema meni!"😂😂

08.12.2017.

CP Holiday Train

Bajka “Canadian Pacific Holiday Train” je pocela 25. novembra, a zavrsit ce se 17. decembra.

U svakoj stanici, u kojoj se zaustavi, osim druzenja, ljudi donose i donosit ce donacije u novcu i hrani, a sve ce to ostati u tom istom gradu ili gradicu kao njihov novogodisnji doprinos za one kojima je potrebno.

Voz ima i svoju scenu sa muzicarima i uz razgovor, kakav topli napitak, tu je i zabava "uzivo" od 45 minuta.

Jos kad se pojavi Djeda Mraz, nema tog djeteta koje ce pomisliti da je izmisljen lik.



06.12.2017.

White Lion

Kanadjanin, ali porijeklom Bosanac, iz Visokog gradi karijeru modela... U Calgary-ju vec poznato lice na modnim pistama. Arnel Sejdic

05.12.2017.

O ljudskoj gluposti

Sto bi rekla @senoritabandida: “Sve pošutati nogama!”

A onda vala poceti zivot iz pocetka, k’o normalni ljudi.


.........


Da malo pricamo o “vijestima” iz svijeta


Jeste li znali da je novi trend u svijetu, tetovaze u oku.

Ljudskoj gluposti nikad kraja.

Sta li ovi danasnji roditelji “trune” djeci dok ih odgajaju, jer cim postanu punoljetni, citav odgoj u jednom cinu ispliva na povrsinu!



http://www.ctvnews.ca/health/canadian-woman-warns-others-after-botched-eye-tattoo-1.3610603
http://www.ctvnews.ca/health/canadian-woman-warns-others-after-botched-eye-tattoo-1.3610603


03.12.2017.

Tacno u 4:15pm drugog decembra 2017

Kad se sunce odluci povuci na pocinak iza planinskih vijenaca prelijepih Rocky Mountain...

Uz casu vina, laganu vecericu i razmaknute zavjese... Jos jedan dan na izmaku... Pogled iz mog doma:)))
Uz casu vina, laganu vecericu i razmaknute zavjese... Jos jedan dan na izmaku... Pogled iz mog doma:)))


02.12.2017.

Kad dobijes poruku od prijatelja

Zna on da ja ne gledam ovakve stvari, ali isto tako zna ako nesto zavrijedjuje paznju da vrijedi proslijediti... Peca, svaka cast! Potpisujem sve sto si rekao.

P.S.: A sta kaze mama pjevacice: “Sta ima veze.”

27.11.2017.

Ode Djidja u Rajvosa

Sretnem Djidju, gdje drugo nego u granapu.

“Jao Bosanko, sto godina te nisam vidjela.”

Posteno se izljubimo u oba obraza i Djidja odmah predje na stvar:

“Znas li da idem u Rajvosa za Novu?”

Govori i sve uvrce onim napuhanim usnama i steli se u ko da je u vrsti za fizicko, pa one sise sve gura naprijed.

Znam ja nju dobro. Ona to sve od dragosti.

“Ma daj!”

“I to idem predzadnji dan novembra, a vracam se tek iza Nove.”

“Jesi se vec spakovala?”

“Kako da ne!”

Jos malo smo pricale o njenim planovima po Bosni i taman kad sam krenula kaze: “Idem i na koncert Dubioze”.

I sve onim umjetnim trepavicama mrda ko lepezama.

“Znas sta, taman sam ti htjela reci da jedino ti i Severina znate nosati te silikone kako valja i puciti te napuhane usne, ali sad si me sa Dubiozom sjebala.”

Grohotom se smije dok me pita:”Jesi li ti to malo ljubomorna?”

“Jok Djidjo. Jebo Čolu, ko da sam ga zeljna!”

“Znaci, znas da cu i sa Čolom Novu docekati?.”

“Cuj znas?”, ko fol se cudim i pustam je da se smije.

“Djido, ja znam da si ti sklona pomodarstvu. Samo da znas, kad budes isla na Dubiozu, ne moras se drogirati. Lazu, ako kazu da ces odudarati.”

“Jesi bezobrazna Bosanko”, a kez joj ne silazi sa lica.

“Hajde, dabogda se ti meni udala na jednom od tih koncerata i nemoj da bi bacala grudnjak na Čolu. Nije to vise “in””

25.11.2017.

...ali valja nam nakazi pjevati o ljubavi...

24.11.2017.

Inzinjer i inzinjerovca

Tacno je doslo vrijeme one jedne "inzinjerovce".

Davno, jos u Titovo doba, kada su se razvodili telefoni po kucama, dosao red i na njenu kucu.

Muz joj je bio inzinjer. A ona je bila prava ljepotica. U selu joj nije bilo konkurencije.

Poslije osam razreda skole, njoj je jedini cilj bio da se uda. Do osamnaeste godine zavodila je svojom ljepotom i momke iz drugih sela sve dok jednom nije dosla u grad, poslom. Tako je pricala, a dok bi pricala, on bi je gledao ocima kako samo znaju zaljubljeni muskarci.

Tu je upoznala svog inzinjera. On nije bio od onih koji su sanjali zenu s karijerom, vec naprotiv, uvijek je vjerovao u ljubav. Dok su gradske cure oblijetale oko njega, njemu je pogled zastao na njoj i ni sekunde se nije dvoumio da dodje do njenog srca.

Drzala ga je godinu dana "na vruce i hladno", tako je govorila, a onda mu je pukao film i zaprosio je.

Uvece bi setali gradskim ulicama, a ona bi ga drzala ispod ruke, dok bi se on sepurio poput pauna kada bi primjetio upucene poglede muskaraca ka njegovoj muzi.

Kupovao joj je najmodernije haljine, a frizer je svake sedmice njene uvojke crne kose pravio jos atraktivnijim i koliko god covjek htio da je ne primjeti, bilo bi nemoguce.

Nikada nije radila, nego se posvetila odgoju dvojice sinova i cekanju inzinjera na balkonu svaki dan, bez obzira na vremenske uslove. Izbacila bi svoju bijelu rucicu i mahala bi mu sve dok ne bi nestao iz njenog vidokruga, ne obaziruci se na ljubomorne poglede svojih drugarica, s kojima bi s vremena na vrijeme ispijala kafe.

Dok su one njoj bile zavidne na ljubavi sa inzinjerom, ona je njima zavidila na nekim drugim stvarima.

Tako je jedan dan dosla u knjizaru i trazila pola metra crvenih knjiga za regal.

Kada joj je radnica u knjizari rekla da je ne razumije ona je kao iz topa ispalila:

"Pa iste takve ste prodali mojoj komsinici Mirsadi!"

Carsija ne bi bila carsija, a da ne sazna od Mirsade iz prve ruke o neobicnoj zelji inzinjerove ljubavi.

Pile su kafu zajedno, i u momentu "inzinjerovca" je spoznala knjige u regalu.

Naravno, nije je pitala o autoru, niti o naslovu knjiga:

"Gdje si kupila knjige Mirsada?"

"U nasoj knjizari", odgovorila je Mirsada, misleci na knjizaru u kvartu.

Dosla je kuci, uzela metar, izmjerila prostor u regalu i sa tacnim mjerama stigla u knjizaru.

Nadimak "inzinjerovca", u carsiji je zazivio u vrijeme bas tog razvodjenja telefona.

Dosavsi u njenu kucu, upisujuci podatke o domacinima, jedan od radnika ju je upitao:

"Sto vam je muz po zanimanju?"

"Inzinjer," ponosno je uzvratila.

"A vi?"

"Pa inzinjerovca!", pomalo uvrijedjeno je uzvratila.

Eto od tada je inzinjerovca.

Poslije, sto god bi se desilo u carsiji, kao ono poput knjiga, ili pitanja o zanimanju pripisivalo bi se njoj.

Kazu da je isla u "Borovo", prodavnicu obuce, da kupi crnu kremu za cipele broj 43, kako bi ih naglancala svom inzinjeru, i da je trazila "tablete za povracanja do Doboja!"

Ko ce ga znati?! Moze biti svasta....

Tek jednom, neka joj je drugarica probala skrenuti paznju, ali ona se uvrijedila.

"Ja znam da je nas doktor studirao petnaest godina, ha... Niko mu se ne ruga. Sto ja ne bih mogla biti "inzinjerovca" kad se zna da je moj muz itekakav inzinjer!"

Iako ju je probala razuvjeriti, i objasniti joj, bez obzira na godine studiranja naseg doktora, on je ipak, na kraju, zavrsio za doktora.

Ali, nije uspjela.

Svrstala ju je na listu njenih ljubomornih drugarica. Samo ponekad bi kafu popile, zbog muzeva, jer su oni redovno igrali saha, ljeti, za stolom, iza zgrade.

A inzinjera je to sve zabavljalo, i kao da ju je jos vise obozavao kada bi mu se zalila na takve stvari.

Samo bi se smijao i govorio joj:"Pusti to!"

Ona bi se hvalila drugaricama i opisivala do u detalje kako bi je milovao po kosi, ljubio joj trepavice na poluzatvorenim ocima da otjera ruzne misli od nje.

Danas me jedna podsjeti na nju, sa izjavom, ali bez sarma je.

Nema "inzinjerovcin" sarm, pa i ne zasluzuje pricu.
22.11.2017.

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

19.11.2017.

Svi gradovi u Bosni i Hercegovini

bi trebali imati svog Zvonimira Nikolica.

Covjek brise granice pozitivnom pricom i ljubavlju ka svom gradu, putem radio talasa.

17.11.2017.

Hurmasice

Napravili smo hurmasice:)))

I jezgru oraha stavljali smo u sredinu.

Agda “sa kolutovima limuna” joj dusu udahnula.

Ali, Pitalica je na prvi zalogaj posegnula za maramicom i trcala do kante za smece.

”Kakav vam je ovo kolač u kojem nema nista? Ako vam je mrsko bilo kupiti, ja sam mogla otici?”

“Halo, Pitalice, necemo se vrijedjati. To je pravila tvoja baka, nana, moja nana, tajkina baka...”

“Pa sta?”, odbrusi mali vrag.

“Kako ja mogu tvoj kanadski “Pecan pie” ( pita sa orasima )?”

“Ih, nije ni slicno,” joguni se dok zavrce č u izgovoru.

“Cudi me, kako Ti brat voli, a ti ne volis.”

“Pa on se rodio u Sarajevu, nisam ja”, i odjuri u sobu.

Nismo mogli da se ne nasmijemo.

Drugi dan opet pokusavam da je ubjedim, da proba.

Kaze: “Kako da ti volim kolac kad mu ni ime ne mogu izgovoriti.”

“Joj jesi ...”, nisam ni zavrsila.

“Ja ne razumijem tu vasu ljubav ka “hrvašici” isto ko sto ne razumijem, da neko ne voli cevape kod Zelje.”

Gledaj ti male mudrice...

Zna kako ce da se otarasi i u isto vrijeme dodvori.

Glavnom vidis u ocima da se smije od dragosti...

Prilagodjavanje ljudima i situacijama je bitnije od mjesta rodjenja, a Pitalica je to skontala vec sada.😉





15.11.2017.

De jarane, moze li sta od Tife

Uvijek kada bi se nasao na kakvom derneku trazio bi nesto za sebe, cuvenom recenicom, po kojoj ga pamtimo:

"De jarane, moze li sta od Tife?"

Ispijenog lica, s podocnjacima od nocnog rakijanja, sa trzajem glave zbog tjeranja kose sa lica, neizbjeznom teksas jaknom, zamjenjenom vijetnamkom u zimskim danima, koja bi taman popunjavala njegovu visoku, suhu figuru je naizgled nevazna licnost jedne male carsije, koja se rasirila ispod zidina starinske Gradine.

Ali toliko nevazna, samo za one, koji nikada nisu osjetili istinsku zilu kucavicu te carsije i carsijske raje.

Ujutro kada bi se sunce izdizalo iznad Sahat kule budeci spavalice, i s prvim kafama u obliznjim kaficima bilo bi cudno, a da ne naletite na par plavih ociju. Sve sto bi vidjeli na njemu, tragove nedovoljnog spavanja, pomalo neuredno pocesljana kosa bi padali u drugi plan onog momenta kada bi se susreli sa veselim plavetnilom u njegovim ocima. U njima je covjek i na onim zajednickim dernecima mogao procitati vise od onog sto bi rekao, ili pokazao.

Nije se stedio.

Za raju, sve, pa makar bilo i pogresno.

Oni mudriji, ko biva njegovi jarani, uvijek bi se koristili njegovom dobrotom.

Vrlo cesto bi tudje grijehe uzimao kao svoje, nadajuci se da ce i njemu jednoga dana raja, na isti nacin vratiti.

Istinska raja mu je pokusavala, u rijetkim trenutcima i razgovorima, skrenuti paznju na one, sto se zovu rajom, ali kao da nije mogao protiv sebe.

Jednom kada bi podmetnuo ledja za nekoga, vazda je ostajao i bio kriv.

Vise niko nije ni probao da misli drugacije.

Ako je neko kriv, to je on i gotovo.

Samo bi ponekad, imao srece kada bi naletio u takvim teskim momentima na nekog ko bi bio toliko uticajan i cije bi rijeci "hajde pusti ga" popravilo njegovo naruseno stanje duse i onda bi poput pravog promotera isao okolo i "u povjerenju" prepricavao kako ipak raja nije izumrla.

Plavetnilo njegovih ociju bi postajalo poput najtoplijeg mora i koliko god su toplinom privlacile ljude, ta toplina ga je i unistila.

Spodobe ljudskih dusa su to vjesto koristile, ne mareci sto bi one u tim momentima gubile sjaj.

Jos bi ga zezali zbog "potonuca u ocima", a on bi smjelo prihvatao zezanje i na vlastitu stetu.

Utapajuci svoju neshvacenost na nacin koji vodi samounistenju, dovelo ga je na kraj zivotnog puta nekako prebrzo.

I neposteno!

Svaki oziljak, primljen "od drugara", nije zarastao; u njegovom slucaju.

Zato je zbog istinskih oziljaka i lazne raje krenuo na put vjecnosti.

Ponekad, u mislima, dok sjedim na zidinama Gradine, i zagledam se prima mostu koji spaja obale stare i nove carsije, kao da mi se ucini da nekog vidim da s rukama u djepovima farmerki, skupljen u kragnu plave teksas jakne, i ponekim blagim trzajem glave, kojim pomjera nestasne pramenova kose, zuri ka obalama stare carsije.

Sitne duse, koje su se grebale za prezivljavanje preko njegovih oziljaka, kod mene i kod carsije, na obe obale, ne ostadose u memoriji zapisane ni kao sjenke.

I umalo zaboravih.

Slucajno jednom, na jednom derneku, samo mi tiho, u svom stilu dosapnu:

"Pjesnik, nije ovo za tebe!"

"Znam, zalutah, evo me upravo na odlasku!"

Jednom na mostu, koji je uvijek prisutan na mojoj slici odrastanja, pitao me:

"Ides li na Tifin koncert?"

Steta, sto ode rano.

Tacno mi fali da ga sretnem, da se posvadjam s njim, zbog Esme, iz pjesme.

Znam da bih mu rekla:

"Nema Esme dok je Brega ne obradi!"

A on bi uzvratio:

"Ne znas ti nista! Djaba Bregino obradjivanje... Nista ba dok je Tifa "ne pocjepa", iz petnih zila."

14.11.2017.

“Cujte Srbi! Cuvajte se sebe.” Arcibald Rajs

Dragan Bjelogrlic opet ispred svih.

“Senke nad Balkanom” se ne smiju nikako gledati bukvalno, jer u seriji veterani prosjace, kao i danas; osjete se podjele, u seriji Obrenovic ili Karadzordjevic, a danas je to Rusija ili Europa; a onda Bjela je fantasticno razbio predrasude, jer je u njegovoj seriji zena direktor banke; mozemo naslutiti otpor promjenama, a za to je najuvjerljiviji primjer uloga inspektora kojeg glumi sam Bjelogrlic prema mladom, skolovanom Pletikosicu.

Sama recenica koristena u seriji “Vi Srbi ste dobri samo u ratu, ne verujem da umete da živite u miru” je podigla prasinu, ali zaista bravo Bjela, jer si poslozio svaki kadar na pravom mjestu i u pravom trenutku.


Mediji su podjeljeni.

Vidjet cemo, hoce li kursor skrenuti.

Tek je pocetak.

Uostalom, vec dvadesetak godina smo drzave za sebe i sasvim normalna mi je reakcija Dragana Bjelogrlica da ce se serija emitovati samo ako su otkupljena prava za istu.

Ipak, vrijeme je da se svi u svojim zemljama izborimo za dobru pricu.

13.11.2017.

Čobanin

Ja kad pričam na bosanskom, dajem sebi tu slobodu da mogu reči i hefta, i tjedan i sedmica. Mogu koristiti uopšte, i uopće, momak, dečko, mladić; cura, djevojka, pastir ili čoban (ispravno čobanin).....

I mogla bih do sutra nabrajati, jer volim bosansko-hercegovačku šarenolikost čak i u izražavanju. Dok je se neki odriču, meni sve draža.

Pišem i čitam: ćirilicu i latinicu.

I nikad ne griješim kad je riječ o bureku. Nema, i nikad ga neće biti: burek od sira!

Zna se da je burek od mesa.

Tačka!

Nekad sam najvise voljela pitu u “Sarajki” kod Ali i Aziza dva brata... Sad je burek najbolji kod Nagiba.
Nekad sam najvise voljela pitu u “Sarajki” kod Ali i Aziza dva brata... Sad je burek najbolji kod Nagiba.


Slika cipele je ‘nako...  Prokleto zensko jelde?! Cas mi trebaju, cas ne trebaju 🙃😜
Slika cipele je ‘nako... Prokleto zensko jelde?! Cas mi trebaju, cas ne trebaju 🙃😜


13.11.2017.

Seoba

Grčevito steže novce

Od prodatih njiva, kuće...


Dok u duši bura vlada

Od tuge mu srce pući hoće....


Zbogom deda, zbogom oče,

Oprostite

Čekao sam da mi kažu:

"Čuvaj svoje, vlasti nalažu!"


Dodje tudjin

Osmeh mu se s lica ne pomiće,

Sretan onim sto mu oku ne izmiće...


Od izvora, do livada,

Kuće trošne i sokaka,

Puno i ne zanoveta

Pruža ruku

I rečima kiti moju muku...


I sve lepo beše u tom času

Dok ne dodje da mu ključe predam...

Srce lupa, duša plače,

Ne gleda me čak ni mačak stari...

Probam rukom prema njemu

Al' se telom gura jače

Pod verandu sto je deda

Davno jednom nadogradi...


Šta mi bi,

Što je ne popravi,

Što ne okreći,

Godinama?

Jesam li to ček'o?

Tudjina?

Da mu dam dedino,

Očevo?.

A deda je govorio:

"Nema to cenu, ne bih prodao!"


Zatvorih kapiju,

Škripi,

Ni nju ne podmazah godinama...


Zagrakta vrana:

"Crna zloslutnice"...


Besno, zama'nu kroz vazduh:

"Bež' od mene nesretnice!"

Z.R.

08.11.2017.

ZG80

Od 5. do 12. novembra su dani europskog filma u Calgary-ju. Nov 10, od 18h mozete pogledati hrvatski film ZG80.

http://calgaryeuropeanfilmfestival.ca

08.11.2017.

Divlji Zapad

Kada sam prvi put cula da u Calgary-ju moras biti oprezan setajuci parkovima, jer ima kojota, prenerazila sam se.

Uvijek sam mislila da zivotinjama poput kojota nije mjesto u gradu😄

Ali vremenom mi je to postalo normalno.

Kazu kad dodjete u situaciju da ste previse blizu kojota trebate biti glasni: morate praviti buku, vicite, derite se.... Tako cete ih otjerati od sebe.

Znaju ponekad i losovi da zalutaju u grad, divlje macke - risovi, medvjedi...

Jedna puma je ljetos paralizovala na par sati zivot u jednom naselju Calgary-ja.

Znate sta je fascinirajuce?

Nacin na koji se stanovnici Calgary-ja odnose prema ovakvim zivotinjama.

Zaista postuju tu njihovu “divlju” prirodu. Vecina... uvijek ima izuzetaka i ludjaka.... Ali, vecina ne izaziva djavola, nego odmah zovu ljude koji su obuceni za te stvari.

Organizacije za spasavanje divljih zivotinja su zaduzene za “zalutale” drugare po ulicama i naseljima Calgary-ja.

Naravno, kada neko poput pume zaluta u grad, mobilni su svi, i dok se ne uhvate i vrate tamo gdje pripadaju - “u pravu prirodu”.

Ja bih i risove vracala tamo gdje pripadaju, ali osim upozorenja da se dobro zatvaraju kante sa smecom u kojima je hrana, da se pazi na kucne ljubimce i malu djecu, da se zatvaraju kapije u dvoristima, ostaje da se nadam, da ce nadlezna tijela za kontrolu zivotinja zaista brze reagovati na pozive gradjana i udaljavati ih iz gradskog jezgra....



Samo da ne zakasnim😂Tuscany, na putu ka tramvajskoj stanici
Samo da ne zakasnim😂Tuscany, na putu ka tramvajskoj stanici


Ovo je ta ljepoticu puma koju su morali ubiti...
Ovo je ta ljepoticu puma koju su morali ubiti...




“Peekaboo”
“Peekaboo”


Calgary, Nov 1, 2017
Calgary, Nov 1, 2017


07.11.2017.

Grah

Jucer, na kraju mog radnog vremena, zove me Nedjo.

"Sta ima Nedjo? Sta radite?"

Ovo "sta radite" mislim na njega i njegovu zenu, jer prijatelji se ne persiraju.

"Evo, gospodja strika sal, dok snjezic pada, a grah sa suhim mesom se krcka na sporetu, pa rekoh da dodjete poslije posla da ga zajedno jedemo. Bit ce i komsije Kanadjani."

"Jedva cekam."

Kakva bosanska idila usred Kanade: gospodja strika sal, pada prvi snjezic, a grah se krcka sa suhim mesom!

Nije uzalud ona: "Ima nas malo, ali smo dobro rasporedjeni.”

Jos da nije bilo onog kanadskog: "Ooo, kako je ovo dobro. Ukusno! Vrhunsko!", bila bi prava bosanska slika.

Ovako, svi smo kontali da nas zezaju, jer ko jos hvali grah u Bosni, ali Boga mi kad zatrazise jos, malo smo se ja i gospodja nogama i gurale ispod stola.

07.11.2017.

Balkanska posla

Kaze: “Zena mi trudna.”

“U zdravlju i sreci docekali, bilo musko ili zensko.”

Kaze:”I ja kazem. I meni nije vazno. Samo nek’ piša s nogu.”

Slika je ‘nako
Slika je ‘nako


03.11.2017.

“My art zen”

Jutros -14, a sa vjetrom -23.

Meni ne smeta.

Dan se ubio za lagane stvari.

Dok moji drugari crtaju samo njima prepoznatljive junake, ja sam danas za “art zen”.

Neka i ovakvih dana u zivotu...

Uz dobru volju sve se moze.

Ja cak i ne kupujem “zen bojanke”, jer veci mi je gust sama ih stvarati.

Bitno je da imam obicnu olovku, gumicu i siljalo i zabava moze poceti:))



29.10.2017.

Tifa

Jedva cekam da mi se ukaze prilika da pregledam dokumentarac o Tifi. I znate sta raja, bas bih voljela da Brega napravi Tifi jos jedan dobar album, da mi sto spadamo u generaciju - “jebo te bas dobro izgledas, ili mislis li ti ostariti “ - osvjezimo derneke prije umiranja. 😉

29.10.2017.

Emigrantske jezičke razglednice Osmi nastavak emigrantskih jezičkih razglednica: Juznoslovenski jezik Autor. : Milivoje Bato Jeftić Vancouver, Canada 2007-09-13

Djeci se danas uskraćuje spoznaja i mentalno se osakaćuju od malih nogu. Ima bezbroj primjera koji to očituju: Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Prosvjetno - pedagoškom zavodu u Sarajevu na jedan način smo testirali učenike u trećim razredima osnovnih škola. Nakon čitanja jednog teksta, većina ispitanika (u gradskim školama ) nije mogla da se sjeti da li je tekst koji su maloprije imali pred sobom i pročitali ga – pisan ćirilicom ili latinicom. Bilo im je svejedno do te mjere da to uopšte nisu zapažali. Više od milijardu ljudi u svijetu pišu i čitaju latinička pisma, medjutim, politikantsko - pedagoški mračnjaci u novijim zakonskim odredbama na razne načine depresiraju latinicu (svjetsko pismo bez koga je nezamislivo čitati i pisati udžbenike i knjige iz oblasti :medicine, veterine, hemije, fizike, matematike, biologije, zoologije, botanike; to je pismo gotovo svih evropskih jezika).


Zanimljiv je podatak da su od 5. februara 1968. godine, od broja 602, Male novine, najtiražniji i najpopularniji dječiji list u Jugoslaviji, počele da se štampaju u dva izdanja: ćirilicom i latinicom. U pismu čitaocima, objavljenom u vrhu prve strane, urednik saopštava:

S obzirom na to da se u svim našim krajevima u školama uči latinica i ćirilica - da bi čitaoci mogli da vježbaju i drugo pismo - u izdanju latinicom štampaćemo dvije strane u listu ćirilicom, a u ćiriličnom izdanju - dvije strane latinicom.


Danas bi najveći broj Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Makedonaca i Srba iznenadila spoznaja da su njihove maternje i svakodnevne riječi, npr. čorba, torba i budala-—orijentalizmi, a takvih je bar hiljadu zajedničkih, istih, kod svih pripadnika južnoslovenskih naroda.



28.10.2017.

Idemo opet iz pocetka 😉

Covjece,

Bistri rijeku sto je mutis,

Cisti srce suzom srece,

Voli kamen koji gazis,

Ostri pogled isped sebe,

Nosi radost u naramku,

Voli majku sto te hrani,

Postuj oca sto te brani,

Utkaj ljubav u korake,

Ne preziri drugacije,

Svijet te zove,

Pokazi mu,

Da si covjek,

A ne zvjer!

Zijada Rajkov
27.10.2017.

Sedam brace

"Hocemo li do Mojmila?"

"Daj Crni sta ti je?."

"Sto? Jedna kafica bi nam dobro dosla."

"Ti zaboravio da Gojko danas stanca!"

Mi, u raji smo imali imena za one preko puta, sto su po nama pucali sa snajperima.

Neka mi oproste, svi dobri, sa imenom Gojko.

Tacno smo znali kad je Gojkova smjena.

Bio je izgleda neki zestoki komleksas.

Pucao je na sve sto bi se kretalo.

Ni psi mu nisu bili dragi sa ove strane.

"Sta je, bojis se?! Prpa?"

"Ma daj, Crni. Samo mi se na da."

"Hajde ba. Ja vec obecao."

Vezala sam svoje ljubicaste starke, vec dobro izlizane, jer u njima sam nekako najbolje trcala i krenula da se spustam niz stepenice prateci Crnog.

Nikako mi se nije svidjela ideja, ali vazda me neka neopisiva zelja tjera za necim novim.

Nikad kafa nije bolje mirisala nego u ratu.

Na onu prvu dzezvu smo “prevrnuli” jos jednu. Jeste da je bila potanka, ali cejf je cejf.

Sarajevska Drina, nije vise imala ni onaj svoj originalni omot, ali je sjedala k'o budali samar.

Vrijeme je bilo da se ide.

Dobro smo prosli kad smo isli do Mojmila.

Gojko je garant ogladnio, pa je samo izmedju zalogaja pucao.

Kad smo se vracali bio je sit.

Dosli smo do kontejnera.

S druge strane su stajali muskarac i zena srednjih godina. On je imao neku kesu u ruci.

Gojko ih je primjetio.

Ne da je "heklao", nego je poceo i "mustre" po asfaltu da sara.

"Jebo te, sta cemo sad Crni? Cekati do njegove smjene?!"

"Samo smireno. Zar mi ne vjerujes?"

"Taman je vrijeme sad da se raspravljamo o tome vjerujem li ti ili ne.

Jesam li s tobom ili sa svojim starim? S kim sam, hajde, odgovori?"

"Dobro ba, polako! Preci cemo."

Utihnulo je, a ono dvoje, s druge strane kako cuce na kraju, ma ni za milimetar da se pomjere."

"Kad kazem sad, ima da trcis iz sve snage! Jesi li razumjela?"

Samo sto sam klimnula glavom, on je na izgovoreno sad potrcao koliko ga dusa nosi.

Napravila sam dva koraka i Gojko se oglasio.

Ukopala sam se.

Crni je vec bio na drugoj strani.

Stajala sam poput kipa, ni tamo, ni vamo.

Vristao je i psovao s druge strane:"Lezi, trci, radi nesto, jebem ti!"

I oni ljudi su poceli da se deru: "Lezi, lezi!"

Kao vjecnost je trajalo tih deset sekundi.

Legla sam i tek tada postala svjesna sta sam uradila.

Crni je i dalje urlao:

"Sada puzi i ne dizi glavu! Moras tako do kraja kontejnera."

Dopuzala sam, a Gojko ih je prasio iznad kontejnera kao da mu od toga zavisi sva njegova buducnost.

Lezala sam tako ne znam ni ja koliko, dok mi nije Crni rekao da opet pocnem trcati. Napokon sam stigla do njega.

Ono dvoje su me pitali jesam li dobro i poslije toga su se, zajedno s nama uputili ka Alipasinom.

Trcali smo do ulaza u kojem stanuje Crni, uletjeli na zadnji ulaz, jer je u ratu postao glavni, sjela sam na prvu stepenicu, a Crni je sjeo stepenicu iznad. Naslonila sam se, a on mi je stavio ruke oko vrata pitajuci me:

"Sta ti bi?"

"Nemam pojma!"

"Trebali bi "u Sedam brace?"

"Ti to ozbiljno Crni", i poceli smo se toliko glasno i ludo smijati da su nam se suze slijevale niz obraze. Valjda onaj zakasnjeli strah je napokon izbio na povrsinu.

"Lajka" je usao i pogledavsi nas, samo zavrtio glavom rekavsi:

"Igrali se s Gojkom? Znate li gdje mi je stara?"

Mi smo se i dalje smijali i samo odmahnuli glavom, a on se uputio u unutrasnjost zgrade.

Raja s Mojmila sad sadi tulipane u zemlji tulipana.

Crnog vec dugo nema.

A ja?

Ja se sve ove godine od kad ga nema stalno preispitujem jesmo li trebali "u Sedam brace", ako nista bar zbog njega.
26.10.2017.

Jaknica sa leptiricima

Jutro je. 7:15.

Gledam kroz prozor kako se vrticu priblizavaju njih tri.

Njoj tri godine i na celu je njihove male “kolone”.

Iza nje je mama, koja u narucju nosi njenu sestru od godinu dana.

Prati je strpljivo i cijelo vrijeme nesto razgovaraju.

Jos se nije razdanilo.

Ona, samouvjereno koraca stazicom, kojom hodi vec dvije godine.

Svaki dan: od ponedeljka do petka.

Razmisljam; koliko su ova mala bica strpljiva, i jos veci borci.

Zivot, i njih vec melje.

Mozda im se jutros ostaje u njihovom krevetu, mozda bi danas rado dan proveli u svojoj sobi, medju svojim lutkama i ostalim omiljenim igrackama, ali znaju oni dobro svoj zadatak.

U vrtic se mora, jer mama i tata isto tako moraju na posao.

Svako jutro ista slika na vratima vrtica.

Osmjeh teta Zijadi, a mami zagrljaji i poljubci, a onda skidanje jaknice sa iscrtanim leptiricima i slaganje cipelica na mjesto ispod njenog imena.

Nemate pojma koliko ovim malim bicima znaci da se s njima ujutro rastavite uz osmijeh i zagrljaj.

Ne vicite na njih kada su u jednom od bezbroj jutara jos pospani i nisu spremni za svoj “radni zadatak”.

Ako nista skratite svoje vrijeme odijevanja, sminkanja, ili nekog nevaznog pospremanja prije posla, i posvetite te ekstra minute njima.

Nemate pojma koliko su nesretni kada ih ostavite, a osjete da ste ljuti na njih.

Obicno u tom danu milion puta ce pitati koliko ce jos cekati da im mama ili tata dodju.

Imaju oni taj osjecaj, koji mi odrasli, zaboravljamo cim odrastemo.



23.10.2017.

Red za vodu

Ponekad imam osjecaj da se ovaj moj zivot dogadjao nekome drugom, a ne meni.

Ko ce normalan, danas, da povjeruje, da sam pocetkom devedesetih proslog vijeka prala djecije pelene u opkoljenom Sarajevu, dok je moja dobra druga, s Vojnickog, izazivala svadju u redu za vodu da bih ja mogla sve to da zavrsim neometano i jos da na kraju natocim jedan kanister vode, za ponijeti.

Ni razmisljale nismo, bi li u tom ludilo nekakva isfrustrirana, nezadovoljna dusa mogla da povuce obarac, jer bilo je i takvih.

Stajalo se dugo, i cekalo se na taj kanister svjeze vode kao na zlato.

Ali, sta smo mogle?!

To je bio najbolji nacin, koji smo znale.

Bilo je lakse napraviti malo frku, nego nositi kanistere na predzadnji sprat nebodera.

Uvijek je bilo onih u redu koji su smirivali one najglasnije, bundzije, kojima nije bilo do njih samih, a kamo li da odobravaju taj moj cin.

I sad mi se ponekad u glavi prelamaju glasovi:

"Daj pusti zenu da zavrsi, sta si navr'o."

"Sta ako zavrnu pipu sada? Hoces li i onda govoriti pusti zenu?!"

"Ma neka zavrnu, sada i odmah, samo ako ces ti usutiti vise.!"

Brzinom munje sam u plasticnoj, crvenoj kanti mlatila onim bijelim, od gaze, pelenama, i niko od mene nije bio sretniji kada bih zavrsila, a jos na kraju svi, poslije mene, uspjeli nasuti vodu u kanistere.

Tada bih ja, zajedno sa mojom najdrazom drugom, stala na kraj reda i cekala da naspem kanister, koji sam usput ponijela.

Svaki put, oni koji su najvise galamili, kao da bi se zastidjeli, i nudili bi da neko od njih naspe za mene, a ja da mogu sjesti na obliznje stepenice, da se odmorim.

Druga bi me moja pogledala i pobjednicki osmjeh bi mi razvukla; bez ijedne rijeci, a u meni bi neka milina igrala od srece sto je imam takvu pored sebe i zaboravljala bi na trenutke na rat i sve ono sto je on nosio sa sobom.

Tada bih ja, da sam mogla, vikala na sav glas:

"I ovo je heroj, junak, ovoga grada! Niti je moja ulica, niti je moja "voda", a ona misli na mene, na moje dijete; i jos na kraju, one najljuce natjera da se postide!"

Jedan red, i jedno cekanje, nikada necu zaboraviti.

Nas ko zna koliko.

Kanistera vise od ljudi.

Svih oblika i velicina.

A pipa iz koje curi voda kao da namjerno otezava ionako vec otezan zivot.

Niti jacine, niti brzine, a detonacije odjekuju, umjesto rjedje, sve cesce.

I niko vise se ne trza na te zvukove.

Svima je uho vec toliko izdresirano; po zvuku granate znaju, da jos nisu ugrozeni.

Zato ne reaguju.

Sve je usmjereno na onaj lijeni mlaz i zelju da se sto prije stigne do njega.

Pocela je i kisa.

Samo sam ja reagovala:

"Sta cemo sada?"

Oni, koji su me culi, okrenuli su se, pogledali u mene, bezlicnim, tupim pogledom i nastavili da stoje u redu kao da se nista ne desava.

Nisu me tim pogledom cak ni osudili!

Samo su slegli ramenima.

Ostala sam u redu, pomalo postidjena, ali nisam se mogla osloboditi te spoznaje, tog fenomena, da su ljudi otupjeli na sve.

Covjece, rat nije samo ubijao, on je i osjecaje istrebljivao, pustosio, razmisljala sam dok sam se misijim korakom priblizavala mlazu, koji je vise bio za to da ne tece, nego da tece.

19.10.2017.

Iz perspektive sadašnjosti

Koliko god da vidiš novih podneblja u životu, nekako malo je.

Uvijek ima još neostvarenih putovanja.

Ali ima i onih mjesta kojima se vazda vraćamo.

Tako se ja vraćam uvijek Bosni i Sarajevu.

Odmah na početku da razriješimo neke stvari: na godišnji odmor se ide rasterećeno, jelde?.

Ja kad idem u Sarajevo, ja se spremam isto kao kad se spremam za godišnji na Kubu, ili u Kaliforniju...

Biram koje ću haljine nositi na vrućinama.

Ne biram kojim ću jezikom pričati.

Zato meni bude lijepo.

Ne živim ni u prošlosti, ni u budućnosti.

I prošlost i budućnost su samo pojmovi sastavljeni od misli i sjećanja. Tačka.

Sadašnjost se računa.

A po sadašnjosti, Calgary je moj dom već skoro dvije decenije.


Znate onaj osjećaj kad dodje u godini zasićenje, jer sve oko vas vam je poznato i nije vam više zanimljivo.

Dosadno vam je, a to znači da ste kod kuće.

Tada bježite na vikendicu ili na neka nova mjesta.

Ja bježim u Sarajevo.

Ono je meni poput vikendice.

A vikendica bi trebala biti vaše zadovoljstvo ispunjeno uživanjem, i druženje sa rajom. Mjesto na kojem provedete najviše slobodnih dana dok ste na godišnjem odmoru.

Vikendica nikako nije nesto s čim se “pušete” kako papci kažu.

Kontaš li?.

Jer Sarajevo nije deset upola, ili frtalj pite.

Toga ima koliko hoćeš i ovdje.

Čak i Sarajeva ima, svake nedelje na čitavoj zemaljskoj kugli.

“Kako?”

Pa lijepo. Kroz Zvonetove priče.

Samo treba slušati.

I biti rasterećen; jer priča je na bosanskom.

Juge već odavno nema, jebi ga.

Zato i jesu Zvonetove priče za raju, koja nema problema da razumije bosanski jezik i koja se na pomen Sarajeva ne osjeća nimalo ugrožena.

Isto vam je to i sa mojom Djidjom.

Nju kontaš ili ne kontaš.

Sretnem je i pita me:

”Je li istina Bosanko da su oni iz Sandžaka isto Bošnjaci k’o Bošnjaci?”

“Djidjo, ne kontam sta hoćeš da me pitaš.”

“Pa to, kako i oni Bošnjaci?”

“Pa šta ti misliš”, provociram.

“Šta ću misliti Bosanko. Ja znam samo da su oni prije rata prodavali devize ispred Evrope.”

“I? Po tebi su oni - šta?”

“Sandžaklije, jebo ga ti!”

“Imaš ti još da planinariš Djidjo do Prokletije”, ostavim je da bleji za mnom i podsjeti me na prošlonedeljnu Zvonetovu emisiju u kojoj je spominjao Djamonju i Ramu iz njegove priče kada je pitao:”Zašto se svi katolici prezivaju Obitelj?”


P.S.:Jezikoslovac je vikendicu definisao kao manju prikladno gradjenu kuću uredjenu za odmor i privremeni ( sezonski ) boravak.

Čini mi se da izlazak i zalazak sunca nigdje nije ljepši kao iznad krovova moga Tuscany-ja. Samo treba gledati i oćutiti:))
Čini mi se da izlazak i zalazak sunca nigdje nije ljepši kao iznad krovova moga Tuscany-ja. Samo treba gledati i oćutiti:))


13.10.2017.

Konačno,

zapamti zauvjek da ono što je iza tebe i ono što je ispred tebe, nije ništa u poređenju sa onim što je u tebi.

12.10.2017.

Poslije Mabele, odoh u Dva Ribara

Napomena: prica napisana u 2013, uz jutarnju kafu (vrijeme oznaceno 7:51am)

Sta se promjenilo do 2017...uskoro cete citati 😉


Polako se poce otapati ona zelja sto se nakupljala oko srca pune dvije godine.

Zajutrih na najljepsem mjestu, uz dragu prijateljicu, u svijetu mirisa knjige.

Mabela.

Najtoplija u skrovitom dijelu Skenderije.

Dok razgovor poput zubora, uz miris kafe i knjige ne zapinje ni na trenutak, bas kao da smo svo vrijeme bile skupa, jutrenje bi bilo prekinuto samo tragacima za dobrim stivom, a ja bih se sladila iz prikraja citavom svijetu sabranom na jednom mjestu.

Sada mnogi trce ka novim, nadmenim mjestima, mada ja hodajuci preko platoa Skenderije osjecam puno vecu bliskost sa ovim gradom.

Pa i "teta Razapeta" kao da onim svojim stavom prkosi vremenu u kojem je ne prepoznaju. Uz oprez, sidjoh niz stepenice i zaputih se brzim koracima na jos jednu sarajevsku kafu, uz Miljacku, u Dva Ribara.

Zasto bas u Dva Ribara, a bezbroj mnogo ljepsih i atraktivnijih sarajevskih basta prizivaju nas svojom ljepotom?!

Za putnika, tu nema ama bas nista!

Odakle ce on znati da je ona zadnja stolicu, u basti, s lijeve strane ako ides od Akademije, a iza je trafika, mjesto za gospodina koji se rodio u istoj zgradi, tu u blizini, u kojoj i dandanas zivi, i koji vec pola svog zivota, jutro pocinje bas s tog mjesta; osim zimi kada se premjesta, s desne strane, uvijek gledano ako ides od Akademije; opet u cosak, uz onu cvijetnu ogradu, odakle ima fantastican pogled na Cobanija most. Ne moze taj putnik namjernik ni za trenutak osjetiti te vibracije koje dolaze od stola iz coska i tacno po njegovom pogledu konobari primicu rezervnu stolicu na koju odlaze sve svoje stvari kako bi stol bio slobodan za jutarnje novine i kafu. Zna se, da tu moze privuci stolicu, osim njegovog zivotnog druga, jos par njih, koji znaju sve te njegove navike, postujuci ih kao i njega.


Nekada su, poput Cobanije, svaki dio Sarajeva imali jednog takvog kome su gazde kafane znale "damar" i takvog gosta su dozivljavali kao neizostavni dio u svom vlasnistvu.


Sad ce neko, od neznalica jos da pomisli, kako taj samo iz coska mjerka i odpuhuje na sve svojim terslukom, ali vara se. Uvijek je bucno oko tog stola, iako djeluje kao da se nista ne desava. Preko onog zidica, ukrasenim cvijecem, naginju se stariji, mladji, noviji, stari i najstariji stanovnici Cobanije.

Razmjenjuju pozdrave, misljenja, osmjehe, a ponekad i neko dovikivanje i mahanje u prolazu. Tu je jos uvijek ziva ona rasprava o FK Zelji i FK Sarajevo, mada se vrlo dobro znaju njihove danasnje nogometne mogucnosti.

Opet se na kladionicama, uz skromnu penzionersku markicu gubi na takvim opkladama i raspravlja se do prvog jaceg sarajevskog sunca, a onda se polako povlace ka svojim rashladjenim stanovima i ceka se njegov zalazak, kako bi se s druge strane Dva Ribara pila kafa i opet skupljalo drustvo u cosku, oko covjeka sa onom sarajevskom dusom. A vecernja kafa bi trajala tek toliko dok se ne bi razigrao nocni zivot, koji je ljubitelje te strane Miljacke dovodio ka Dva Ribara.

On bi se uz glasno oprastanje s konobarom pozdravljao, kupeci svoje stvari, stavljajuci na znanje da je do narednog dana njegov stol slobodan. I mi, koji bismo tek odlazili ka zivljoj Ferhadiji bi se dizali, zajedno s njim, i krenuli ka potpuno drugacijem Sarajevu, sa druge strane Miljacke.

Takvi coskovi, prepuni iskrene ljudske price, vracaju me uvijek iznova ka Bosni.

Poput mostova preko Miljacke, spajaju novo i proslo, mlado i staro.

12.10.2017.

...🙇‍♀️...

Prirodne sile nisu zle.

Njihov ucinak zavisi iskljucivo od nacina na koji ih koristite, odnosno od nacina na koji koristite sopstvene moci.

Elektricitet vam moze posluziti da pocinite ubistvo, ali i da osvjetlite dom.

Vodu mozete iskoristiti da nekoga utopite, ali i da mu ugasite zedj.

Dobro i zlo jesu odraz misli rodjene u covjekovom umu. /J.M.

Stariji postovi

Bosna preko Oceana
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Pogled kroz moje naocale na ovaj svijet je pomalo uvrnut i saljiv. Ja nikome ne sudim, ja samo prenosim ono sto cujem.

Uvijek sam za promjenu, za nesto novo, ako je po mjeri covjeka...
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja.

rzike.blogspot.ca


Stazom duse moje/// Klikni na naslov ispod ///
Covjece,
Znas li ti da je Bosna i Hercegovina u Begovoj dzamiji, i u Sabornoj crkvi, i u Katedrali, u Jevrejskoj Sinagogi... Znas li da se kafa, kava i kahva mogu piti iz fildzana?! A baklavu nam serviraju za Bozicne i Bajramske dane?!
-Znas li da su Andric, Djamonja, Selimovic, Santic, Sidran...Bosanci i Hercegovci?!
- Jesu li ti rekli da su Citluk, Trebinje, Glamoc, Banja Luka, Travnik, Bihac, Foca, Maglaj, Doboj, Sarajevo, Neum...u Bosni i Hercegovini?!
- Nisi znao da Neretva ne razdvaja, a da Una sjedinjava?!
- Nisi cuo Bozu Vreco, ni Amiru Medunjanin?!
- Znas li da Bosanci i Hercegovci znaju i latinicu i cirilicu?!
- Ne znas?!
Covjece,
-Vrijeme je da naucis!
Napisala Zijada Rajkov/ Maj 11, 2013 na fb stranici Ponosni na domovinu... kad nostalgija proradi 😉

Nemoj dragi...
Nemoj dragi
Nemoj nocas
Zaboravljat' jedra njedra
Sto te zovu u snovima...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Kvasit' suzom
Oka zar...
Pjesmom tihom
Noc uljepsaj
Nek' zaigra srce dragoj
Dok ti cuje stope teske...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Zaboravit' zvjezdin sjaj
Nek' ti uzdah jedrih njedra
Uljepsaju stvarni san....
Z. R.

Moja religija je: BITI COVJEK
Ocaj
Nestadose tanane niti. Pojavise se utvare ocaja, zgrabise najvrijednije sto covjek moze covjeku da pruzi. Nestade jedna dusa tvrdoglavo gazeci u svom ocajanju. Prastah vise puta za onu divnu ljudsku njegu kada bolesnom i casa vode zlata vrijedi. Ali, vise ne mogu, ne dam da se gazi sto je najsvetije u mom zivotu. Lagano cu poput mjeseceve sjene, tiho i u mraku, odsetati ne muteci bistru vodu, lagano ka izvoru, cuteci i dostojanstveno. Z.R.

Flag Counter




















MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA

Powered by Blogger.ba