Poceo Stampede u Calgary-ju.

Tek kad dodjete u Calgary, Stampede vam je zanimljiv, ali kako godine prolaze, jedino vam je u glavi kako da zaobidjete sav taj cirkus koji se odvija u gradu.

Sve je u znaku kauboja i kaubojki.

I sve je tu: od zabavnog parka sa "vozovima smrti" do rodea.

Grad bude poput kosnice.

Pod satorima je prava ludnica.

Alkohol se ispija u hektolitrima.

Muzika, opklade na konje, razigrane kaubojke i kauboji... ma sto bi rekla Djidja: "I beskucnici se picnu za Stampede. Valja sesnaest ociju otvoriti!"

Djidja ko Djidja. Vazda trazi.

Sa Kinezom nije uspjelo.

Veli: "Bog mi je svjedok da sam probala. Ne ide, pa ne ide. Fali ono nesto, sestro draga."

U teksas sorcu, i teksas kosulji bez rukava svezanoj taman gdje se treba vidjeti pupak i u kaubojskim cizmama i sesiru ko Jessica Simpson u "The Dukes of Hazzard".

"Djidjo goris, jebo te. Jesi li se ti to namjerno nafurala na Jessicu Simpson?"

" Kako znas," trepce dok me pita.

"Cuj kako znam. Ekstenzije za kosu, pa kaubojke, sorc, napucene usnice i sise u prvom planu... jos samo da pocnes prati auta u bikiniju."

"I znaci velis stvarno licim na Jessicu?"

"Djidjo draga, pljunuta!"

"Ko ce tebi Bosanko znati kad pricas istinu, a kad se zezas, ali ako je tako kako kazes, pa sto se onda samo budale lijepe na ovaj izgled." "Zato sto si ti Djidjo budala. Nikako da se opustis i pocnes liciti na sebe. Nemas pojma kako si lijepa."

"Ih cini ti se. Jucer sam isla na bazen. Ne bi vjerovala da su godine pocele ostavljati traga i zato ti se ja napirlitam ne bi li ih malo zeznula."

"Na tebi trag? Daj Djidjo ne budali. Celo ti ko televizijski ekran ravno od kad se botox pojavio, silikoni da ne pricam, ti duhovita, zanimljiva i da hoce godine ti ne mogu nista."

"Cini ti se Bosanko. Sjedeci po osam sati na radnom mjestu, vec mi se vidi na dupetu," i pri izgovoru zadnje rijeci primice se i sapce.

"Kako?", ne mogu odoljeti znatizelji.

"Usahlo jebo te Bosanko!", i rukama se hvata za straznjicu.

Koja budala! Prvo sapuce pri izgovoru dupeta, a sad se hvata ko najnormalnije na svijetu.

"Bjezi ba Djidjo."

"Ne vjerujes...."

"Ma vjerujem," a ustvari ne vjerujem. Jos ce budala poceti da mi pokazuje, na njen nacin, dodirujuci se gdje ne treba, djaba sto smo na javnom mjestu.

Djidja nikad nista ne ferma.

Sto na umu, to na drumu.

U tom pored prodje jos jedan kauboj i znacajno je pogleda.

Taman prilika da se isparim.

"Odoh ja Djidjo. Samo jos da pokupim spinat i picim na kasu da platim."

"Hajde, i nemoj sjediti puno ako ne moras. Usahne.", i opet rukama za dupe.

"Ja vjezbam Jessica", dobacim i krenem ka policama sa vocem i povrcem.

Nasmije se i mahne mi, a ja - cim sam dosla kuci, nabrzinu sve slozim u frizider i pravo pred "spiglo" sto bi rekla Bahra.

"Boga mi, ona budala od Djidje ima pravo. Usahla, ali djavla od sjedenja. Od godina, eto od cega je!"

Dok ja zatezem pantalone ne bi li jos bolje sta skontala, u tom ce glavni:

"Sta te je sad spopalo?"

Skocim, jer ga od silnog analiziranja nisam primjetila i procijedim kroz zube:

"Godine, eto sta me spopalo.Stampede ce proci, a sa njim i kauboji svih spolova, ali Djidju cu i dalje sretati u granapu."

"Ne kontam, ali kad je Djidja u pitanju iskreno me i ne zanima," odmah ce glavni.

Sta li ce sljedece usahnuti, mislim u sebi.

Ne znam - sve dok opet budalu ne sretnem!

Ona ba dosla meni ko vijestnik starosti.

Kako pobjediti vjekovnu zelju - ideju, usadjenu jos dok su u kolijevci, za drzavu sa kraljem ili bez kralja, sa poglavarom ili bez poglavara?

Iseljavanjem, pakoscu, ljubomorom, svadjom...nikako!

Znanjem, mudroscu, timskim radom.... jedino!

Ne znam koji mi je vrag, ali ima jedno pet-sest godina da neke stvari radim namjerno, a onda uz reakcije na to moje "namjerno" kompletiram sliku o ljudima, koje sam testirala.

Vecinom to radim sa ljudima, za koje osjecam u dnu duse da nesto ne stima sa njima.

Danas, rijetko cete naletiti na status, kad su u pitanju drustvene mreze, u kome cete prepoznati istinske rijeci onoga koji ga je zapisao.

Ili je citiran, ili prepisan, rijetko iz vlastite glave....

Recimo, svi mi imamo nekoga ko je uspio ( materijalno ) u zivotu, ali nikako da ide ukorak sa tim sto je postigao...

Zaostaje mentalno, za materijalnim, pa cete vrlo cesto cuti kako on/ona nije snob, kao ne gledaju markiranu ( brendiranu ) robu, stvari... Nije im vazno koje auto voze, ili nije vazna velicina stana, kuce..

A dovoljno je da ih odmjerite od glave do pete, bezobrazno, kao ja ( znam nekad mi ne valja to ) i onda ce jos vise poceti da brane svoju "filozofiju" da para ne kvari covjeka i da su ostali isti...

A-ha, da ste isti ne bi nikad o tome pricali, kao i u periodu kad to niste imali...

Pred ovakvim, i uz ovakve, najbolje je biti neznalica.

Ili jos bolje, ja onda namjerno istaknem, pokazem nesto, prekinem ( nekulturno ) i uzivam u njihovom zagledanju, dogovaranju ocima, i analiziranju koliko sebi podizu cijenu.... nizasto!

A trebalo bi biti sasvim normalno da o svim stvarima razgovaramo, bez ovoga - "nisam se promjenio/la".

Ja jesam!

Zivot, zivotne utakmice, okolnosti, dogadjaji, ljudi, drzave, sve me promjenilo, jer sve je to bilo moje iskustvo, zivotne lekcije koje i dan danas ucim.

Da krenemo recimo od srednje skole.

Tu, svi manje vise, disemo isto.

Tada su nam osim nasih snova, vazni svaki trenutci provedeni skupa.

Dani kada se zaljubljujemo jedni u druge zbog onog kakvi smo, a ne zbog onog sta cemo poslije postati...

Sa zavrsetkom srednje skole, mnoga prijateljstva nestanu.

Ne zato sto hocemo, nego zato sto nam se zivotni putevi mimoidju.

I bezbroj puta cete cuti kad kazu: "Ma daj ufur'o se! Co'ek na fakultetu. Sjeli prosle sedmice da popijemo kafu, jebo te jedva cekao da kafa prodje. Nemamo o cemu pricati."

Onaj na fakultetu je okruzen rajom sa istim interesima, ovaj iz srednje, sa rajom slicnom sebi...

Ocito da ni jedan, ni drugi nemaju interes da zapocnu neku zajednicku temu.

Vremenom ce se desiti jos neka kafa i onda ce se svesti na ono: "'Dje si jarane? Sta mai?" I tu ce odumrijeti odnos koji je nekad u srednjoj bio pravo dobar.

I to mi je sasvim prirodno.

Ovaj iz srednje skole nije odmakao dalje od srednje, a ovaj sa fakulteta nema volje da sebe prilagodjava..

Naravno, nije uvijek tako. Ima izuzetaka.

Meni je jednom moja Pitalica rekla: "Koliko si se pravila mutavom, na momente si me uvjerila da ne znas ni sta pise na jelovniku."

"Tako se maknes od nepotrebnog nerviranja Pitalice."

Jutros, nas dvije, doruckujemo na balkonu, a ja se raspricala.

U jednom momentu se dotaknem teme o Fentanyl-a, i dilerima uhvacenim u Calgary-ju.

Pitalica samo suti i gleda u mene k'o tele. Ne progovara, a ja se upalila k'o kutnjak.

"Onaj jedan diler Pitalice....", nisam zavrsila.

"Znam, ima prezime poput nasih sa Balkana... i znam jos od 2015 o Fentanyl-u... Objasnila si mi tad, a i pisala si na blogu. Citala sam."

"Ti? Citala na bosanskom?"

"Ja, citala i citam."

"Ma daj!", nastavljam.

"Najbolje se praviti mutav ko i ti u nekim situacijama," mrmlja dok ustaje i sa tanjirom u ruci ode u svoju sobu. E vala, neka ti je Zike, hoces ti djetetu biti dosadna, sve ponavljam u sebi i zurim u dnevni boravak po iPad da se uvjerim u istinitost njenih rijeci.

"Vidi ti malog vraga", naglas izgovarih kad ugleda tekst o Fentanyl-u iz 2015.

Ma ja ba, moje dijete.

Taman kad pomislis da je neznalica, ona te nokautira!

Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao.

A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani?

Narod.

A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine.

Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate.

Njih je malo, nas je mnogo.

Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo.

I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Mesa Selimovic Tvrdjava

Oni su neznalice!

Nemaju pojma da vi sa svojih 15, 16, 17 godina ne mozete biti odgovorni za rat koji je bio.

Imate pravo na buducnost i slobodu.

Zasluzujete bolje i ljepse skole i u kojima nije vazno kako se zovete, nego kako se postaje covjek.

Ne zasluzujete vi nikako dvije skole pod jednim krovom.

Oni zasluzuju "tri zatvora pod jednim krovom".

Nastavak na price: "Ramazan, Hadzija, Jovan i Smith", "Hadzijina kcerka" "Bajramski rucak" i "Ramazanski somuni"

Razdragana Hadzijina cetvorka je vec stajala u redu za ulazak u avion, radujuci se Ramazanu u Sarajevu.

Jos prosle godine Smith je obecao da ce ih svake godine za vrijeme Ramazana voditi u Sarajevo.

Ponekad nam se ucini da je godina prosla poput treptaja oka, ali dovoljan je pogled na njihovu mezimicu, na njene razbacane loknice oko krupnih okica, koje su prosle godine bile svezane u male, tanke kikice, siskice bile popout paperja skupljene u snalu, i shvatit cete da je godina ipak golema. Sa njima su krenuli i njihovi najbolji prijatelji. Englezi.

Zeljeli su da upoznaju ono o cemu im je Smith pricao.

Ovaj put nece iznajmljivati auto u Zagrebu, nego ce letjeti do Sarajeva.

Aaron je htio da rezervise hotel, ali nisu mu dozvolili.

Objasnili su mu da je Hadzijina kuca poput "muzeja", zbog stvari i namjestaja, ali je sigurno udobnije nego u hotelu.

Ima toplinu, koja fali u hotelskoj sobi.

Nurki su poslali pare da im ugradi tus kabinu i da podmaze opet baglame, da popravi gdje je sta potrebno, da podsisa ogradu u dvoristu i da na kraju nadje nekoga ko ce to sve fino ocistiti.

Odlucila je goste smjestiti u roditeljsku spavacu sobu.

Prije nego sto ce Hadzija umrijeti, kupila je nove madrace.

Dva pomocna krevetica su idealno rjesenje za njihovu mezimicu i za Aaron-ovog sincica.

Ona, Smith i djeca ce u gostinjsku sobu.

Boze, kako je majka cuvala tu sobu, mislila je dok je u glavi pravila raspored spavanja.

Trosjed, kada bi se razvukao i pretvorio u udoban krevet, tako isto i dvosjed; izgledali su, kao da su sad iz salona namjestaja.

Ni prasina nije mogla pasti na njih, jer ih je zastitila cupavcima crvenkaste boje, koji su se slagali uz cilim, a crveni paravani po rubovima prozora su isticali bjelinu savrseno nabranih zavjesa. Cupavci bi se svako jutro istresali ili kako bi stara Hadzinica govorila - trehnuli u dvoristu, a zavjese su se u petnaest dana redovno prale.

Ulaskom u dvoriste, Aaron i Kim su dodali uz smjesak : "Ovdje cemo sigurno uzivati u nasim jutrima".

Spustili su kofere tek preuzete iz ruku taksiste, koji nije prestajao pricati o jaranu koji zivi u Londonu, stalno zapitkujuci Hadzijinu kcerku, je li sigurna, da ga bas nikad nije upoznala, cak ni na onim dernecima sto nas svijet organizuje po Londonu ; a ona mu uz osmjeh po ko zna koji put ponavljala da njegovog Hamića nije srela ni u prolazu.

Srce joj je zaigralo cim je bacila pogled na dud, na klupu i cesmu na kojoj bi Hadzija uzimao abdest.

Nurko je jutros otvorio sve prozore u kuci, i ljepota je bila uci u prozracenu i cistu kucu, punu toplih uspomena.

Hadzijin unuk se odmah zaputio ka radiu i zavrnuvsi dio veza koji ga je prekrivao, sa ushicenjem je gostima objasnjavao kako se upali i traze radio stanice.

Muzika sa radia je ubrzo ispunjavala prostoriju, a najmladji clanovi su se odmah rastrcali po dnevnom boravku.

Penjali su se po minderu sa kojeg je bio najljepsi pogled na glavnu ulicu u mahali. Smith je u zadnji cas uhvatio svoju malu cupavu princezu, koja je pokusala dohvatiti prozor.

Komsije su, na pola njihovog raspremanja, vec pristizali da bi im zazeljeli dobrodoslicu.

Aaron i Kim su na to sve gledali sa simpatijama i smijali se, kada bi im se komsije na glasnijem bosanskom obracali.

Vidjela sam ja milion slicnih situacija; kad je jezik prepreka u sporazumjevanju, pa ljudi nesvjesno pocnu glasnije da pricaju i razmasu se rukama u nadi da ce ga sagovornik bolje razumjeti,

Hadzijina kcerka je raspakovala kofere i obradovala se vidjevsi da je vaza sa motivima andjala, ostala neostecena. Kuplila ju je za Jovana.

Ranom zorom je obisla mezare svojih najdrazih.

Ocistila korov, oprala nisane i ukrasila ih cvijecem kupljenim u kiosku uz groblje.

Poslije mezarja, otisla je do Jovanovog groba.

Oprala i njegov spomenik, a na kraju buket cvijeca stavila u vazu koju je donijela za njega.

Kim je bila sa njom.

Fascinirana je bila njenom paznjom i ljubavlju za one koji su vec odavno napustili ovaj svijet.

Uvecer, poslije iftara su isli u setnju Bascarsijom.

Hadzijin unuk bi sjedio pred kapijom, gledajuci prema dzamiji iscekujuci kandilje i da se hodza oglasi, a onda bi trcao u kucu i govorio majci da je vrijeme iftra.

Ona je cuvala obicaje svoje majke.

Smith je uzivao u njenoj smirenosti tokom cijelog Ramazana.

Postila je, ali kao da nije.

Nekako u toj svojoj smirenosti donosila je citavoj kuci neku posebnu tisinu.

Pricalo se, jelo se, pilo se, a sve je podsjecalo na hod na prstima.

Ujutro bi, dok bi svi spavali skuhala hranu za ostale clanove u kuci, koji nisu postili.

Dok bi oni jeli, ona bi se povlacila u "malu sobu" i odmarala. Tu joj je i majka uvijek klanjala i odmarala.

Gosti, Englezi su brzo shvatili da nije lijepo jesti ispred onoga ko danas posti i bili su odusevljeni kako komsije brinu jedni za druge u vrijeme posta.

Kafa se ne bi pila u dvoristu, da ne bi kome zamirisala dok bi se prolazilo pored dvorista, isto tako bi se u kuci i jelo.

Uzivali su u setnjama po Sarajevu i za dva dana su upoznali skoro cijeli komsiluk.

Aaron je vec drugu noc isao sa Hadzijinim unukom do pekare po ramazanske somune.

Zurili bi da ih namazu margarinom i pobibere. Smijao se poput najbezbriznijeg djeteta dok bi ih jeo.

Kim je taj njihov ritual sa somunima milion puta uslikala i bezbroj puta ponovila da su obicaji bosanskih Muslimana puno drugaciji od obicaja Muslimana koje je upoznala u Londonu.

Hiljadu puta je opisala scenu kada je krenula sa Hadzijinom kcerkom na mezarje.

Hadzijina kcerka u sirokim pantalonama, sa baletankama i ljetnom bluzicom, preko ramena prebacena velika marama slozena u trokut koju je podigla i stavila preko glave kada je usla u groblje, je izazvalo u njoj posebno divljenje prema prijateljici.

Dok su stazicom isle prema vjecnoj adresi njenih najmilijih, objasnila joj je , da ju je majka kao malu naucila koliko je vazno da su pokriveni: glava,ruke i noge.

Veceras je Hadzijinu kcerku, a svoju prijateljicu, promatrala sa posebnim postovanjem dok je prinosila stolu oroseni stakleni bokal, pun limunade.

Uvijek bi iftar pocinjala otpijenim gutljajem hladne limunade.

Bas kao i njena majka.

Veceras su se spustili niz ulicu, kod Nurke, na iftar.

Sinoc je maksuz navratio, da bi ih pozvao.

Senija, Nurkina zena, je napravila tako dobre bamije, da su je u momentu podsjetile na majcine. Malo je falilo da se rasplace.

Iftar je protekao u dobrom raspolozenju, a sve je to bilo novo za Aaron-a i Kim.

Nurko se potrudio, pa savladao nekoliko engleskih rijeci, poput "please, come on my friend" i svaki put bi se svi smijali kada bi poceo baratati svojim engleskim jezickim znanjem.

Uvece, poslije svih setnji bi sjedili ispod Hadzijinog duda, dugo u noc, dok bi se komsije izmjenjivale, a djeca spavala u sarajevskoj noci s mirisom ramazanskih somuna na svakom cosku svake sarajevske ulice.

I Zineta je navratila, jer ove godine nije htjela u Australiju kod svojih za Ramazan.

Donijela je vruce halve.

Aaron i Kim su napokon shvatili ono o cemu im je Smith pricao.

Hadzijina kcerka, sa plavim pramenovima u kosi, obucena po posljednjoj modi u haljini sa cvjetnim dezenom i zvonastim rukavima, je uz smjesak servirala sutlijas sa cimetom, kojeg je jutros rano napravila, i sa nekim posebnim zadovoljstvom je redala zdjelice pred svoje goste.

Mislila je i u sebi: "Ramazan - bas kakav je nekad bio."

Bez tudjih adeta.

Bez javnih vaserskih iftara.

Samo bosanki!

U avliji.

Iza kapije, uz smijeh i razdraganost zajednickih, komsijiskih iftara.

Ramazan - koji se raspoznaje po mirisu i toploti bosanskog somuna.

Sutra ce sa Kim odnijeti sadaku nani Sevali, izbjeglici, bez igdje ikoga svoga.

Komsije su joj rekle za nju.

Blago meni,

meni blago.

Mrvim jutro

kasnom zorom.

Krunim dan

na zalasku.

Zobam noć

na izmaku.

Blago meni,

meni blago.

Zorom pustim

grešne misli,

da izrone ispod vjedja,

pa tek danom na izmaku,

prebirem im kukolj grešni.

Blago meni,

meni blago.

Noću misli

usitnim u zrna,

da do zore plijevim vrt,

da odvojim

šta je sjeme, a šta škart.

Blago meni,

meni blago.

Osjećaji poput rijeke,

s godinama niti tupe,

samo jutrom još nahrupe.

A dan svaki -

čas je vruće, čas zahladi;

ko bi znao lutalici duše,

šolju čaja da zamedi.

Blago meni,

meni blago.

Eto noći snivalici -

Bez linije na granici;

da razazna kad je java, a kad san.

Valja opet ispočetka,

poslije noći u nov dan.

Zijada Rajkov

Kako znas da pocinju pripreme za izbore u Bosni:

- Vodecih nacionalnih stranaka izleti, ekskurzije, seminari, sastanci

- Uspjesni clanovi vodecih nacionalnih stranaka pocinju dijeliti postove sa bolesnim, iznemoglim ( vrlo cesto se zaboravljaju, ili je to taktika da se privuku tek punoljetni omladinci pa dijele slike bolesnih i srceparajucih prica stare po nekoliko godina )

- Odjednom svi su za istinu i pocinje pravo zlostavljanje na pojedince iz suprotnih tabora, pri tome vodeci dobro racuna da "afere" budu na intelektualnom nivou naroda

- Zaposljavaju nove glasace-clanove u drzavne institucije ( okrenite se oko sebe i izanalizirajte ulicu ili mahalu od proslih izbora i sve ce vam se samo kazati... onda izracunajte koliko ih je novih u njihovim redovima tako sto cete dodati i sve njihove clanove porodice )... ZATO NE SMIJETE OPET SEBI DOZVOLITE LUKSUZ I DA NE IZADJETE NA GLASANJE ( inace oni ce opet sami sebe izglasati )

- Kao ekonomski, proizvodni i svaki drugi oblik napredka do izbora guraju price o stecajima i zatvaranju fabrika, bolnica, skola, prodavnica..., a sve u interesu naroda - za njihovo dobro ( hvataju neuhvatljive lopove )

- Dzamije i crkve su uz stambene arapske investicije najvazniji dogadjaji na kojima se presjecaju trake za neka nova, ljepsa buduca vremena

- Ko vam cijelu godinu ( mislim na vazne "ćivije u s'ranci" ) nije "like" status sa izleta preko penzionera na more ( citav vikend ) sad ce vam "like" i jos komentarisati: "Sve se nema, a i na more se ide", obavezno uz smajlić ili cak jedno srce, a sve zbog vlastitog interesa i da vam pokaze da je on/a covjek iz naroda

- Opet ocekujte procvat "poezije" i stampanje knjiga

- Nove optuznice protiv postenih, dobrih i casnih ljudi ( tako podignu damar narodu i dok jadnik/ca dokazu da nisu krivi, a narod se sav uzjoguni zbog nepravde i taman kad treba da prokljuca, oslobode ga, narod "ohane", a za to vrijeme pravi krivci vec uveliko puste korjenje u vaznim drzavnim institucijama )

- I na kraju, postalo moda da i oni, nacionalisti, ko fol vole Tita i sjecaju se sa sjetom njegovog vremena... Samo uzalud im je sad izvlaciti najljepse price o stafetama ( jer oni drze arhive zakljucane, ne narod )...

O(h)ladite gnjide iz devedesetih!

Vrijeme je da odstupite i pustite nove generacije da isplivaju i speru sa sebe vasu zlocinacku krv!

Danas sutite, jer danas je Dan Prekinute mladosti....

Ja vjerujem, u onog studenta masinstva ( iz mog posta "Na Zapadu sve po starom ) i u njegove drugare.

dobili razglednicu sa motivima Sarajeva, pisana u Sarajevu, a poslata iz Zagreba?

Ja jesam:)))

I to vise puta.

Thank you!

Ponekad je dovoljna samo nasa kap dobrote da bi ucinili dobro djelo.

I tako, Nedjo vec uveliko u Bosni.

Fale mi nasi razgovori.

Jucer me zove telefonom.

Kaze: "Bosanko, mjenjaju se stvari ovdje."

"Kako mislis Nedjo", pitam ga.

I rasprica se nadugo i nasiroko o stvarima, ljudima i dogadjajima oko njega.

"Sve ti meni isprica Nedjo, ali ja ne vidim sta se tu promjenilo."

"Opet trcis pred rudu Bosanko."

A onda se naveza na slucaj ostavinskih rasprava, marifetluka i lopovluka...

"Vidi Bosanko, mi smo, ja i ti, mislim te generacije zabrljali skroz. Samo neka se ne talasa. Sve se svelo na odustajanje, ili spremanje kofera djeci za inostranstvo, samo neka nema frke. Ali djavla, nema vise labavo kod novih generacija. I ne idu vise naivno."

"Nista ja tebe Nedjo ne kontam. I nisam ti ja od tih sto su zabrljali, zajebi!"

"Ma ja to figurativno!"

"Figiraj ti s kim hoces, ali sa mnom jok!"

"Sad cu ti objasniti. Znas onog mog komsiju sto sam ti pricao o njegovom slucaju i raspodjeli imovine. Eh, njegova kcerka pripremila tuzbu protiv notara, a ne nasljednika. Kaze, prvo cu dokazati da je notar korumpiran."

"Mislis da ce uspjeti", radoznalo ispitujem.

"Bosanko, pa ja mislim da hoce. Uz desetine svjedoka, video zapise koje je prikupila, vrijeme je da se zmija udari u glavu. "

"Zelim joj srecu!"

"A mislim da ce se na sljedecim izborima sve promjeniti."

"Hoce, ali u zutom."

"Hoce Bosanko! Kad omladina sa jedne, druge i trece strane prica bez ustrucavanja o svojim problemima njima je odzvonilo. Poceli su da zbijaju sale na dvije skole pod jednim krovom, njihovim svadjama oko jezika, zivljenja u vlastitoj zemlji sa tudjim pasosom, nagovaranju na ratove... svadjaju se sa vlastitim roditeljima zbog njihove pogresne politike, njihove sporosti u reagovanju i sto su postali poslusnici, a nikako bica sa vlastitim misljenjem... pocinje budjenje Bosanko!"

"Daj Boze!"

"Bosanko, je li ti mislis da je ovolika omladina za otpad u svim dijelovima drzave? Naravno da nije. Vrijeme sazrijevanja je doslo. Znaju Bosanko sta hoce. Muka im je da u dzepu drze diplome nevazecih fakulteta. Kazu, nismo mi bas svi kupili diplome. Neki smo predano radili i ucili dok smo studirali. Upoznao sam Bosanko jednog studenta cetvrte godine masinskog fakulteta. Znas sta kaze?"

"Sta?"

"Cika Nedjo, ja kad ne vjerujem u znanje svog vlastitog profesora, povezem se na forumima sa studentima masinstva sirom svijeta i raspravljam sa njima o tome. Savjetujem se sa njima koje knjige su dobre za ucenje i narucujem ih preko interneta. Ima nas koji iz postovanja ne ispravljamo profesore neznalice, ali zato sebe ispravljamo, ne usvajamo pogresnu teoriju."

"Znas li ti sta to znaci Bosanko?"

"Ulijeva nadu Nedjo! I je li on makar na "vazecem fakultetu?"

"Jeste, srecom.Razumijes sad?"

"Ima smisla i tuzba protiv notara."

"Da! Znas sta kaze mog komsije sin? Kaze Bosanko, kad mu je otac htio potplatiti doktora da bi mu doktor malo bolje pripazio zenu, da mu je otac isto korumpiran, jer misli isto kao i doktor. Veli ovako Bosanko: "Cika Nedjo, moj otac vjeruje u mito, a uci mene postenju!" Rekao sam mu djaba mu "spike o postenju" ako i dalje cini takve stvari i da je on gori od doktora, jer takvi poput njega produzavaju lopovluk. I rekao sam mu cika Nedjo: "Sa mitom ili bez mita doktor nista vise nece znati. Pa ti vidi stari?!"

"Ima nade Nedjo, ima!"

"Sta ima na Zapadu Bosanko?"

"Na Zapadu sve po starom, Nedjo."

Meni je ljudi cetvrtak najgori dan u sedmici.

Ono, stigao si do kraja sedmice, al' nisi.

Ima jos citav petak.

Cetvrtkom mene stignu svi umori od ponedeljka.

I citav cetvrtak ja njih trebam vuci na svojim plecima.

Ko za inat, cetvrtkom eto i neplanskih gostiju.

Pa onda osim umora, svu nervozu sakrijes iza osmjeha i sve to k'o godra ti, a crce iznutra sto je jebeni cetvrtak jos.

Pa sabires u sebi sate koliko ces spavati, ako gosti ne odu na vrijeme, pa dok sudje operes, dok prebrises stol, pa...

Ja dok ga ne prespavam, ne dodjem sebi.

Jutrom, sama spoznaja da je petak, adrenalin proradi tristo na sat!

Ne znam kud bih sta prije.

I dok ja tako razmisljam hodajuci od tezge do tezge trpajuci u kolica voce koje mi je nestalo, mozete misliti bas u cetvrtak, i to prosli, eto mi Djidje u susret.

Nisam je vidjela od onda kad sam je srela sa knjigom o horoskopu.

"'Dje si Djidjo?"

"Evo me Bosanko", i sve me grli.

"Sta bi, nadje li srodnu dusu?"

"Draga moja Bosanko, ja sta svega ima u ovoj bozijoj basci", a u tom pored nas stade jedan Kinez i prebire po bananama.

"Osjetis li ti da ovaj smrdi na cigare", Djidja ce ti meni.

"Da, zasto?"

"Jebo te ja sam mislila kad sam tek dosla u Kanadu da oni samo znaju šiti, znas ono "Made in China", jesti rizu, stedjeti i gledaju "Valter brani Sarajevo", nikako da trose pare na cigare."

"Koja si ti budalo Djidjo," evo smijem se i sada dok pisem sta je budala mislila.

Uglavnom, zadnji momak joj je bio bljak.

Kaze, jednu noc se mi malo opustili uz vino i hop, pita je momak:

"Hoces ti ovu bobu?"

"Sto ce mi", odmah ga je pitala.

"Pa znas, da se malo opustimo."

"Kako mislis da se opustimo," Djidja se odmah upalila,a on pogresno procitao njenu zapaljivost.

"Ako neces to, imam ja jarana, ima on i za vene."

Kaze da ga je naglavacke izbacila i jos prije nego sto je zalupila vrata, nabila ga nogom u dupe.

Veli; ja mislila on nabildan, radi fin posao, solidno auto vozi, evo ga srodna dusa.

"Djidjo, nema druge nego da trazis kakvog na preporuku."

"Da znas Bosanko, samo tako dolazi u obzir ubuduce. I kakav ba horoskop. Vidi sta bi? Ja bih trebala po horoskopu imati "drogaša" za srodnu dusu. I hajd' reci iskreno, kakvo je to musko kad mu treba "nestA" da se opusti?!"

"Djidjo, ti si njega opustila nogom samo tako."

"Joj, tebi do zezanja!"

"I ubuduce, ne trazi bona, pusti da tebe nadju. Evo, sta fali Kinezu. Vidi kako ko fol prebire jos banane, a sa tebe oci ne skida."

"Mozda ne zna engleski", ozbiljno ce ti Djidja.

"Hajd' ti samo nemoj zakljucivati!"

I ne bih ja bila ja, da opet u cetvrtak, i to sinoc, ne fali nesto u frizideru.

Moram po mlijeko.

Opet ja naletih na moju komsinicu iz naselja, Djidju.

Da skratim.

Boga mi, prosli cetvrtak zavrsila u Starbucks-u na kafi sa Kinezom.

Za sada su samo raja.

Kaze, nece vise da se zalijece.

Ne da prici svom stanu.

On zivi sa mamom.

"Pusi i stedi," dodam i namignem znacajno, a onda nastavim:

"Nisi se ti ni sa zadnjim zaletila. Taman da se opustite, ti si njega šutirala momacki."

"Jesam vala Bosanko, i drago mi sto je jednom "bosanski primitivizam" proradio u meni u pravo vrijeme. Znas sta mi je napisala u poruci budala?"

"Sta?"

"Da sam primitivna i da je ovo 21. vijek i da je rat u Bosni zavrsio, ako nisam znala."

"Sta si mu odgovorila?"

"Nista osim da je 21. vijek i da su mu bobe pomutile stvari u glavi, jer "mentalni rat u Bosni" jos traje i za vid toga dugujem mu jos jednu šamarčinu i da izabere hoce li da ga cekam pred njegovim radnim mjestom ili da svratim u "gym"."

Nije isto, procitati po ko zna kojim portalima o Abdulahu Sidranu i odgledati video u kome pisac prica o sebi.

Nacin na koji kazuje, specificno samo za njega, i njegova spontanost daju posebnu notu dok gledate, a i Sarajavo, onakvo kakvo bi trebalo da bude odise u svakoj minuti.

Ja ne znam zbog cega se ljudi ustrucavaju i lazu kada se prica o drustvenim mrezama.

Naravno, da nas je u velikom broju koji smo prisutni ne samo na fb, nego i svim ostalim "online druzenjima".

Sjediti satima za kompjuterom, razgledati i analizirati slike i statuse kako prijatelja, blizih i daljih rodjaka, a ne ucestvovati u druzenju kroz pisanu rijec, ili opciju "like" je za mene bolesno.

Ja osim bloga i fb, zaista nisam vise nigdje aktivna, ali onog momenta kad osjetim da nemam vise sta reci prijateljima na fb, ili blogerima kao osvrt na njihovo razmisljanje kroz pisanu rijec, sigurno cu se deaktivirati na oba polja.

Poznate, javne licnosti mi sasvim opravdano imaju preko hiljade prijatelja i da su njihovi profili javni, ali ja, obicni smrtnik, imam uz sve blize i dalje rodjake, manje od dvjesto prijatelja na mom fb profilu i nikako ne javno. Medju njima je sigurno desetak koji su za brisanje.

Bliza i dalja familija, raja iz djetinjstva, iz skolskih klupa, komsije -ne svi, cetiri blogera :) i to je taj krug koji ja svako jutro uz prvu jutarnju kaficu obidjem, ostavim komentar, kliknem "like", poslusam kakvu pjesmu ako mi se svidi, odgledam kakav insert, nasmijem se nekom vicu ili fb slicici, rastuzim se na neciju tugu i sve to u nekih 15-ak. minuta aktivnog bavljenja facebook-om.

U pravom zivotu, to bi trajalo danima.

Za neke susrete bi trebale godine da prodju, jer razbacani smo po svim meridijanima.

Eto, nije li lijepa sama cinjenica, da smo danas povezani i svi zajedno na jednom mjestu, iako nas je zivot sve razbacao po svim coskovima svijeta.?

Meni je to fantasticno.

Jos kad tome svemu dodam gotovo 4-5 mjeseci u godini zime u Calgary-ju, gust mi bude na -20 ili -30, u toploj sobi, poslije svih svakodnevnih obaveza i posla, odlazaka u kupovinu, uzivo druzenja, zaviriti na fb.

Poslije petnaestominutnog jutarnjeg ispijanja kafe i fejzbučenja, ostatak dana su samo "uleti" kratki do pauze na poslu, ili do vecernje kafice.

Znate li, da kad "usetate" na fb razdragani, pozitivni, koliko mozete puta "like" da kliknete u samo jednoj minuti? Nisam brojala, ali sigurno, mozete puno puta.

Postane mi kao igra; poput onih poker aparata kad smo igrali birvaktile u studentskim danima: veca - manja; ova je za "like" - ova nije.

Gotovo redevno zaobilazim, ponekad i kritikujem, sve one "krivo nasadjene" i prisutne na tim stranicama.

Ja, koja sam odmah poslije rata spakovala kofere i otisla iz Bosne, otisla sam iz samo jednog jedinog razloga, a to je: "Nisam mogla vise cekati zivot da mi se desi!"

Ali, nisam ni od onih koji zaboravljaju sta sam, odakle sam i da prezirem sve to tamo.

Jok! Kod mene mora biti balans. Ne odricem se nicega dobrog iz Bosne, niti po svaku cijenu prihvatam sve iz Kanade.

Ali razumijem i sve one koji su ostali cekajuci...

No, ne razumijem samo one koji su se u tom cekanju, izrodili u tako ruzne i zalosne ljudske spodobe.

Nazalost.

Najgora je stvar u zivotu gledati u komsijinu ogradu na mahalski nacin.

Da pojasnim, mahalsko gledanje je kad vidis samo da je komsinica prosetala u dizajniranoj haljini, i folira se sto su joj djeca zavrsila fakultete, a ona nije... ili komsija se odvezao u novom autu na posao, i muka ti, a ni jednom nisi pomislio da ta komsinica ili komsija ustaju svako jutro i odlaze na posao, da zaradjuju za zivot, pa kad dodju sa posla, umjesto sto bi ispijali po ko zna koju kafu, cupkaju korov oko svoje kuce, ona sama cisti kucu, on pere auto, a da ne govorimo o trudu i roditeljskom zalaganju sto su odgojili i vaspitali zlatnu djecu itd, itd...

Ne daj Boze da gledam mahalski preko puta svoga plota, odavno bih bankrotirala i bila bi mi Kanada poput zloceste macehe.

Osim dizajnirane komsinicine haljine i komsijinog novog auta ne bih nista primjetila i ne bi mi pomoglo ni to sto znam da zivim u naprednom drustvu.

Raditi na sebi moramo dragi moji. Svaki dan!

Posao koji radimo, moramo i trebamo usavrsavati, djecu koju odgajamo moramo i trebamo ka dobrom usmjeravati, sredina u kojoj zivimo moramo i trebamo unaprijedjivati, kao sto rucak koji kuhamo, moramo i trebamo poboljsati....

Davno, odmah poslije rata, sjedeci u stanu, na Alipasinom, gledajuci i analizirajuci ljude u mom komsiluku, vec tada sam, ko sad se sjecam, u srce spakovala par familija i evo vucem sva sjecanja i nasa zajednicka druzenja, gdje god da sam, a ostatak, jednostavno sam zaboravila, jer ih nisam pustila blizu sebe, upravo, da ne bih cekala na zivot.

Ljude iz djetinjstva, drugare iz skolskih klupa mi je uvijek drago vidjeti.

Kroz statuse, slike, jednostavno kroz sve ono sto postave na svom profilu je dio njih, njihovog bivstvovanja.

Njih dvjestotinjak sam upoznala ponovo.

Osjetim u svima njima, njihove uspone, padove, zelje, stremljenja...

Ponekad, posto volim analizirati sve i svasta, znala sam pisati statuse i pogadjati ko ce biti prvi u ostavljanju komentara, ko ce se jediti, ko ce se nasmijati, ko ce skontati moju igru...

Cak sam u jednom odredjenom periodu uvukla u tu moju analizu i moju najbolju drugaricu.

Ona se divila mojoj nepogrijesivosti, a ja bih svaki put bila tuznija, jer sam spoznavala one sto su u cekanju pogubili sebe.

Sta god da su drugi uradili, napisali, uslikali, vazda bi ih docekali na noz.

Davala sam im uvijek sansu za druzenje.

Okretala na salu njihove zlobne i nedobronamjerne komentare upucene i meni, a i zajednickim prijateljima.

A onda sam ih jedno jutro, uz kafu, poslala u zaborav.

I nimalo mi nije zao.

Zaborave se ljudi, pa u momentima vide samo tvoje ime, okvir od slike, cuju samo vesele note sa tvog profila, uporno izvlace proslost, a nikako da se okrenu novom danu i da protrljaju oci kako bi vidjeli realnu sliku mene, tebe, nas i to danas!

Ucim, "tesem" svoje ja, na svim poljima...

Na kritikama i greskama ucim.

Najteze su lekcije upravo na greskama.

Nekada vlastitom zaslugom stecene, a nekada jednostavno ne mozete ih izbjeci. Stignu servirane k'o na pladnju.

Ali niko mi nije kriv zbog njiih.

Toliko cesto cujem: "Covjek vise ne smije nista da napise, a da se neko odmah u tome ne nadje."

Ja ne znam kako ti i takvi ljudi, koji sebe pronadju u svakom i svacijem statusu zive uopste.

I sto ce im uopste fb, Instagram, blog?!

Sto ce im kad se ne znaju druziti, ni uzivo, ni virtualno?!

A tek prateci vokali.....

Dobar vam dan blogeri!

Serija "Big little lies" definitivno je zaokupirala moju paznju posljednjih dana:

od muzike u seriji, do nacina na koji nam prikazuju zivot koji se odvija izmedju zidova lijepih vila na plazi grada Monterey, u Kaliforniji.

Nicole Kidman, Reese Witherspoon su dominantne, ali i Shailene Woodley, Laura Dern, Alexander Skarsgård, Adam Scott, Zoë Kravitz, James Tupper, ne zaostaju nimalo...

U momentima sam plakala zbog Nicole i Alexaneder u seriji, i potpuno razumljivo zasto su prije i poslije snimljenih scena razgovarali satima da bi zadrzali tu konekciju, privlacnost i bol kroz koju su prolazili svako na svoj nacin, Reese sam pozeljela da je imam u ulici, uz Shailene sam prosla svu ruznu stranu samohrane majke, Laura me izludjivala na momente, ali znala sam da ipak u njoj ima i onaj razumni, dobri dio, jer malo je uspjesnih koji bas gaze preko svega....

Ukratko, prica iz svakodnevnice, u kojoj osim onog sto vidimo golim okom, definitivno nije zivot.

Joj sto ja mogu zakomplikovati stvar dok si rekao sta bi.

I zbuniti covjeka.

Cak i one koji me dobro poznaju.

U zadnje vrijeme, posto ulazim polako na malo veca vrata cvijeta starosti, kad se to izmjesa sa mojim emotivnim pristupom svemu i svacemu, ispadne itekako zbrka.

Mojoj djeci je to smjesno do suza, a glavni vazda glavni i on bi da objasni, da ne ide tako.

Kaze mi da se ljutim isto djeca iz mog vrtica.

I umjesto da se tu zaustavim, da pokazem da nije tako, jok, ja samo sto se ne rasplacem, ubjedjujuci ga da to nije istina.

Djeca se zajedno sa njim smiju, a ja bih poput one jedne moje djevojcice u vrticu lupila nogom od pod dok stezem sake i uzviknula:"Nisam ja beba!"

I dok se tako borim sa svojim razmisljanjima, ustvari shvatim, da je glavni u pravu, ali ne bih priznala nema tih para.

Sjedimo mi za stolom, jedemo i smijemo se Pitalicinim dogodovstinama iz skole, kad ja na ruci nasljednika skontam trakicu, narukvicu.

"Sta ti je to?"

"Ma sa fakulteta?"

"Sta?", nastavljam i dalje, a vrlo dobro znam sta je.

"Pa znas. Jos dvije sedmice do kraja semestra."

"I?"

"Mama, pa znas."

Gledam i poput mokre krpe me opali posred cela: "Pa njemu je ovo zadnji semestar, zadnja narukvica sa kojom ce da ulazi na univerzitetske party-je!"

Ma kao da me struja udarila i prodrmala od ucmale svakodnevnice.

Sad ce neko reci:"Hajde ba kao da ne znas da zavrsava ove godine?!"

Naravno da znam.

Ali ustajuci svako jutro, pripremajuci mehanicki od sendvica, dorucaka, ruckova, vecera, osmisljavanja radnog dana, pranja svega i svacega... razgovora o domacim zadacama, odlazaka u goste, dolazenje gostiju, dobijanja i lijecenja gripa, jer je sezona, gundjanja, neko bi mogao bar auto oprati, ako vec nije usisano i jos bezbroj svakodnevnih obaveza, potisnemo iz uma, najvaznije - zaboravimo na vazne stvari, od kojih nam srce poskakuje od radosti.

A zaboravimo na njih, jer znamo negdje duboko u sebi, da su oni odredjeni precizno datumima: dan kada se zadnji ispit polaze, vec sad se zna, dan kad se ide na ceremoniju dodjele diplome.

Dan kad... ma zajebi sve to i kazem u sebi od neke dragosti - i pocni da se radujes vec sada!

"Sine, jesi li svjestan da je to tvoja zadnja narukvica, jer krajem aprila zavrsavas sa skolom?"

"Da!"

"I je li ti zao?"

"Naravno, pomalo mi je zao sto ovo sve prolazi."

"Daj koji ti je, pusti dijete," odmah glavni.

"To su ti lijepi momenti koji se pamte," nastavljam ignorisajuci glavnog.

Poslije rucka, svi opet kud koji mili moji.

A ja se uhvatila telefona i da posaljem poruku svim dragim ljudima...

A u poruci, simbolicki, kazem: Dobio je svoju narukvicu u zavrsnoj godini, i ponosna sam na njega... "

I jebo te, misleci svi to tako vide kao ja!

Bas kao da ce njih ona mokra krpa opaliti po celu!

Umjesto toga, naravno, sviju interesuje kako izgleda ta narukvica.

Ja poput djeteta u vrticu se smijem naglas i sebi i ljudima dragim.

Objasnjavam: svi studenti, bez obzira na godinu dobiju tu narukvicu, jer je kraj godine ubrzo, a u kampusu ce se mnogobrojni party-ji odrzavati, i narukvica je poput propusnice... Univerzitet zasticen od nezeljenih gostiju, a mi roditelji poslije voznje kroz svakodnevnicu, trebali bismo oboritit ubrzanje na minimum, jer smo na vrijeme dobili podsjetnicu, u obliku narukvice i da ih podsjecamo na zavrsne ispite, a uz sve to, prezivljavat cemo i njihova partijanja.

Dok je meni ova narukvica vazna, a svima nevazna, i glavni gundja da je meni uvijek sve vazno sto nije vazno, ja likujem, jer me je na vrijeme podsjetila da u zadnjem momentu ne trcim po nasljednikovo svecano odijelo, pa moje, pa glavnog, pa za pitalicu, pa da na tenane podijelim sve ove dane radosti koji nam sa njegovim zavrsnim ispitima dolaze....

Da pripremim onu veliku casu vode i prospem za srecu kada bude za koji dan polagao ispite i kada se bude derao sa vrata: "Cao mama!", a ja cu trcati uz stepenice da stignem i frknem onu vodu da mu sve ide glatko i cisto bas poput nje.

I da, nisam ja samo pisala poruke, napisala sam ja to na fb, opet simbolicki, a Bole, prva, odmah, daj tu narukvicu da vidimo... Djaba sto sam napisala, svake godine po jedna narukvica, da nas podsjeti da je kraj fakultetske godine...

E sad zamislite, da sam novinar, podobni, covjece, ova narukvica bi bila na svim naslovnicama: "Po zavrsetku fakulteta u Travniku, Sokocu i Kiseljaku, svi nasi studenti su dobili narukvice, za uspjesno privodjenje jos jedne fakultetske godine!"

A na naslovnici, sve "fakultetlija do fakultetlije", sa narukvicama...

Da ne duzim, mislim da obuzdam mastu.... inace....

Skont'o je nasljednik poentu moje price:

"Ne brini mama, i do sada sam partijao i sve ispite na vrijeme polozio! Nisam ja sejtan na tebe!"

Danas, setajuci po buticima i trazeci haljinu za "malu maturu", za moju Pitalicu, deveti se razred zavrsava, nije sala, kao da se probudih iz nekog "zacaranog sna", u kojem je Pitalica uvijek moja mala curica.

Covjece, u haljinama, pa jos uz poluvisoku sandalu, djevojka...

Ne znam da li da se radujem ili da placem; sto mi je vrijeme odnosi, nikako brzinom kojom bih ja htjela.

Kad radis, sat - kao godina, a kad djeca odrastaju, sat- kao minut!

Do jucer smo Barbike cesljale zajedno.

A danas, ona bi htjela poluvisoku sandalu, a ja bih je u baletanke strpala.

U meni sve se buni, vristi, ali pravim se da razumijem i uz smjesak i prijetnju joj popustam: "Ove sandale, mogu samo za maturu!"

Izgleda da cu i ja sa njom maturirati na temu: "Kako prihvatiti cinjenicu da djevojcica postaje zena?"

Velik kao dijete

Znaš li što ću ja postati

kada odrastem,

za tvoju ljepotu, svijete?

Ja kada odrastem

jako veliki,

ja ću postati dijete.

Najljepše je kad odrasteš,

a ostaneš dječji stvor,

pa svi misle da si velik

zato što si profesor.

Što si doktor od imena,

stručnjak za rakete –

a ne znaju da si velik

zato što si dijete.

Možeš biti pilot, rudar...

slavni pisac knjiga –

djetetu je svaki pos'o

lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi

i sve fakultete,

kad odrastem jako velik

ja ću ostat dijete.

Enes Kišević

Fudbaler FK "Sarajevo" poslije utakmice se žali ženi:

"Kiša je toliko lila i morali smo da igramo u kišnim kabanicama."

Žena ga priupita:

"A šta je bilo sa navijačima?"

"Pozajmili smo mu kišobran!"😂🙃💙

Covjece,

Bistri rijeku sto je mutis,

Cisti srce suzom srece,

Voli kamen koji gazis,

Ostri pogled ispred sebe,

Nosi radost u naramku,

Voli majku sto te hrani,

Postuj oca sto te brani,

Utkaj ljubav u korake,

Ne preziri drugacije,

Svijet te zove,

Pokazi mu,

Da si covjek,

A ne zvjer!

Z. Rajkov

Nikad jelde niste razmišljali da je oblačenje važna vještina za djecu da uče - i da to može biti teško za njih.

Možete postaviti temelje vec kada vaše dijete je dijete, a onda pomoći vašem djetetu naučiti kako se oblačiti u narednih nekoliko godina.

Odijevanje je više nego samo stavljanje ili skidanje odjeće.

Ono pomaže djetetu razviti mnoge druge vještine, uključujući:

- Fine motorike ( kao učvršćivanje dugmadi i rajsfleršusa )

- Bruto motoričke sposobnosti ( dok stoji na jednoj nozi provlačećii kroz nogavicu pantalona )

- Kognitivne sposobnosti ( pamti redoslijed odjeće prilikom oblačenja i gradi strpljenje i pozornost kako izavršiti zadatak ).

- Uči jezik, nove riječi ( kao imena vrste odjeće, boja i veličina ).

- Svijest o vremenu i prostoru ( uči da je haljina za određene prigode i vremenske uvjete )

Za učenje kako se odjenuti treba strpljenje, upornost i praksa, i od vas i vašeg djeteta.

Pretvorite svoje "zivotne staze", u vlastite modne staze.

"Who cares", sta ce drugi reci, bitno je da se vi u vlastitim krpicama osjecate sjajno.

I ne ustrucavajte se kombinovati.

Kao i u bilo kojoj umjetnosti, manite se "kiča"...

Znate ona budalastina na fb kad nekome kliknes na sliku iz mladosti, pa te onda on zaduzi da i ti postavis neku svoju sliku iz mladjih dana.

A ja ovako "ozbiljna", naravno, odmah spremna da budalastinom popunim vrijeme dok djeca spavaju u vrticu.

Bolje i to, nego gledati "politicke zvijezde Regije".

Tita mi, odmorila sam se od kako vise ne citam i ne gledam o njima, a i ljudi koji ne pricaju o njima, i kome oni nisu idoli, majke mi, ljepsi nekako.

Rekoh glavnom: "Sad ja vidim sto sam se "proljepsala"" , a on kaze: "Bjezi ba budalo. Ti bi se samo zezala!"

Ne vjeruje covjek da uticu ne samo na izgled, nego i na zdravlje.

Joj, odoh ja od teme!

Uglavnom, zarovim ti se ja po foto albumima.

Rekoh sad cu jednu da nadjem kako valja.

Gluho bilo!

Majke mi, mi se prije nismo znali ni slikati.

I uvijek se ismijem do suza gledajuci slike.

To svi nesto ozbiljni, zajebani.

Ako imas na nekoj i da si se nasmijao, bolje da nisi.

Uglavnom, nemam slike, osim za licnu, ili indeks, a da sam sama.

Lazem, imam jednu.

Slikana polaroidom.

Joj, ali ne mogu nju staviti na fb.

Papak zesci, ja na slici.

Sjecam se ja to ko sad. Jedna moja prijateljica imala polaroid i ja idem preko parkinga u B fazi na Alipasinom, a ona ide u susret meni i kaze: "Daj stani tu Zike da te uslikam!"

I ja stala, glavu malo zabacila unazad, ruke iza ledja, a auto subotickih registracija odmah iza mene. Naglas se smijem dok gledam sliku i kazem sama sebi: "Kako se nisi sjetila nasloniti na auto da je ko fol tvoje!"

U ratu i posije rata smo se slikali samo kad nam je dolazila raja iz Njemacke.

I zahvalna sam im do neba. Ne bih imala slike iz tog perioda kako valja.

Ali i tada brate, bas kao da nam je jalija bila uzor...na svakoj mrgud!

I u Kanadi sam se ja slikala tako. Da ne bude zabune.

Ih, proslo par godina dok se nisam pocela smjesiti, osmjeh razvlaciti.

Haman od kada sam skontala da je bolje smijati se na slikama, covjece, poslije toga ima jedan album, ja i moja najbolja prijateljica, na svakoj slici, mislim ista poza, odnosno isti kez.

Bog me ubio ako tako ne bi pozirale i na kakvoj sahrani....

Srecom niko tad nije umro!

Uglavnom, sad su mi najbolje spontane slike.

Mada i dalje poziram.

Ali ne reagujem, mislim poziram, kao na onoj polaroid... Neee.

Joj blago onoj Djidji.

Ja mislim da njoj nikad nije dosadno.

Ide neki dan ko svi sretni, ispod miske nosi neku knjgu i pitam je ja:

"Koja ti je to knjiga?"

"Ma smijat ces se."

"Necu bona! Bitno je da se cita, pa makar bilo sta."

Okrene, a ono velikim slovima naslov knjige "Horoskop - Kako pronaci idealnog partnera."

"Djidjo, ti si meni kraljica."

"Jesam li?. Koji si ti znak u horoskopu?"

"Vaga. Sto, vec citas iz zvijezda?"

"Ti ne vjerujes ni u horoskop je li", pomalo uvrijedjeno ce Djidja.

"Ma... ja, ja ti vjerujem u sebe..", krenem malo uz smjesak da popravim njeno namrgodjeno lice.

"Jebo te, koji si ti nevjernik i sve ti ide kako treba."

"Cini ti se Djidjo!"

"Sta? Da ne vjerujes u Boga, u horoskop, u podmladjivanje botoksom, u..."

"Hej, hej, lakse malo.."

"Zar nije tako: ne vjerujes u horoskop, a koliko si godina u braku?"

"Sta sad moj brak ima veze sa tom tvojom knjigom?", naslucujem odgovor, ali dusa mi kad se iznervira.

"Znaci da se poklapate. Znaci da se slazete."

Ne mogu ja, a da se ne pocnem smijati.

"Djidjo, mislis ja se slazem sa glavnim?."

"Ja, to eto, vidis!"

"Nema to veze sa horoskopom," dodajem upornoj mojoj sagovornici.

"Vidim ja, ti bi do svojih zakljucaka, pa makar i na glavu pala. Sad samo te metode sto primjenjujes na meni, primjeni na sljedecem muskom odabiru."

"Ne kontam te... Da ga ubjedjujem... Da vjeruje u horoskop, je li?"

"Moze i to! Samo ne popustaj, a usput uci na greskama, beri ih ko sa stabla i pohranjuj ih u "mentalnu susionu", i taman kad dodjes u dilemu, izvuci ih onako jos zive, ali sasusene i vidi imaju li ikakve fajde da budu primjenjeni opet.

"Jebla me knjiga kad je stavi pod misku!".

"I ja kazem: vjeruj u sebe Djidjo!"

"Rekla si mi to i zadnji put, i predzadnji, i svaki put, ali sestro sto vise vjerujem u sebe, ja sve vise sama."

"Vidis, mozda ti je to zapisano u zvijezdama," nasalim se.

"Ma more mars Bosanko, kakvi zapisano, i jos da sam sama!"

Onako uvijek pomalo "nakrivo nasedjena" zbog muskih, zagrli me i ode u svom pravcu.

Gledam za njom, i majke mi raja, kad se ne prsi, i ne zavrce guzom, kad su joj usne zbog ljutoce malo napucene, riba ipo!

Ali, ko bi to Djidji "utufio u glavu".

U martu sam dobila brata.

U martu sam izgubila majku.

U martu sam otvorila moj vrtic.

U martu nas je zauvjek prije par godina napustio jos jedan clan obitelji.

Mozda se vise nikada nista znacajno, u mom zivotu, nece desiti u martu.

Ili cu ipak ostaviti za mart, moj odlazak u penziju...kad za to dodje vrijeme.

Punih deset godina, evo me, u djecijem svijetu.

Kriza koja je zahvatila moju provinciju, ostavila je traga, u gotovo svim sferama zivota, a mene kao da cuva neki nevidljivi, dobri duh.

Cvrsto stojim na zemlji, kao i prvog dana kada sam otvorila vrtic.

I istrazujem, eksperimentisem, otkrivam, citam...

Kroz igru pokusavam da prenesem najveci dio znanja.

Pisala sam i imaju postovi na ovom blogu o djecijim uzrastima, nacinu kako da ih ucimo prva slova, boje, oblike, brojeve, cak sam i knjige koje koristim slikala...

Slusajuci prijatelje koji su svoj zivot usmjerili na karijeru i usavrsavanje engleskog, spoznala sam da misleci o svom poslu, nikada nisam razmisljala da je to moja karijera...

Ja sam svoj posao dozivljavala kao jos jednu stvar koju volim.

Danima evo razmisljam i smijem se svojoj zaigranosti, dok su oni govorili o svojim poslovima, kako sam ustvari nevjesno kupila i upijala njihova razmisljanja.

Da ne bude zabune, moji prijatelji su vise od pola puta presli, na putu, dobrog karijeriste. Po mojim mjerilima...

Sta je karijera?

Meni je karijera jako sirok pojam.

Nije to samo posao. Po meni pravi karijerista zaista mora biti ostvaren gotovo na svim poljima: uspjesan radnik, uspjesan roditelj, tolerantan i uspjesan drug, prijatelj, angazovan u drustvu, da brine o svom izgledu, treninzi, kulturno aktivni, spreman na volonterski rad i naravno humanista...

Jesam li ja to?

Mislim da nisam...

Posao...

Kada se odlucite da radite za sebe, naravno, lazljivo bi bilo reci da novci nisu jedan od vaznijih razloga, onda zaista radite za sebe.

Ja u vrticu radim sve poslove. Sama.

Nebrojeno puta su me pitali zasto ne zaposlim jos nekoga ko ce raditi one "druge poslove" u vrticu poput mjenjanja pelena, umivanja, hranjenja, pranja rukica... na sto bih ja uvijek odgovarala da meni nije sve to tesko. I zaista nije.

Jedanput sam za vrijeme mog godisnjeg odmora zaposlila jednu gospodju.

I naravno, njoj je mjenjanje pelena bilo "fuj".

Prije nego sto je pocela pitala sam je: "Jelde, ti imas kucnog ljubimca?"

"Imam!"

"Znaci i on ima svoje potrebe. Kad ga izvedes vani, moras u kesicu pokupiti. Po zakonu je tako ovdje, je li tako?"

Zacrvenila se i izvinila.

To je ta ruznija strana moje "karijere"...hahaha.

Ali ona ljepsa je da su djeca vecinom odlikasi poslije mog vrtica.

Odradila je na svoj nacin taj mjesec u vrticu.

Roditelji su me zamolili da im ubuduce samo na vrijeme javim kad putujem u Europu.

Oni ce angazovati svoje majke, tetke, bake, prijatelje...kazu nema svako taj dodir sa djecom kao ja! Meni je to bio "vjetar u ledja" da istjeram iz sebe jos bolju ja.

Na to sam izuzetno ponosna.

Znate li da djeca vole da im pricate o njima samim.?

Ja o njima izmislim "bajku" i pricam im, a oni ne disu dok slusaju.

Ponukana tim iskustvom, ovih dana napravila sam im svima, k'o fol po knjigu, koristeci papire u bojama i crtajuci k'o fol njih.

Ujutro cim dodju pitaju kad je vrijeme za citanje.

Probajte!

Odusevit cete se rezultatom.

I to spada u moju "karijeru".

Engleski sam gramaticki prilicno savladala, davno, u prvim godinama zivota u Kanadi, kad citam, uzivim se u pricu, kao da sam glavni junak, i sve to sa "slavic accent" :)))

Pise li se taj akcent u karijeru ili ne, ne znam.... :))

Kao roditelj nadam se najboljim rezultatima.

Spada li nada u karijeru, opet ne znam...:))

Kao drugu, prijatelju, nista mi nije tesko.

Volonter; ako bi bilo mala vise slobodnog vremena, bila bih!

Humanista, uvijek, ako mi se za to ukaze prilika...

Kultura...

Andre Malro je rekao: ",,Kultura je zbir svih vidova umjetnosti, ljubavi i misli koji, vec vijekovima, omogucavaju covjeku da se osjeca slobodnijim" .

Ja bih to pojednostavila i rekla da sve sto odrzava i unaprijedjuje zivot je kultura.

Sama rijec kultura potice od latinske rijeci obradjivanje, njegovanje...

Kultura se uci...

Znaci ne dobijamo je rodjenjem, nego je ucimo, nasljedjujemo kroz drustvo, a ona je i prilagodljiva, ljudi koriste kulturu da se prilagode promjenama u svijetu.

Ja upijam sve poput sundjera, prihvatam, odbacujem, ucim, mjenjam, prilagodjavam...

Sta bih ja svasta mogla jos napisati, ali danas se pisanje svodi na recenicu, dvije...

Sto kraci status, veca sansa da ce ga puno ljudi procitati..

I to spada u kulturu, jelde?.

Danas se karijeristom smatraju mnogi samo zato sto su se ostvarili na poslu..

Pogresno.

A ja?

Mislim da cu to tek na kraju zivotnog vijeka znati.

Do tada, mozda zaista objavim svoja iskustva, sabrana na jednom mjestu, u jednoj knjizi, a vi, pogodite u kojem mjesecu.

Danas cu pratiti utakmicu Zmajeva.

Napokon, kroz sport su nas poceli gledati:))

Sretno momci.

O filmu "Fifty Shades Darker", mene odusevilo samo koliko para ima Mr. Christian Grey 😉

Žanr: Drama, Romance... ja bih dodala i Comedy, jer sam se bas slatko nasmijala nekoliko puta dok sam gledala film.

Ej covjece, sa 50. vec imas knjigu sjecanja i uspomena popunjenu gotovo do korica.

Svaka stranica poput jedne godine zivota.

I svaka na svoj nacin radosna i tuzna.

Na nekim zastanem pa se radujem i prozivljavam sve ispocetka.

Na nekim rijeku isplacem, jer su tuge pregoleme.

Malo je onih u tim knjigama sjecanja i uspomena iz kojih izvire samo ravnodusnost.

Gotovo da ih i nema.

A onih koji nam obiljezise zivot je na svakoj stranici te knjige sjecanja i uspomena.

Majka...

Miluje i prasta i sa slike.

Otac...

Opominje i u isto vrijeme voli na svoj strog nacin.

Brat...

Izaziva i tjera, i sa slike, da opet pravimo zijan.

Prijatelji...

Ej covjece, sarenila oko njih...

Nekim od njih i sad kao na dlanu, vidis, i sa slike dusu...

A onda zatvoris knjigu sjecanja i uspomena i usmjeris sve svoje misli na danas.

Na najblize sutra.

Mjeris, vagas, analiziras...

Jesam li stigla blizu do cilja?

Kao da jesam...

Jesam li mogla vise?

Da!

Uvijek se moze vise.

Jesam li mogla manje?

Da!

Uvijek se moze manje.

istinite, zivotne price, nadahnute istinskim emocijama i pravim zivotnim borbama...

Bezbroj filmova je uradjeno na slicnu ili gotovo istu temu, ali ovaj film je razlicit upravo iz razloga sto se njegov glavni junak ne bori da kroz sjecanja priziva i spozna kakva mu je majka, nego kroz cijeli film je prozeta njegova nevjerovatna zelja da je pronadje!

Dev Patel i Nicole Kidman su nas na pravi nacin dotakli kroz uloge u filmu "Lion".

Uspjesna istinita zivotna prica ovjekovjecena na ekrenu.

Znate kad imate u boci sok, ali morate ga promuckati prije upotrebe, tako i ja skupljam danima utiske i na kraju cep dobro zavrnem da se ne bi ni kap prosula kad dodje vrijeme da se mucka.

Pad razine estrogena u kombinaciji s nesanicom zbog nocnih valunga ( preznojavanja i vrucina koji dolaze u naletima ) najcesci su okidac problema s pamcenjem i kognitivnim sposobnostima ( Kognitivna inteligencija IQ je nasa umna sposobnost i funkcija da primjecujemo, istrazujemo, analiziramo, zakljucujemo, i rjesavamo probleme i zadatke kojima smo okruzeni. )

Analize su pokazale da memorija i mogucnost koncentracije mogu biti smanjene i do 40% zbog cega zene imaju probleme i poteskoce u obavljanju kucanskih i radnih zadataka.

A opste poznato je da uzimanje vitamina i minerala ponekad mnogo vise stete organizmu nego sto mu koriste, a najmanje doze gotovo da nemaju ikakav efekat. Tako barem tvrde strucnjaci.

Uvodjenje zdrave prehrane i lagane tjelovjezbe ce zastiti bolje kosti od pucanja, nego minimalne doze vitamina D i kalcija.

Sto sam pocela pisati o ovome?

Jer mi je bitno, kao podsjetnik je i meni samoj moj blog.

Osim sto se smijemo i zezamo, na neki nacin i ucimo jedni od drugih.

A ima vec par mjeseci kako sam obecala jednoj dragoj blogerici napisati o mojim iskustvima na ovu temu.

Premarin ( najmanju dozu ) sam koristila gotovo cetiri godine svakodnevno.

Prve dvije godine sam zaista uz njihovu upotrebu lakse podnosila nenormalne vrucine.

Desavalo mi se da ih ponekad zaboravim popiti i taj dan bi mi bio pakao, kao da sam u pecnici. Kada bi naletili valovi vrucine, svaki dugi rukav, zatvorena majica, sve osim pamucnih stvari vise nije dolazilo u obzir na meni i "nekakav srklet" bi me hvatao od kojeg bi najradje pobjegla iz vlastite koze. A vec poslije pola sata bih opet navlacila majice dugih rukava, pojacavala grijanje u kuci.... Pa opet u narednih pola sata bih smanjivala grijanje, mjenjala dugi rukav za majicu bez rukava i tako u krug po cijeli dan. A zainteresovanost za druge stvari bi u takvim danima bila katastrofalna.

Svi iz mog okruzenja su znali na prve znake uzarenih obraza sta dolazi.

A onda sam godinu dana znala tako lako izgubiti zivce i naljutiti se bez razloga.

Raspolozenje bih brze mjenjala, prije nego sto bi me vrucine sustizale.

Na poslu bih se borila sama sa sobom, ali poslije bih eksplodirala poput najzecse bombe.

Znala sam, nisam to ja.

Mrzila sam taj dio sebe.

I pocela sam eksperimentisati.

Odbacila bih Premarin na dva-tri dana, mjenjala navike u prehrani, mjenjala raspored dana ( i zivota ) i prevaspitavala sebe u svemu.

Nakon dugog razgovora sa doktorom, odlucila sam da vise ne uzimam Premarin, a ionako ga ne preporucuju duze od pet godina.

U mom slucaju je pomagao tri godine. Cetvrta godina je bila mora.

Doktori uvijek imaju svoju teoriju kako da se rijesimo lijekova na kojima smo jedan duzi period.

Ja sam poslije tog razgovora sa doktrom, ipak, na svoju ruku, preostalu bocicu Premarina bacila odmah u kantu i moram priznati, u danima kad a bi se jedva nosila sa vrucinama, pomisljala sam da ga opet uzmem, ali moja cvrsta odluka da mi vise ne treba je prevagnula.

Od tada, najvazniji saveznici su postali: organizovanost i postovanje i osluskivanje samog sebe.

Zahvaljujuci poslu koji radim, prilagodila sam sebi vrijeme obroka, vjezbanja i najvaznije, vise mi se nije desavalo da odlazim poslije 10 na spavanje.

Jedan od glavnih razloga ponovnog javljanja vrucina, ali sa manjim intenzitetom su prilikom poremecenog svakodnevnog rasporeda ili velikih vremenskih promjena, specificnih za Calgary ( zna se desiti da u 24 sata bude razlika i do 20 stepeni, recimo iz -25, uz pojavu chinook-a vjetra temperatura dodje do +10).

I da se vratim na pocetak teksta: tada je moja moc zapazanja, zakljucivanja, analiziranja gotovo nikakva.

Oni koji me poznaju, obicno jednom recenicom me podsjete na to: "Danas nije tvoj dan!"

Radne zadatke svedem u takvim danima na minimum. Uz crtanje koje me opusta, uvijek zavrsi moj radni dan.

Srecom i moji mali drugari uzivaju u eksperimentisanju i mjesanju boja tempera i divimo se na kraju zajedno rezultatima na papiru.

I poslije dobrog sna, ja sam opet ona stara, koja je spremna da se smije ne samo sa drugima, nego i na vlastiti racun.

U takvim danima ja sam poput Hase iz onog vica o kenguru.

Mjenjam mlade "elk" ( los ) sa divokozama i tada znam samo raspoznati medu, mrava i bubamaru.

Ali, bitno je da sam ja danas opet k'o nova, a do sljedeceg nespavanja i crtanja ( ovaj put mi nije bilo zao, jer ce se pamtiti opet po dobrom derneku i dragim ljudima ) evo vica o kenguru, a i obecanje sam ispunila.

Zato, zene moje drage, opusteno, ne pravite od toga nesto veliko, slusajte svoje tijelo i pomozite sebi, a oni, kojima je stalo do vas prepoznat ce to na pravi nacin i nece vrsiti nikakav pritisak na vas.

Ja sam zadnjih 10 godina prilicno "poravnila sve". Ne objasnjavam vise, posebno onima koji ne vide dalje od svog nosa... uskratim sebi jos jedno nepotreno nerviranje.

Utiske sam promuckala i odlucila opet samo pozitivno i najljepse zadrzati za sebe! Pa ne zivi se sto godina:))

Kada bi se na pijaci, na Alipasinom, na onom kamenom zidicu, pojavila starica sa struckom prvih vjesnika proljeca-visibabama, nekakva milina bi mi preplavila...

Zeljni svega poslije rata, sa ushicenjem bih kupovala visibabe, i obozavala ih vidjeti na stolu, u casici od rakijskog servisa, kojeg je gotovo svaka kuca imala u Bosni.

Kako su brzo dolazile, jos brze su prolazile... i starica bi sa njima iscezla sve do sljedeceg budjenja prirode...

Sjecate li se, imaju to i ove danasnje generacije, kako smo imali uvijek nekoliko "frajera" i "dobrih riba" za kojim je ludilo pola skole.

I svi su oni ostali u nasim uspomenama takvi dok se ne pojavi fb.

Covjece, sta im se desilo?

Gdje su frajeri nestali?

U sto su se "mjau, mjau" pretvorile?

Bas kao da se samo njima "zivot" desio!

Taman sad doslo njihovo vrijeme - vrijeme kad je vaznije biti lijep, a ne pametan, a oni ... Ispuhali k'o dusice!

Samo da se zna: ja i dalje guram ljepotu ljudske duse i pamet...

Mozda na malo sasav nacin, ali pitalica konta.

Nego da predjem na stvar!

Sta sad ja da kazem pitalici kad dodje vrijeme da me pita za moje misljenje o "frajeru" glavnom u skoli?

Ne bih da joj ponavljam stare fraze: "Ljepota je prolazna! Ljepota je proketa!"

Hm...

Najbolje da joj pokazem raju sa fb, jelde?!

I da joj kazem: "Vidis ovaj je bio glavni frajer ( jedva cekam da joj vidim facu kad ugleda sliku ).

A ovaj, on je uvijek negdje u cosku sjedio i citao kakvu knjigu! Njega niko nije ni primjecivao. Ja sam to tek skoro primjetila...to da je negdje u cosku sjedio i citao, i promatrao sve sa strane... A vidi sad, izrastao u pravog, odgovornog muskarca, oca, supruga... Bas se radujem za njega...

Ovaj je bio pametan i lijep, ali nije se eksponirao... Vidis i danas ostao isti...

Ovaj je bio mangup, medju glavnim u skoli... Zaljubljene su mu pisale zadacu...

Cudi me da nije zavrsio za frizera koliko je polagao vremena na frizuru, nego zavrsio je u stranci... valjda zato sto zna dobro prepisivati.

Roneci sve dublje u razmisljanja, sa djecaka, predjoh na djevojcice.

To sam ja!

"A joj mama", pa smijeh.

"A joj, znam pitalice."

Ova je bila "dobra riba".... i zaustavim slijed misli.

Bolje da joj glavni pokaze svoju raju sa fb...mislim "dobre ribe"...

Sta ja znam hoce li "zensko" u meni proraditi, pa onda necu moci biti objektivna.

On kad joj izlozi svoje misljenje, pa jos pokaze sliku, valjda ce joj kakva lampica razuma "zablinkati" na vrijeme.

Usput, dobro odmjerite kome cete reci: "Vidi mu glave?", da ne bi bilo k'o u ovom vicu!

"Sjedila sam u čekaonici kod zubara, pa sam primijetila i diplomu zubara i poznato mi ime i prezime.

On je išao u moje odjeljenje i bila sam totalno luda za njim. Međutim, kad sam došla na red i vidjela ga, kao da to nije bio on, već neki sijedi deda izboranog lica s debelim naočarima.

Ipak, kad sam sjela u stolicu, nisam mogla da izdržim i pitala sam ga:

– Da li ste Vi išli u gimnaziju?

– Jesam, maturirao sam 1984. godine, otkud znate?

– Pa, bili ste u mom odjeljenju – odgovorila sam ushićeno.

Onda me je taj odvratni sijedi, ćoravi, izborani deda pitao: – A šta ste predavali! "

Koliko god nam nas grad bio drag, dodje tako u godini kada se zasitimo svega, pa i grada u kojem zivimo.

Danas bih rado spakovala svoju malu koznu torbu, velika dovoljno da u nju stane, sve sto ce biti dovoljno za jedan vikend i ni majica vise...

Ali...

Uvijek uz "ali" idu prioriteti.

Moramo ih postovati.

Ali zato... zato cu taj vikend vec od danas poceti graditi u mojoj glavi.

Zasluzila sam!

A nista nije po mjeri jednog vikenda od Las Vegasa.

Meni je on bas kao iz bajke kad se uvece popale njegova svijetla, a hoteli kao da se nadmecu koji ce vise liciti na dvorac iz vasih snova.

Grad koji nikada ne spava i u kojem mozete naci uvijek jedan mali dio koji vi volite.

Naravno da su tu ljudi svih kalibara: od prosjaka, probisvjeta do nevjerovatnih umjetnika.

Zato i jeste kao iz bajke; jer vam se sa coska ulice smijese sviraci, koji vam svoj nevjerovatan talenat poklanjaju za nekoliko dolara vase milostinje i uz nadu da ce ih prepoznati i vinuti u visine lovci na talente.

I ne samo sviraci... kao da su svi tu, bas danas zeljni iznenadnog uspjeha.

Jutro bi zapocela kupanjem na bazenu, u tisini Las Vegasa, jer cini mi se da jedino tada prestane sva zbrka koju Las Vegas nudi u nocnim satima...

Ni tada on ne spava, ali u usporedbi sa nocnim zivotom, skuplja novu snagu za jos jednu neprospavanu noc.

Mene ne privlace kasina, zaista, a niti bih se voljela probuditi ujutro prevrčući dzepove...

Znam kakav je osjecaj kad se "vadis", jer smo kao studenti znali, u sarajevskom "Admiralu" ostaviti citav mjesecni dzeparac i uzalud su nam bile sve kombinacije koje smo ko biva skontali.

Uglavnom, bilo je: "Nije majka Muju klela sto se kock'o, nego sto se vadio!"

Ja volim kad se vracam kuci, osim "milion" slika uslikanih, volim da donesem poneki komad odjece, suvenir...

Kad se umorite ljutanjima po hodnicima hotela i njihovim bezbrojnim buticima, neizbjezan je "Bellagio" hotel i njegova najveca cokoladna fontana, a tek ako ste prije toga pojeli Gordon Ramsay burger, spremni ste na sat - dva da ljencarite u hotelskoj sobi i da stvarate planove za noc.

A nocu kao da ozivi bajka: od najpoznatijih svjetskih pjevaca, komicara, do cirkusa!

Kada sam zaista počeo da volim sebe,

shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici

na pravom mjestu i u pravo vrijeme,

i da je sve što se dešava ispravno –

od tada pa nadalje mogao sam da budem miran.

Danas znam da se to zove POVJERENJE.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,

mogao sam da spoznam da su emocionalni bol i patnja

za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini.

Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,

prestao sam da žudim za nekim drugim životom

i mogao sam da vidim da je sve oko mene bilo poziv na rast

Danas znam da se to zove ZRELOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,

prestao sam da sebi kradem svoje slobodno vrijeme,

i prestao sam da dalje pravim grandiozne projekte za budućnost.

Danas radim samo ono što mi čini zadovoljstvo i radost,

ono što volim i što čini da se moje srce smije,

na moj sopstveni način i u mom ličnom tempu.

Danas znam da se to zove ČESTITOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,

oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene,

od jela, ljudi, stvari, situacija

i od svega što me je uvijek ponovo odvlačilo naniže, dalje od mene samog

U početku sam to zvao „zdravi egoizam“,

ali danas znam da je to „LJUBAV PREMA SAMOM SEBI.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,

prestao sam da želim da sam uvijek u pravu,

tako sam manje griješio.

Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,

odrekao sam se toga da živim i dalje u prošlosti

i da se brinem za svoju budućnost.

Sada živim još samo u ovom trenutku u kom SVE počinje

Tako živim danas svaki dan i zovem to „SVJESNOST“.

Kada sam zaista počeo da volim sebe,

spoznao sam da od svojih misli mogu da se razbolim i budem bijedan.

Kada sam pak zatražio natrag snage svoga srca,

razum je dobio važnog partnera.

Ovu vezu zovem danas „MUDROST SRCA“.

Ne treba dalje da se plašimo rasprava,

konflikata i problema sa samim sobom i sa drugima,

jer se čak i zvijezde ponekad sudare

i nastaju novi svjetovi.

Danas znam: TO JE ŽIVOT!

Joj Djidje sinoc!

Isla ja po mlijeko i bum, na Djidju.

Ljuta k'o puska.

"Ona ce meni da sam ja zena u godinama i da za mene nije vise Rock i Heavy Metal!"

"Sta ti je ba Djidjo?!"

Ne slusa, nego k'o isparana ploca reve i nastavlja:

"Sevdah je za tebe Djidjo sada, u tvojim godinama. Sestro gledam je i ne znam odakle da je napadnem."

"Pa odakle si?"

"Fino sam je prvo pitala, je li mislis da zivim po Sevdahu, da sevdisem?"

Stavlja ruku na bok i broji i dalje:

"Draga moja, neka ti znas sta su Dodik i Bake vazili, Mladen i Dragan. Pametnije bi ti bilo da si te brkove obrijala ili izblajhala, a ako mislis sevdisati sa tolikim guzovima, zajebala si se, jer ni "sevdija" ne uzdise ispod pendzera za beterom!"

"Nisi valjda?!"

"Jesam! Cuj ona ce mi dijeliti lekcije u kojim godinama se kakva muzika slusa i da sam ja stara. Stara joj je u gacama!"

Nikad je nisam vidjela ljuću!

"Jesam! Sve sam joj to rekla!"

"Neka si!"

Pozdravimo se i tek onda skontam da nemam pojma o kome je pricala.

Ma nije ni vazno!

Bit je da mozes slusati muziku koja ti se svidja i koju volis, uvijek. A godine su nebitne.

Nisu ni brkovi, niti svi ostali zensko-muski atributi vazni kad je muzika u pitanju.

To vam je isto, ako volis knjige citati, uvijek ces ih citati, imao brkove ili ne, gledao kakav jastucic za stolicu dok sjedis da je udobnije ili ne... Bio star ili mlad, svejedno je...,

Drugi put cu ja to reci i Djidji.