Bosna preko Oceana

Dobrodošli na moj blog... Volim toplu ljudsku rijec, ali zato sebicne i ohole ljude zaobilazim u sirokom luku. Uzivam u ljudskoj, iskrenoj prici! Zato, svaka moja prica je kao moj prijatelj, drag poznanik... Raja, pozdrav ZIJADA RAJKOV

19.11.2017.

Svi gradovi u Bosni i Hercegovini

bi trebali imati svog Zvonimira Nikolica.

Covjek brise granice pozitivnom pricom i ljubavlju ka svom gradu, putem radio talasa.

17.11.2017.

Hurmasice

Napravili smo hurmasice:)))

I jezgru oraha stavljali smo u sredinu.

Agda “sa kolutovima limuna” joj dusu udahnula.

Ali, Pitalica je na prvi zalogaj posegnula za maramicom i trcala do kante za smece.

”Kakav vam je ovo kolač u kojem nema nista? Ako vam je mrsko bilo kupiti, ja sam mogla otici?”

“Halo, Pitalice, necemo se vrijedjati. To je pravila tvoja baka, nana, moja nana, tajkina baka...”

“Pa sta?”, odbrusi mali vrag.

“Kako ja mogu tvoj kanadski “Pecan pie” ( pita sa orasima )?”

“Ih, nije ni slicno,” joguni se dok zavrce č u izgovoru.

“Cudi me, kako Ti brat voli, a ti ne volis.”

“Pa on se rodio u Sarajevu, nisam ja”, i odjuri u sobu.

Nismo mogli da se ne nasmijemo.

Drugi dan opet pokusavam da je ubjedim, da proba.

Kaze: “Kako da ti volim kolac kad mu ni ime ne mogu izgovoriti.”

“Joj jesi ...”, nisam ni zavrsila.

“Ja ne razumijem tu vasu ljubav ka “hrvašici” isto ko sto ne razumijem, da neko ne voli cevape kod Zelje.”

Gledaj ti male mudrice...

Zna kako ce da se otarasi i u isto vrijeme dodvori.

Glavnom vidis u ocima da se smije od dragosti...

Prilagodjavanje ljudima i situacijama je bitnije od mjesta rodjenja, a Pitalica je to skontala vec sada.😉





15.11.2017.

De jarane, moze li sta od Tife

Uvijek kada bi se nasao na kakvom derneku trazio bi nesto za sebe, cuvenom recenicom, po kojoj ga pamtimo:

"De jarane, moze li sta od Tife?"

Ispijenog lica, s podocnjacima od nocnog rakijanja, sa trzajem glave zbog tjeranja kose sa lica, neizbjeznom teksas jaknom, zamjenjenom vijetnamkom u zimskim danima, koja bi taman popunjavala njegovu visoku, suhu figuru je naizgled nevazna licnost jedne male carsije, koja se rasirila ispod zidina starinske Gradine.

Ali toliko nevazna, samo za one, koji nikada nisu osjetili istinsku zilu kucavicu te carsije i carsijske raje.

Ujutro kada bi se sunce izdizalo iznad Sahat kule budeci spavalice, i s prvim kafama u obliznjim kaficima bilo bi cudno, a da ne naletite na par plavih ociju. Sve sto bi vidjeli na njemu, tragove nedovoljnog spavanja, pomalo neuredno pocesljana kosa bi padali u drugi plan onog momenta kada bi se susreli sa veselim plavetnilom u njegovim ocima. U njima je covjek i na onim zajednickim dernecima mogao procitati vise od onog sto bi rekao, ili pokazao.

Nije se stedio.

Za raju, sve, pa makar bilo i pogresno.

Oni mudriji, ko biva njegovi jarani, uvijek bi se koristili njegovom dobrotom.

Vrlo cesto bi tudje grijehe uzimao kao svoje, nadajuci se da ce i njemu jednoga dana raja, na isti nacin vratiti.

Istinska raja mu je pokusavala, u rijetkim trenutcima i razgovorima, skrenuti paznju na one, sto se zovu rajom, ali kao da nije mogao protiv sebe.

Jednom kada bi podmetnuo ledja za nekoga, vazda je ostajao i bio kriv.

Vise niko nije ni probao da misli drugacije.

Ako je neko kriv, to je on i gotovo.

Samo bi ponekad, imao srece kada bi naletio u takvim teskim momentima na nekog ko bi bio toliko uticajan i cije bi rijeci "hajde pusti ga" popravilo njegovo naruseno stanje duse i onda bi poput pravog promotera isao okolo i "u povjerenju" prepricavao kako ipak raja nije izumrla.

Plavetnilo njegovih ociju bi postajalo poput najtoplijeg mora i koliko god su toplinom privlacile ljude, ta toplina ga je i unistila.

Spodobe ljudskih dusa su to vjesto koristile, ne mareci sto bi one u tim momentima gubile sjaj.

Jos bi ga zezali zbog "potonuca u ocima", a on bi smjelo prihvatao zezanje i na vlastitu stetu.

Utapajuci svoju neshvacenost na nacin koji vodi samounistenju, dovelo ga je na kraj zivotnog puta nekako prebrzo.

I neposteno!

Svaki oziljak, primljen "od drugara", nije zarastao; u njegovom slucaju.

Zato je zbog istinskih oziljaka i lazne raje krenuo na put vjecnosti.

Ponekad, u mislima, dok sjedim na zidinama Gradine, i zagledam se prima mostu koji spaja obale stare i nove carsije, kao da mi se ucini da nekog vidim da s rukama u djepovima farmerki, skupljen u kragnu plave teksas jakne, i ponekim blagim trzajem glave, kojim pomjera nestasne pramenova kose, zuri ka obalama stare carsije.

Sitne duse, koje su se grebale za prezivljavanje preko njegovih oziljaka, kod mene i kod carsije, na obe obale, ne ostadose u memoriji zapisane ni kao sjenke.

I umalo zaboravih.

Slucajno jednom, na jednom derneku, samo mi tiho, u svom stilu dosapnu:

"Pjesnik, nije ovo za tebe!"

"Znam, zalutah, evo me upravo na odlasku!"

Jednom na mostu, koji je uvijek prisutan na mojoj slici odrastanja, pitao me:

"Ides li na Tifin koncert?"

Steta, sto ode rano.

Tacno mi fali da ga sretnem, da se posvadjam s njim, zbog Esme, iz pjesme.

Znam da bih mu rekla:

"Nema Esme dok je Brega ne obradi!"

A on bi uzvratio:

"Ne znas ti nista! Djaba Bregino obradjivanje... Nista ba dok je Tifa "ne pocjepa", iz petnih zila."

14.11.2017.

“Cujte Srbi! Cuvajte se sebe.” Arcibald Rajs

Dragan Bjelogrlic opet ispred svih.

“Senke nad Balkanom” se ne smiju nikako gledati bukvalno, jer u seriji veterani prosjace, kao i danas; osjete se podjele, u seriji Obrenovic ili Karadzordjevic, a danas je to Rusija ili Europa; a onda Bjela je fantasticno razbio predrasude, jer je u njegovoj seriji zena direktor banke; mozemo naslutiti otpor promjenama, a za to je najuvjerljiviji primjer uloga inspektora kojeg glumi sam Bjelogrlic prema mladom, skolovanom Pletikosicu.

Sama recenica koristena u seriji “Vi Srbi ste dobri samo u ratu, ne verujem da umete da živite u miru” je podigla prasinu, ali zaista bravo Bjela, jer si poslozio svaki kadar na pravom mjestu i u pravom trenutku.


Mediji su podjeljeni.

Vidjet cemo, hoce li kursor skrenuti.

Tek je pocetak.

Uostalom, vec dvadesetak godina smo drzave za sebe i sasvim normalna mi je reakcija Dragana Bjelogrlica da ce se serija emitovati samo ako su otkupljena prava za istu.

Ipak, vrijeme je da se svi u svojim zemljama izborimo za dobru pricu.

13.11.2017.

Čobanin

Ja kad pričam na bosanskom, dajem sebi tu slobodu da mogu reči i hefta, i tjedan i sedmica. Mogu koristiti uopšte, i uopće, momak, dečko, mladić; cura, djevojka, pastir ili čoban (ispravno čobanin).....

I mogla bih do sutra nabrajati, jer volim bosansko-hercegovačku šarenolikost čak i u izražavanju. Dok je se neki odriču, meni sve draža.

Pišem i čitam: ćirilicu i latinicu.

I nikad ne griješim kad je riječ o bureku. Nema, i nikad ga neće biti: burek od sira!

Zna se da je burek od mesa.

Tačka!

Nekad sam najvise voljela pitu u “Sarajki” kod Ali i Aziza dva brata... Sad je burek najbolji kod Nagiba.
Nekad sam najvise voljela pitu u “Sarajki” kod Ali i Aziza dva brata... Sad je burek najbolji kod Nagiba.


Slika cipele je ‘nako...  Prokleto zensko jelde?! Cas mi trebaju, cas ne trebaju 🙃😜
Slika cipele je ‘nako... Prokleto zensko jelde?! Cas mi trebaju, cas ne trebaju 🙃😜


13.11.2017.

Seoba

Grčevito steže novce

Od prodatih njiva, kuće...


Dok u duši bura vlada

Od tuge mu srce pući hoće....


Zbogom deda, zbogom oče,

Oprostite

Čekao sam da mi kažu:

"Čuvaj svoje, vlasti nalažu!"


Dodje tudjin

Osmeh mu se s lica ne pomiće,

Sretan onim sto mu oku ne izmiće...


Od izvora, do livada,

Kuće trošne i sokaka,

Puno i ne zanoveta

Pruža ruku

I rečima kiti moju muku...


I sve lepo beše u tom času

Dok ne dodje da mu ključe predam...

Srce lupa, duša plače,

Ne gleda me čak ni mačak stari...

Probam rukom prema njemu

Al' se telom gura jače

Pod verandu sto je deda

Davno jednom nadogradi...


Šta mi bi,

Što je ne popravi,

Što ne okreći,

Godinama?

Jesam li to ček'o?

Tudjina?

Da mu dam dedino,

Očevo?.

A deda je govorio:

"Nema to cenu, ne bih prodao!"


Zatvorih kapiju,

Škripi,

Ni nju ne podmazah godinama...


Zagrakta vrana:

"Crna zloslutnice"...


Besno, zama'nu kroz vazduh:

"Bež' od mene nesretnice!"

Z.R.

08.11.2017.

ZG80

Od 5. do 12. novembra su dani europskog filma u Calgary-ju. Nov 10, od 18h mozete pogledati hrvatski film ZG80.

http://calgaryeuropeanfilmfestival.ca

08.11.2017.

Divlji Zapad

Kada sam prvi put cula da u Calgary-ju moras biti oprezan setajuci parkovima, jer ima kojota, prenerazila sam se.

Uvijek sam mislila da zivotinjama poput kojota nije mjesto u gradu😄

Ali vremenom mi je to postalo normalno.

Kazu kad dodjete u situaciju da ste previse blizu kojota trebate biti glasni: morate praviti buku, vicite, derite se.... Tako cete ih otjerati od sebe.

Znaju ponekad i losovi da zalutaju u grad, divlje macke - risovi, medvjedi...

Jedna puma je ljetos paralizovala na par sati zivot u jednom naselju Calgary-ja.

Znate sta je fascinirajuce?

Nacin na koji se stanovnici Calgary-ja odnose prema ovakvim zivotinjama.

Zaista postuju tu njihovu “divlju” prirodu. Vecina... uvijek ima izuzetaka i ludjaka.... Ali, vecina ne izaziva djavola, nego odmah zovu ljude koji su obuceni za te stvari.

Organizacije za spasavanje divljih zivotinja su zaduzene za “zalutale” drugare po ulicama i naseljima Calgary-ja.

Naravno, kada neko poput pume zaluta u grad, mobilni su svi, i dok se ne uhvate i vrate tamo gdje pripadaju - “u pravu prirodu”.

Ja bih i risove vracala tamo gdje pripadaju, ali osim upozorenja da se dobro zatvaraju kante sa smecom u kojima je hrana, da se pazi na kucne ljubimce i malu djecu, da se zatvaraju kapije u dvoristima, ostaje da se nadam, da ce nadlezna tijela za kontrolu zivotinja zaista brze reagovati na pozive gradjana i udaljavati ih iz gradskog jezgra....



Samo da ne zakasnim😂Tuscany, na putu ka tramvajskoj stanici
Samo da ne zakasnim😂Tuscany, na putu ka tramvajskoj stanici


Ovo je ta ljepoticu puma koju su morali ubiti...
Ovo je ta ljepoticu puma koju su morali ubiti...




“Peekaboo”
“Peekaboo”


Calgary, Nov 1, 2017
Calgary, Nov 1, 2017


07.11.2017.

Grah

Jucer, na kraju mog radnog vremena, zove me Nedjo.

"Sta ima Nedjo? Sta radite?"

Ovo "sta radite" mislim na njega i njegovu zenu, jer prijatelji se ne persiraju.

"Evo, gospodja strika sal, dok snjezic pada, a grah sa suhim mesom se krcka na sporetu, pa rekoh da dodjete poslije posla da ga zajedno jedemo. Bit ce i komsije Kanadjani."

"Jedva cekam."

Kakva bosanska idila usred Kanade: gospodja strika sal, pada prvi snjezic, a grah se krcka sa suhim mesom!

Nije uzalud ona: "Ima nas malo, ali smo dobro rasporedjeni.”

Jos da nije bilo onog kanadskog: "Ooo, kako je ovo dobro. Ukusno! Vrhunsko!", bila bi prava bosanska slika.

Ovako, svi smo kontali da nas zezaju, jer ko jos hvali grah u Bosni, ali Boga mi kad zatrazise jos, malo smo se ja i gospodja nogama i gurale ispod stola.

07.11.2017.

Balkanska posla

Kaze: “Zena mi trudna.”

“U zdravlju i sreci docekali, bilo musko ili zensko.”

Kaze:”I ja kazem. I meni nije vazno. Samo nek’ piša s nogu.”

Slika je ‘nako
Slika je ‘nako


03.11.2017.

“My art zen”

Jutros -14, a sa vjetrom -23.

Meni ne smeta.

Dan se ubio za lagane stvari.

Dok moji drugari crtaju samo njima prepoznatljive junake, ja sam danas za “art zen”.

Neka i ovakvih dana u zivotu...

Uz dobru volju sve se moze.

Ja cak i ne kupujem “zen bojanke”, jer veci mi je gust sama ih stvarati.

Bitno je da imam obicnu olovku, gumicu i siljalo i zabava moze poceti:))



29.10.2017.

Tifa

Jedva cekam da mi se ukaze prilika da pregledam dokumentarac o Tifi. I znate sta raja, bas bih voljela da Brega napravi Tifi jos jedan dobar album, da mi sto spadamo u generaciju - “jebo te bas dobro izgledas, ili mislis li ti ostariti “ - osvjezimo derneke prije umiranja. 😉

29.10.2017.

Emigrantske jezičke razglednice Osmi nastavak emigrantskih jezičkih razglednica: Juznoslovenski jezik Autor. : Milivoje Bato Jeftić Vancouver, Canada 2007-09-13

Djeci se danas uskraćuje spoznaja i mentalno se osakaćuju od malih nogu. Ima bezbroj primjera koji to očituju: Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Prosvjetno - pedagoškom zavodu u Sarajevu na jedan način smo testirali učenike u trećim razredima osnovnih škola. Nakon čitanja jednog teksta, većina ispitanika (u gradskim školama ) nije mogla da se sjeti da li je tekst koji su maloprije imali pred sobom i pročitali ga – pisan ćirilicom ili latinicom. Bilo im je svejedno do te mjere da to uopšte nisu zapažali. Više od milijardu ljudi u svijetu pišu i čitaju latinička pisma, medjutim, politikantsko - pedagoški mračnjaci u novijim zakonskim odredbama na razne načine depresiraju latinicu (svjetsko pismo bez koga je nezamislivo čitati i pisati udžbenike i knjige iz oblasti :medicine, veterine, hemije, fizike, matematike, biologije, zoologije, botanike; to je pismo gotovo svih evropskih jezika).


Zanimljiv je podatak da su od 5. februara 1968. godine, od broja 602, Male novine, najtiražniji i najpopularniji dječiji list u Jugoslaviji, počele da se štampaju u dva izdanja: ćirilicom i latinicom. U pismu čitaocima, objavljenom u vrhu prve strane, urednik saopštava:

S obzirom na to da se u svim našim krajevima u školama uči latinica i ćirilica - da bi čitaoci mogli da vježbaju i drugo pismo - u izdanju latinicom štampaćemo dvije strane u listu ćirilicom, a u ćiriličnom izdanju - dvije strane latinicom.


Danas bi najveći broj Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Makedonaca i Srba iznenadila spoznaja da su njihove maternje i svakodnevne riječi, npr. čorba, torba i budala-—orijentalizmi, a takvih je bar hiljadu zajedničkih, istih, kod svih pripadnika južnoslovenskih naroda.



28.10.2017.

Idemo opet iz pocetka 😉

Covjece,

Bistri rijeku sto je mutis,

Cisti srce suzom srece,

Voli kamen koji gazis,

Ostri pogled isped sebe,

Nosi radost u naramku,

Voli majku sto te hrani,

Postuj oca sto te brani,

Utkaj ljubav u korake,

Ne preziri drugacije,

Svijet te zove,

Pokazi mu,

Da si covjek,

A ne zvjer!

Zijada Rajkov
27.10.2017.

Sedam brace

"Hocemo li do Mojmila?"

"Daj Crni sta ti je?."

"Sto? Jedna kafica bi nam dobro dosla."

"Ti zaboravio da Gojko danas stanca!"

Mi, u raji smo imali imena za one preko puta, sto su po nama pucali sa snajperima.

Neka mi oproste, svi dobri, sa imenom Gojko.

Tacno smo znali kad je Gojkova smjena.

Bio je izgleda neki zestoki komleksas.

Pucao je na sve sto bi se kretalo.

Ni psi mu nisu bili dragi sa ove strane.

"Sta je, bojis se?! Prpa?"

"Ma daj, Crni. Samo mi se na da."

"Hajde ba. Ja vec obecao."

Vezala sam svoje ljubicaste starke, vec dobro izlizane, jer u njima sam nekako najbolje trcala i krenula da se spustam niz stepenice prateci Crnog.

Nikako mi se nije svidjela ideja, ali vazda me neka neopisiva zelja tjera za necim novim.

Nikad kafa nije bolje mirisala nego u ratu.

Na onu prvu dzezvu smo “prevrnuli” jos jednu. Jeste da je bila potanka, ali cejf je cejf.

Sarajevska Drina, nije vise imala ni onaj svoj originalni omot, ali je sjedala k'o budali samar.

Vrijeme je bilo da se ide.

Dobro smo prosli kad smo isli do Mojmila.

Gojko je garant ogladnio, pa je samo izmedju zalogaja pucao.

Kad smo se vracali bio je sit.

Dosli smo do kontejnera.

S druge strane su stajali muskarac i zena srednjih godina. On je imao neku kesu u ruci.

Gojko ih je primjetio.

Ne da je "heklao", nego je poceo i "mustre" po asfaltu da sara.

"Jebo te, sta cemo sad Crni? Cekati do njegove smjene?!"

"Samo smireno. Zar mi ne vjerujes?"

"Taman je vrijeme sad da se raspravljamo o tome vjerujem li ti ili ne.

Jesam li s tobom ili sa svojim starim? S kim sam, hajde, odgovori?"

"Dobro ba, polako! Preci cemo."

Utihnulo je, a ono dvoje, s druge strane kako cuce na kraju, ma ni za milimetar da se pomjere."

"Kad kazem sad, ima da trcis iz sve snage! Jesi li razumjela?"

Samo sto sam klimnula glavom, on je na izgovoreno sad potrcao koliko ga dusa nosi.

Napravila sam dva koraka i Gojko se oglasio.

Ukopala sam se.

Crni je vec bio na drugoj strani.

Stajala sam poput kipa, ni tamo, ni vamo.

Vristao je i psovao s druge strane:"Lezi, trci, radi nesto, jebem ti!"

I oni ljudi su poceli da se deru: "Lezi, lezi!"

Kao vjecnost je trajalo tih deset sekundi.

Legla sam i tek tada postala svjesna sta sam uradila.

Crni je i dalje urlao:

"Sada puzi i ne dizi glavu! Moras tako do kraja kontejnera."

Dopuzala sam, a Gojko ih je prasio iznad kontejnera kao da mu od toga zavisi sva njegova buducnost.

Lezala sam tako ne znam ni ja koliko, dok mi nije Crni rekao da opet pocnem trcati. Napokon sam stigla do njega.

Ono dvoje su me pitali jesam li dobro i poslije toga su se, zajedno s nama uputili ka Alipasinom.

Trcali smo do ulaza u kojem stanuje Crni, uletjeli na zadnji ulaz, jer je u ratu postao glavni, sjela sam na prvu stepenicu, a Crni je sjeo stepenicu iznad. Naslonila sam se, a on mi je stavio ruke oko vrata pitajuci me:

"Sta ti bi?"

"Nemam pojma!"

"Trebali bi "u Sedam brace?"

"Ti to ozbiljno Crni", i poceli smo se toliko glasno i ludo smijati da su nam se suze slijevale niz obraze. Valjda onaj zakasnjeli strah je napokon izbio na povrsinu.

"Lajka" je usao i pogledavsi nas, samo zavrtio glavom rekavsi:

"Igrali se s Gojkom? Znate li gdje mi je stara?"

Mi smo se i dalje smijali i samo odmahnuli glavom, a on se uputio u unutrasnjost zgrade.

Raja s Mojmila sad sadi tulipane u zemlji tulipana.

Crnog vec dugo nema.

A ja?

Ja se sve ove godine od kad ga nema stalno preispitujem jesmo li trebali "u Sedam brace", ako nista bar zbog njega.
26.10.2017.

Jaknica sa leptiricima

Jutro je. 7:15.

Gledam kroz prozor kako se vrticu priblizavaju njih tri.

Njoj tri godine i na celu je njihove male “kolone”.

Iza nje je mama, koja u narucju nosi njenu sestru od godinu dana.

Prati je strpljivo i cijelo vrijeme nesto razgovaraju.

Jos se nije razdanilo.

Ona, samouvjereno koraca stazicom, kojom hodi vec dvije godine.

Svaki dan: od ponedeljka do petka.

Razmisljam; koliko su ova mala bica strpljiva, i jos veci borci.

Zivot, i njih vec melje.

Mozda im se jutros ostaje u njihovom krevetu, mozda bi danas rado dan proveli u svojoj sobi, medju svojim lutkama i ostalim omiljenim igrackama, ali znaju oni dobro svoj zadatak.

U vrtic se mora, jer mama i tata isto tako moraju na posao.

Svako jutro ista slika na vratima vrtica.

Osmjeh teta Zijadi, a mami zagrljaji i poljubci, a onda skidanje jaknice sa iscrtanim leptiricima i slaganje cipelica na mjesto ispod njenog imena.

Nemate pojma koliko ovim malim bicima znaci da se s njima ujutro rastavite uz osmijeh i zagrljaj.

Ne vicite na njih kada su u jednom od bezbroj jutara jos pospani i nisu spremni za svoj “radni zadatak”.

Ako nista skratite svoje vrijeme odijevanja, sminkanja, ili nekog nevaznog pospremanja prije posla, i posvetite te ekstra minute njima.

Nemate pojma koliko su nesretni kada ih ostavite, a osjete da ste ljuti na njih.

Obicno u tom danu milion puta ce pitati koliko ce jos cekati da im mama ili tata dodju.

Imaju oni taj osjecaj, koji mi odrasli, zaboravljamo cim odrastemo.



23.10.2017.

Red za vodu

Ponekad imam osjecaj da se ovaj moj zivot dogadjao nekome drugom, a ne meni.

Ko ce normalan, danas, da povjeruje, da sam pocetkom devedesetih proslog vijeka prala djecije pelene u opkoljenom Sarajevu, dok je moja dobra druga, s Vojnickog, izazivala svadju u redu za vodu da bih ja mogla sve to da zavrsim neometano i jos da na kraju natocim jedan kanister vode, za ponijeti.

Ni razmisljale nismo, bi li u tom ludilo nekakva isfrustrirana, nezadovoljna dusa mogla da povuce obarac, jer bilo je i takvih.

Stajalo se dugo, i cekalo se na taj kanister svjeze vode kao na zlato.

Ali, sta smo mogle?!

To je bio najbolji nacin, koji smo znale.

Bilo je lakse napraviti malo frku, nego nositi kanistere na predzadnji sprat nebodera.

Uvijek je bilo onih u redu koji su smirivali one najglasnije, bundzije, kojima nije bilo do njih samih, a kamo li da odobravaju taj moj cin.

I sad mi se ponekad u glavi prelamaju glasovi:

"Daj pusti zenu da zavrsi, sta si navr'o."

"Sta ako zavrnu pipu sada? Hoces li i onda govoriti pusti zenu?!"

"Ma neka zavrnu, sada i odmah, samo ako ces ti usutiti vise.!"

Brzinom munje sam u plasticnoj, crvenoj kanti mlatila onim bijelim, od gaze, pelenama, i niko od mene nije bio sretniji kada bih zavrsila, a jos na kraju svi, poslije mene, uspjeli nasuti vodu u kanistere.

Tada bih ja, zajedno sa mojom najdrazom drugom, stala na kraj reda i cekala da naspem kanister, koji sam usput ponijela.

Svaki put, oni koji su najvise galamili, kao da bi se zastidjeli, i nudili bi da neko od njih naspe za mene, a ja da mogu sjesti na obliznje stepenice, da se odmorim.

Druga bi me moja pogledala i pobjednicki osmjeh bi mi razvukla; bez ijedne rijeci, a u meni bi neka milina igrala od srece sto je imam takvu pored sebe i zaboravljala bi na trenutke na rat i sve ono sto je on nosio sa sobom.

Tada bih ja, da sam mogla, vikala na sav glas:

"I ovo je heroj, junak, ovoga grada! Niti je moja ulica, niti je moja "voda", a ona misli na mene, na moje dijete; i jos na kraju, one najljuce natjera da se postide!"

Jedan red, i jedno cekanje, nikada necu zaboraviti.

Nas ko zna koliko.

Kanistera vise od ljudi.

Svih oblika i velicina.

A pipa iz koje curi voda kao da namjerno otezava ionako vec otezan zivot.

Niti jacine, niti brzine, a detonacije odjekuju, umjesto rjedje, sve cesce.

I niko vise se ne trza na te zvukove.

Svima je uho vec toliko izdresirano; po zvuku granate znaju, da jos nisu ugrozeni.

Zato ne reaguju.

Sve je usmjereno na onaj lijeni mlaz i zelju da se sto prije stigne do njega.

Pocela je i kisa.

Samo sam ja reagovala:

"Sta cemo sada?"

Oni, koji su me culi, okrenuli su se, pogledali u mene, bezlicnim, tupim pogledom i nastavili da stoje u redu kao da se nista ne desava.

Nisu me tim pogledom cak ni osudili!

Samo su slegli ramenima.

Ostala sam u redu, pomalo postidjena, ali nisam se mogla osloboditi te spoznaje, tog fenomena, da su ljudi otupjeli na sve.

Covjece, rat nije samo ubijao, on je i osjecaje istrebljivao, pustosio, razmisljala sam dok sam se misijim korakom priblizavala mlazu, koji je vise bio za to da ne tece, nego da tece.

19.10.2017.

Iz perspektive sadašnjosti

Koliko god da vidiš novih podneblja u životu, nekako malo je.

Uvijek ima još neostvarenih putovanja.

Ali ima i onih mjesta kojima se vazda vraćamo.

Tako se ja vraćam uvijek Bosni i Sarajevu.

Odmah na početku da razriješimo neke stvari: na godišnji odmor se ide rasterećeno, jelde?.

Ja kad idem u Sarajevo, ja se spremam isto kao kad se spremam za godišnji na Kubu, ili u Kaliforniju...

Biram koje ću haljine nositi na vrućinama.

Ne biram kojim ću jezikom pričati.

Zato meni bude lijepo.

Ne živim ni u prošlosti, ni u budućnosti.

I prošlost i budućnost su samo pojmovi sastavljeni od misli i sjećanja. Tačka.

Sadašnjost se računa.

A po sadašnjosti, Calgary je moj dom već skoro dvije decenije.


Znate onaj osjećaj kad dodje u godini zasićenje, jer sve oko vas vam je poznato i nije vam više zanimljivo.

Dosadno vam je, a to znači da ste kod kuće.

Tada bježite na vikendicu ili na neka nova mjesta.

Ja bježim u Sarajevo.

Ono je meni poput vikendice.

A vikendica bi trebala biti vaše zadovoljstvo ispunjeno uživanjem, i druženje sa rajom. Mjesto na kojem provedete najviše slobodnih dana dok ste na godišnjem odmoru.

Vikendica nikako nije nesto s čim se “pušete” kako papci kažu.

Kontaš li?.

Jer Sarajevo nije deset upola, ili frtalj pite.

Toga ima koliko hoćeš i ovdje.

Čak i Sarajeva ima, svake nedelje na čitavoj zemaljskoj kugli.

“Kako?”

Pa lijepo. Kroz Zvonetove priče.

Samo treba slušati.

I biti rasterećen; jer priča je na bosanskom.

Juge već odavno nema, jebi ga.

Zato i jesu Zvonetove priče za raju, koja nema problema da razumije bosanski jezik i koja se na pomen Sarajeva ne osjeća nimalo ugrožena.

Isto vam je to i sa mojom Djidjom.

Nju kontaš ili ne kontaš.

Sretnem je i pita me:

”Je li istina Bosanko da su oni iz Sandžaka isto Bošnjaci k’o Bošnjaci?”

“Djidjo, ne kontam sta hoćeš da me pitaš.”

“Pa to, kako i oni Bošnjaci?”

“Pa šta ti misliš”, provociram.

“Šta ću misliti Bosanko. Ja znam samo da su oni prije rata prodavali devize ispred Evrope.”

“I? Po tebi su oni - šta?”

“Sandžaklije, jebo ga ti!”

“Imaš ti još da planinariš Djidjo do Prokletije”, ostavim je da bleji za mnom i podsjeti me na prošlonedeljnu Zvonetovu emisiju u kojoj je spominjao Djamonju i Ramu iz njegove priče kada je pitao:”Zašto se svi katolici prezivaju Obitelj?”


P.S.:Jezikoslovac je vikendicu definisao kao manju prikladno gradjenu kuću uredjenu za odmor i privremeni ( sezonski ) boravak.

Čini mi se da izlazak i zalazak sunca nigdje nije ljepši kao iznad krovova moga Tuscany-ja. Samo treba gledati i oćutiti:))
Čini mi se da izlazak i zalazak sunca nigdje nije ljepši kao iznad krovova moga Tuscany-ja. Samo treba gledati i oćutiti:))


13.10.2017.

Konačno,

zapamti zauvjek da ono što je iza tebe i ono što je ispred tebe, nije ništa u poređenju sa onim što je u tebi.

12.10.2017.

Poslije Mabele, odoh u Dva Ribara

Napomena: prica napisana u 2013, uz jutarnju kafu (vrijeme oznaceno 7:51am)

Sta se promjenilo do 2017...uskoro cete citati 😉


Polako se poce otapati ona zelja sto se nakupljala oko srca pune dvije godine.

Zajutrih na najljepsem mjestu, uz dragu prijateljicu, u svijetu mirisa knjige.

Mabela.

Najtoplija u skrovitom dijelu Skenderije.

Dok razgovor poput zubora, uz miris kafe i knjige ne zapinje ni na trenutak, bas kao da smo svo vrijeme bile skupa, jutrenje bi bilo prekinuto samo tragacima za dobrim stivom, a ja bih se sladila iz prikraja citavom svijetu sabranom na jednom mjestu.

Sada mnogi trce ka novim, nadmenim mjestima, mada ja hodajuci preko platoa Skenderije osjecam puno vecu bliskost sa ovim gradom.

Pa i "teta Razapeta" kao da onim svojim stavom prkosi vremenu u kojem je ne prepoznaju. Uz oprez, sidjoh niz stepenice i zaputih se brzim koracima na jos jednu sarajevsku kafu, uz Miljacku, u Dva Ribara.

Zasto bas u Dva Ribara, a bezbroj mnogo ljepsih i atraktivnijih sarajevskih basta prizivaju nas svojom ljepotom?!

Za putnika, tu nema ama bas nista!

Odakle ce on znati da je ona zadnja stolicu, u basti, s lijeve strane ako ides od Akademije, a iza je trafika, mjesto za gospodina koji se rodio u istoj zgradi, tu u blizini, u kojoj i dandanas zivi, i koji vec pola svog zivota, jutro pocinje bas s tog mjesta; osim zimi kada se premjesta, s desne strane, uvijek gledano ako ides od Akademije; opet u cosak, uz onu cvijetnu ogradu, odakle ima fantastican pogled na Cobanija most. Ne moze taj putnik namjernik ni za trenutak osjetiti te vibracije koje dolaze od stola iz coska i tacno po njegovom pogledu konobari primicu rezervnu stolicu na koju odlaze sve svoje stvari kako bi stol bio slobodan za jutarnje novine i kafu. Zna se, da tu moze privuci stolicu, osim njegovog zivotnog druga, jos par njih, koji znaju sve te njegove navike, postujuci ih kao i njega.


Nekada su, poput Cobanije, svaki dio Sarajeva imali jednog takvog kome su gazde kafane znale "damar" i takvog gosta su dozivljavali kao neizostavni dio u svom vlasnistvu.


Sad ce neko, od neznalica jos da pomisli, kako taj samo iz coska mjerka i odpuhuje na sve svojim terslukom, ali vara se. Uvijek je bucno oko tog stola, iako djeluje kao da se nista ne desava. Preko onog zidica, ukrasenim cvijecem, naginju se stariji, mladji, noviji, stari i najstariji stanovnici Cobanije.

Razmjenjuju pozdrave, misljenja, osmjehe, a ponekad i neko dovikivanje i mahanje u prolazu. Tu je jos uvijek ziva ona rasprava o FK Zelji i FK Sarajevo, mada se vrlo dobro znaju njihove danasnje nogometne mogucnosti.

Opet se na kladionicama, uz skromnu penzionersku markicu gubi na takvim opkladama i raspravlja se do prvog jaceg sarajevskog sunca, a onda se polako povlace ka svojim rashladjenim stanovima i ceka se njegov zalazak, kako bi se s druge strane Dva Ribara pila kafa i opet skupljalo drustvo u cosku, oko covjeka sa onom sarajevskom dusom. A vecernja kafa bi trajala tek toliko dok se ne bi razigrao nocni zivot, koji je ljubitelje te strane Miljacke dovodio ka Dva Ribara.

On bi se uz glasno oprastanje s konobarom pozdravljao, kupeci svoje stvari, stavljajuci na znanje da je do narednog dana njegov stol slobodan. I mi, koji bismo tek odlazili ka zivljoj Ferhadiji bi se dizali, zajedno s njim, i krenuli ka potpuno drugacijem Sarajevu, sa druge strane Miljacke.

Takvi coskovi, prepuni iskrene ljudske price, vracaju me uvijek iznova ka Bosni.

Poput mostova preko Miljacke, spajaju novo i proslo, mlado i staro.

12.10.2017.

...🙇‍♀️...

Prirodne sile nisu zle.

Njihov ucinak zavisi iskljucivo od nacina na koji ih koristite, odnosno od nacina na koji koristite sopstvene moci.

Elektricitet vam moze posluziti da pocinite ubistvo, ali i da osvjetlite dom.

Vodu mozete iskoristiti da nekoga utopite, ali i da mu ugasite zedj.

Dobro i zlo jesu odraz misli rodjene u covjekovom umu. /J.M.
11.10.2017.

Kada ne bi bilo zena, dijamant bi bio samo obicni kamencic

Nije potrebno svakodnevno hodanje u stiklama od 12 centimetara da bi se osjecale zenstveno, ali je potreban njegovan izgled.

Sminka neka bude lijepa i minimalna. Vasa kosa neka bude cista i uredna, a odjecom pokazite da ste zena.

To ne znaci dekolte do pupka, nego zenstvene majice, kosulje i haljine...

Koliko god bjezali od toga, izgled je prva stvar koju drugi ljudi primjecuju, stoga neka odmah vide da ste istinska zena.


Istrazivanja su pokazala da zenstvenost itekako pomaze u poslovnom svijetu, a ne samo u privatnom.


Da bi probudile svoju zenstvenost potrebno je da volite svoje tijelo, ali ljubav prema tijelu nije samo u izgledu, nego je briga o tijelu; znaci zdravo se hranite, krecite se, njegujte kozu, kosu, lice, zube... njegujte svoje zdravlje.

Smijte se cesce, plesite...

Ko kaze da morate imati savrsene crte lica i idealne proporcije da bi bile zenstvene.?

Kada je zena njezna, ljupka, draga, vedra, ko jos gleda je li joj nos savrsen, ili su joj noge malo krive 😛

Postoje mnoge zene koje su “obicne”, ali su muskarcima privlacne zato sto su odraz zenstvenosti.

Ali isto tako postoje zamamne ljepotice koje zbog svoje ukocenosti i muskobanjastog ponasanja nisu privlacne.

Ne vrijedi kopirati plavim uvojcima, crvenim karminom i leprsavom haljinicom “Merilin Monro”, ako vam nedostaje osmjeh, drzanje i “Monro fatalizam”.

Danas svako moze da ugradi silikone i bude seksi, ali zenstvenost, eleganciju necete postici estetskim zahvatima.

Gledajte na odabir garderobe, sminke ili frizure kao na izazov.















10.10.2017.

Bez naslova

Sta da ti kazem kad ne razumijes..

Ti samo vidis sebe samog.

I mislis da si iznad sviju.

Nije to zivot druze stari

Ulice puste, a pune ljudi...

Sta da ti kazem kad ne razumijes...

Ti samo sebe vidis na tronu.

Dok drugi nijemo placu u mraku.

Nije sve samo danasnji dan.

Sutra bi mogao plakati i ti.

Brisuci suzu

Svom djecaku...

Zemlja kruzi oko sunca
Zemlja kruzi oko sunca


A sunce kruzi oko sredisnjeg Mlijecnog puta
A sunce kruzi oko sredisnjeg Mlijecnog puta


10.10.2017.

Kaze:

“OdoK kupiti vanjsku sijalicu i kupovni hljeb!” 😂

07.10.2017.

Tako ti je kad

sebi priustis da se zezas sa slabijim od sebe, pa se poslije probas vaditi u okrsaju sa najjacim.

Nije Dzeko kriv💙

05.10.2017.

Terry Fox Run

Danas je Terry Fox Run ( Trka Terry Foxa ).

Kao mali jako je volio sport.

Bio je nizak rastom, ali uporni treninzi i volja, napravili su od njega dobrog kosarkasa u srednjoskolskom timu.

Osvajao je brojne medalje u plivanju i u skokovima u vodu.

1976 je imao saobracajnu nesrecu. Svojim autom se zabio u zadnji kraj kamiona. Povrijedjenih nije bilo, a on je samo osjecao bol u desnom koljenu.

1977 su mu amputirali nogu iznad koljena.

On je mislio da je nesreca sa automobilom bila krivac njegovog bola u koljenu, ali tek poslije detaljnih i bezbrojnih pregleda ce se ustanoviti da je pravi uzork bio rak kostiju.

U 18 godini je izgubio nogu, a tri godine poslije je odlucio da trci od obale do obale kako bi skupio novac za istrazivanje raka.

Kada je stvarao “Maraton nade” ideja mu je bila skupiti 1 dolar od svakog kanadskog drzavljanina.

Trcao je 143 dana, 5373 km... ali morao je stati... Metastaze su se prosirile u pluca.

Umro je 28. juna 1981.

Njegov “Maraton nade” zivi sa svakom novom generacijom.

Nemoguce je ostati imun na ovakvu hrabrost, upornost i istrajnost.


Danas u vrticu smo i mi trcali nas “Maraton nade”.



02.10.2017.

Meni je blog razonoda...

Ja se igram rjecima...

Kroz upijanje prica o bezbrojnim zivotnim sudbinama, uvijek pokusavam nagnati citaoca na razmisljanja.

Bez obzira na temu o kojoj pisem.

Blog je za mene igra. Kao nekome - gledanje serija.

A ljudske price, za mene su - poput serija.

Zato, ako se neko i pronadje u nekoj od mojih prica, znajte da to niste vi.

Slucajnost... jer poenta je da probate nesto promjeniti na sebi, ako je potrebno...

I da: negativne komentare brisem...

Ne volim ohole i ogranicene ljude.

Sasvim je u redu raspravljati i imati svoje misljenje...

Zdravu diskusiju objerucke prihvatam.

02.10.2017.

Zeljin amblem

Iznenadila sam se kad mi je Rachel rekla da Joe nije od Jenny tata i kada mi je covjek koji je bio na njenoj desnoj strani pruzio ruku i rekao: "Dosao sam da vam se zahvalim sto ste divni prema nasem andjelu".Ja sam od Jenny tata."

Tata je izgovorio skoro necujno.

Zamucala sam pri izgovoranju: "Ovo je moj posao i trudim se da radim najbolje sto znam."

U razovoru sam saznala, da je Rachel otisla od njega dok je jos bila trudna.

Bili su od srednje skole zajedno.

Njegovi su farmeri i poslije oceve smrti on je preuzeo farmu sa bratom.

I umjesto da bi bio desna ruka starijem bratu, koji se odmah ozbiljno prihvatio posla, on je ljencario, putovao i zanemarivao svoj dio posla na farmi.

Nakon samo pola godine od oceve smrti zavrsio je na lijecenju od droge, ali po samom izlasku iz "Centra za odvikavanje" vratio se opet starim porocima.

Iz razgovora sam saznala da je prosli mjesec izasao, nakon godinu dana,

ponovnog lijecenja, u cenrtu za odvikavanje, sa potpuno novim planovima za sebe.

U medjuvremenu je prodao svoj dio farme bratu.

Danas poslije vrtica sa Jenny i Rachel, ide do banke, da otvore racun za Jenny, na koji ce da polozi novce za njeno skolovanje.

Ali prije nego sto su krenuli, pruzio mi je kovertu: "Mali poklon od mene za vas. Ipak ste vi poslije Rachel, Joe i mene, u njenom zivotu najvaznije bice."

A Jenny?

Ona je svo vrijeme skakala oko "striceka", cas drzeci ga za ruku, cas on bi je drzao u narucju, a prekinuo bi pricati samo kada bi ga ona svojim malim rukicama grlila.

Dok su njih dvoje isli prema autu, Rachel mi je rekla, da ce Jenny pravu istinu saznati kad jos malo poraste. Sad je najvaznije da ga ne zapamti iz njegovih "losih dana".

Kaze: "Svi smo zaista fokusirani da ovaj put uspije. U novom biznisu sam i ja dio njegovog tima, zajedno sa zenom njegovog brata."


Ej covjece...


Otvarajuci kovertu u kojoj je poklon kartica za masazu, nasmijala sam se i obecala sebi da cu je ovaj put iskoristiti, zajedno sa jos jednom koja stoji u ladici ko zna koliko dugo.

Volim sretne zavrsetke.

Telefon je zazvonio.

Nedjo.

"Bosanko moja, sta ima?"

Ispricam mu odmah sve. U jednom dahu.

Na kraju price kaze Nedjo: "A ovaj jedan hajvan kad slucajno sretne svoje dijete iz prvog braka, trzne se k'o da ga je nesto ujelo. Tek poslije trzaja napravi se ko da ga i ne vidi."

"Nedjo," vec pomalo dizem ton.

"A vidi te tvoje Rachel. A ne ko...."

Prekinem ga galamom: "Halo, ne zelim znati. Znas da ne volim ljude koji nemaju sluha prema ljudima..."

"Dobro ne galami."

"Kako necu! To ti je ko u muzici. Ako nemas sluha, nemas ga. Nekom je “jednostavan takt” u zivotu, a nekom “slozen”. Djaba taktiranje ako ne mozes da uhvatis ritam. Dok ti “la”, ono “fa”. Nego, kad se vracas vise?”

“U subotu sam na aerodromu u Calgary-ju.”

“Znaci, treba ti prevoz”, zezam ga i smijemo se oboje u isto vrijeme.

“Ne brini, usput, jesi li mi nabavio Zeljin amblem?”

“Jesam i da znas da mi nije nimalo lako bilo.”

“Znam Pitaru moj. Stavi ga u novcanik, pa u unutrasnji dzep do srca...”

“Bosanko, mogla bi ti sama po njega ici.”

“Do tebe je, hoces li taksijem ili da ja dodjem po tebe.”

“Dobro ba, imam ja jos dzepova.”

“Ne igraj se zivotom da amblem zavrsi u zadnjem!”

“Nisam jeo bunike. Znam ja da si ti luda i da bi se pozdravio sa tvojim taksiranjem. Dacu ga zeni. Dosta sto sam ga kupio.”


Boze, kako ja volim jednostavne i normalne ljude, ma da su sto puta i Pitari.

01.10.2017.

Evropa

ne priznaje dipolme bosansko-hercegovackih univerziteta.

30.09.2017.

Ne moras biti kao ja.

Necu ni ja biti kao ti. Ja samo hocu da budes sto jesi. Ili ako ti je lakse, ja cu biti ja, a ti budi ti.

28.09.2017.

Ne razumijem

Zasto ljudi skoluju svoju djecu u Bosni i Hercegovini kad i dalje radna mjesta dijele zadojenim o ideji protjerivanja skolovanih, i podjeli i ciscenja iste?!

Manite se recitivanja pjesmica i proza Bosnjaci... To je Sidranov posao...

Kako ste krenuli, u finalu cete se lijeciti samo u "Ispuni mi zelju." ....inace 'ta ce vam i doktori!

A dok svima ratne rane zarastu, ja predlazem da se nazivi ulica, sportskih dvorana, skola ... prebace u kakav muzej u kojem ce svako od zasluzenih imati svoje mjesto i kutak sacuvan od zaborava, jer ovi sto su dosli u grad, jos se nisu adaptirali. A i kako bi, i dan danas kad idu vikend provesti u rodnoj kuci prvo idu autobusom, pa onda na konja, pa s konja na magarca, pa onda malo pjeske, pa skinu carape i tek onda na prstima do ulaznih vrata, da ne poremete tisinu .

Ko kad su cijeli zivot osluskivali...

Iz skrte divljine samo mogu izniknuti hijene...


Kod mene u Kanadi jucer neka budala ubila medvjeda. Pravog. Grizlija. Citava frka! I ja se eto pitam: "Sta ima covjek protiv Grizlija?"


P.S.: hijene su u ovom postu ljudi koji kroje danasnju svakodnevnicu u BiH bez ikakve empatije za stotinama mladih koje su otjerali izvan zemlje! Poceli ljudi licno da prihvataju svaku napisanu rijec.... pa rekoh da smanje dozivljaj:P:D
27.06.2017.

Mahir, Dubravko, Alisa...

Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao.


A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani?

Narod.


A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine.


Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate.


Njih je malo, nas je mnogo.


Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo.

I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Mesa Selimovic Tvrdjava



11.06.2017.

Vi ste Azra, Ivice, Nikolas, ustvari njima - ucitelji

Oni su neznalice!

Nemaju pojma da vi sa svojih 15, 16, 17 godina ne mozete biti odgovorni za rat koji je bio.

Imate pravo na buducnost i slobodu.

Zasluzujete bolje i ljepse skole i u kojima nije vazno kako se zovete, nego kako se postaje covjek.

Ne zasluzujete vi nikako dvije skole pod jednim krovom.


Oni zasluzuju "tri zatvora pod jednim krovom".







04.07.2015.

Mudrosti s planine Golije

Svaki put kad naletim na ovu slicicu na fb, uvijek se nasmijem, a onda obavezno obratim paznju ko je postavio sliku na svoj profil. A jos kad je postave na neciji zid da bi bili "ono nesto".... Nema dalje....

Uglavnom, ispada da je deda Lazar sa planine Golije naucio napamet citat iz knjige "Razgovor s Bogom",americkog pisaca duhovne knjizevnosti Neale-a Donald Walsch, a kako se pocelo vjerovati u sve i svasta, na kraju ce biti da je N. D. W. citirao Lazara!

Citat iz knjige "Razgovor s Bogom":

"Sanjao sam da razgovaram sa Bogom.

- Dakle , ti bi razgovarao sa mnom? – rece Bog.

- Ako imas vremena – rekoh

Bog se nasmjesi.

- Moje vrijeme je vjecnost. Sta si me htio pitati?

- Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?

Bog odgovori:

- Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a zatim bi ponovo zeljeli da budu djeca.

- Sto trose zdravlje da bi stekli novac, a zatim trose novac da bi vratili zdravlje.

- Sto razmisljaju tjesno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost, na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti, ni u buducnosti.

- Sto zive kao da nikada nece umrijeti, a onda umru, kao da nikada nisu zivjeli."



18.01.2015.

Bezimeni uzas / Dario Djamonja

"Osjećali smo se izdanim, jer očito je bilo da naše Muje, Save i Ivani, s kojima smo se cijelog života družili, nisu bile samo to - naši prijatelji, raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su jedva dočekali priliku da se pridruže "stadu", da zanavijek izgube svoju individualnost, koju su cijelog života gradili, i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića-monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo. U ime čega? Osjećaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjećaja? Kojeg istorijskog? Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoračili u nešto o čemu nismo imali predstave, ali što je moralo biti bolje od onoga što smo do tada živjeli, pa zvalo se to "demokratija", "dvadeset i prvi vijek", ili "novi svjetski poredak", najmanje je važno, a onda smo se survali u kloaku mržnje, predrasuda, divljaštva, religioznog ludila. ILI... ...da odem dalje u istoriju, što ne želim i neću, pa početak potražim u prašnjavim, trulim, šest stotina godina starim ratovima? Za mene, dok živim, uvijek će postojati pitanje bez odgovora -ZAŠTO? Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok hodam i osjećam metalne šine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok sjedim u Americi i sve ovo pišem na pisaćoj mašini bez "č", "ć", "š" i "ž". Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je počelo i jedino što mogu da radim je pokušati opisati KAKO se nastavilo i KAKO još traje TO - taj BEZIMENI UŽAS."

24.04.2013.

Ne izvrcite

Znate li vi da ja i danas kad neko od raje postavi link sa himnom Jugoslavije na facebook, dobijem neodoljivu zelju da ustanem i da u stavu mirno otpjevam je iz sveg glasa. Nije bilo malo dvadesetak godina zivjeti u Titovom Pasaluku. Ja svako stivo procitam bar dvaputa, a ponekad i vise puta, ako je potrebno, kako bi ga sto bolje sazvakala iz svakog ugla. Tako i sa ljudima. Ali s nekim je uzalud i stotine sati, jednostavno ne mozete izvuci ama bas nista iz njih za cim tragate.

Ja sam ostala zarobljena u vremenu bez podjela, ali spremna na nesto novo, ako je po mjeri covjeka.

Kako god, ja sam manjina.

Ne podnosim zatvoren prostor!

Gusi me svaka podjela!

Jednom, u zanosu napisala sam na stranici fb Ponosni na domovinu ovaj tekst:

-"Ja volim moju Bosnu i Hercegovinu zato sto je tu moja ulica djetinjstva, ulica odrastanja, moji prijatelji, moji najmiliji. Tu su najljepse sevdah -ljubavne pjesme, tu su ljudi siroke duse, tu se kafa ispija zbog cejfa, ljudi se mjere po tersluku, tu djecu zovu "starmali", a golf 2 je "kultno auto". U Bosni, poslije kise, zemlja ima najljepsi miris i tada se ni onom "tersu" ne kvari cejf u basci, jer znamo mi svaciju "tanku zicu". A tek mirisi iz pekara koji se sire mahalama, pa miris "Mindjusice" i mirisi "Jasmina" iz mahalskih avlija. Pa kad Josip Pejakovc zagrmi onom svojom " On meni, nema Bosne", pa kad Ivo Andric, Mesa Selimovic tjeraju nas na razmisljanje, a Dzamonja nas vrati na sve ono sto nas je obiljezilo da smo raja, a Sidran nas uznemiri emocijama zajedno sa Enesom Kisevic, Svabo i Pape nam najvecu radost serviraju, a iz Banja Luke stigne iskreno "Kako si", ili kad Srdjan Aleksic nije samo heroj u Trebinju, nego i u Doboju, Maglaju, Seheru, kada se lome koplja oko Sarajevske Hagade, a tek cika Jova koji ne odustaje ni u najtezim momentima od ljubavi ka svojoj i mojoj Bosni.... Kad Enes Beslagic i Milan Pavlovic pricaju viceve o Muji i Hasi, ili kad Halid Beslic pjeva Miljacku, a Hanka i Kemo opjevaju sofru, a onda Seve dodje i kaze volim vas Bosanci i Hercegovci, a Emir Hadzihafizbegovic ugosti Brenu, ili Senad Hadzifejzovic spaja nespojivo, i kada Mirzi Tanovic "uruci otkaz" zbog "cije je..." sve je to bosanska dusa zbog koje ti milo oko srca! Eto i mogla bih do besvjesti da nabrajam njene mane i vrline utkane u njjenim planinama, jezerima, rijekama, poljima,gradovima, selima. Volim svu njenu savrsenu i nesavrsenu dusu i nadam se da ce uskoro stici do svog "malog savrsenstva" svojom ljudskom, istinskom tvrdoglavoscu!".

-I napisala sam to za Bosnu i Hercegovinu, iz srca, ali samo njoj, a ne ovim bijednim lesinarima koji joj svakim danom, kljucanjem unistavaju volju za zivotom. Za sada, u mojoj Bosni i Hercegovini, daleko od nje, iz mog ugla, nema politicara! Oni je nisu vrijedni!

Bosna preko Oceana
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

Pogled kroz moje naocale na ovaj svijet je pomalo uvrnut i saljiv. Ja nikome ne sudim, ja samo prenosim ono sto cujem.

Uvijek sam za promjenu, za nesto novo, ako je po mjeri covjeka...
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja.

rzike.blogspot.ca


Stazom duse moje/// Klikni na naslov ispod ///
Covjece,
Znas li ti da je Bosna i Hercegovina u Begovoj dzamiji, i u Sabornoj crkvi, i u Katedrali, u Jevrejskoj Sinagogi... Znas li da se kafa, kava i kahva mogu piti iz fildzana?! A baklavu nam serviraju za Bozicne i Bajramske dane?!
-Znas li da su Andric, Djamonja, Selimovic, Santic, Sidran...Bosanci i Hercegovci?!
- Jesu li ti rekli da su Citluk, Trebinje, Glamoc, Banja Luka, Travnik, Bihac, Foca, Maglaj, Doboj, Sarajevo, Neum...u Bosni i Hercegovini?!
- Nisi znao da Neretva ne razdvaja, a da Una sjedinjava?!
- Nisi cuo Bozu Vreco, ni Amiru Medunjanin?!
- Znas li da Bosanci i Hercegovci znaju i latinicu i cirilicu?!
- Ne znas?!
Covjece,
-Vrijeme je da naucis!
Napisala Zijada Rajkov/ Maj 11, 2013 na fb stranici Ponosni na domovinu... kad nostalgija proradi 😉

Nemoj dragi...
Nemoj dragi
Nemoj nocas
Zaboravljat' jedra njedra
Sto te zovu u snovima...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Kvasit' suzom
Oka zar...
Pjesmom tihom
Noc uljepsaj
Nek' zaigra srce dragoj
Dok ti cuje stope teske...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Zaboravit' zvjezdin sjaj
Nek' ti uzdah jedrih njedra
Uljepsaju stvarni san....
Z. R.

Moja religija je: BITI COVJEK
Ocaj
Nestadose tanane niti. Pojavise se utvare ocaja, zgrabise najvrijednije sto covjek moze covjeku da pruzi. Nestade jedna dusa tvrdoglavo gazeci u svom ocajanju. Prastah vise puta za onu divnu ljudsku njegu kada bolesnom i casa vode zlata vrijedi. Ali, vise ne mogu, ne dam da se gazi sto je najsvetije u mom zivotu. Lagano cu poput mjeseceve sjene, tiho i u mraku, odsetati ne muteci bistru vodu, lagano ka izvoru, cuteci i dostojanstveno. Z.R.

Flag Counter




















MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA

Powered by Blogger.ba