Bosna preko Oceana

Dobrodošli na moj blog... Volim toplu ljudsku rijec, ali zato sebicne i ohole ljude zaobilazim u sirokom luku. Uzivam u ljudskoj, iskrenoj prici! Zato, svaka moja prica je kao moj prijatelj, drag poznanik... Raja, pozdrav ZIJADA RAJKOV

25.09.2017.

Malim stvarima se radujem

Trend koji nikada ne izlazi iz mode: voznja biciklom.

Obozavam moj crveni bicikl.









25.09.2017.

Nedeljom se ujutro, dvaput pije kafa

Dvanaest sati uvecer.

U Sarajevu.

Otvori frizider, kad jarane, zena mu pravila sampitu.

On onu tepsiju ispred sebe i udri: jedna, dvije, trece pola.

Uredno vrati tepsiju u frizider, visecu iznad glave otvori, i izvuce iz nje kriglu...

Istog trena je gurnuo ispod cesme.

Hoces napiti se, ali sutra!

A u frizideru samo jogurt.

"Nije ti ovo trebalo Dino, nikako. Nije, majke mi!", sve naglas izgovara.


I taman kad sam pomislila, na odlasku iz Sarajeva da ce mi dugo ova prica kvariti sliku o Sarajevu, Sarajevo nekako uvijek nadje kako da pobjedi sve one koji mu rade o glavi.

Opet blista, kroz najljepse price; ne samo kroz svoje sarajevske ulice, nego i kroz price o Sarajlijama.

A tek prica o Zelji....

Meni je bila bas potaman.

U vrijeme, kada sa talasa Radio M, Zvonimir Nikolic krene pricu o Sarajevu, svi su opet tu: od Australije, Amerike, Kanade, Danske, Norveske....


Nedeljom se ujutro, dvaput pije kafa.

19.09.2017.

Odgoj djece

Radeći sa djecom godinama, ne mogu, a da ne primjetim da je sve više, neću reči "nenormalan" odgoj, već disfunkcionalan roditeljski odnos kada su njihova djeca u pitanju.

Šta ćemo postići kao roditelji ako svo vrijeme dijete čuvamo kao u staklenom zvonu, nedopuštajući mu da doživi rizik?.


Psiholozi u Europi su otkrili, da djeca koja se nisu igrala vani i koja nisu razbila više puta koljena prilikom pada u igri, kasnije u životu susreću se sa fobijama.. jer djeca moraju pasti ponekad u igri i shvatiti da je to normalno.


Isto tako tinejdžeri trebaju da imaju veze - i da raskidaju, da bi kroz to naučili i cijenili svoju emocionalnu zrelost koju zahtjeva trajni odnos.


Ako roditelji uklonjaju stalno rizik od svoje djece, vjerovatno će vremenom doživjeti visoku aroganciju i nisko samopoštovanje od istih.

Takvi roditelji prebrzo trče da bi im pomogli; upadaju u poteškoće i probleme, umjesto da shvate da je roditeljstvo kratkoročno i da bi puno bolje bilo da im omoguće da se sami izbore sa poteškoćama i problemima, poput pravih malih lidera, a ne stalno da su im oni lideri.

Prije ili kasnije djeca se navikavaju na takva spašavanja i počinju da usvajaju tezu: "On ili ona će otkloniti sve posljedice za moje loše ponašanje", iako roditelji znaju vrlo dobro da svijet tako ne funkcioniše i samim tim na takav način onemogućavaju im da izrastu i postanu sposobne osobe.


Današnje generacije mladih ljudi nisu razvile neke od životnih sposobnosti koja su djeca činila prije 30 godina, jer odrasli se uhvate i rješavaju probleme za njih.


Recimo, dijete trenira nogomet i na kraju utakmice sva djeca dobiju medalju. Bez obzira na rezultat, trud i talenat.

Oni se u tom momentu svi osjećaju posebnim.

No istraživanja su pokazala da je ta metoda pogrešna.

Kad se trude malo, uz zanemarivanje lošeg ponašanja; djeca nauče varati, lagati i izbjeći tešku stvarnost, jer nisu bili uvjetovani da se suoče sa njom.

Djeca, na kraju krajeva, promatraju na sve tako da mama i tata misle da su posebni kad niko to drugi i ne kaže.


Vaše dijete vas možda i neće voljeti u tom trenutku kada mu kažete "ne" i "ne sada", ali recite im i pustite da se bore za ono što stvarno cijene i trebaju.

Važno je naučiti djecu, da je uspjeh ovisan o vlastitim djelima i dobrim djelima.

Evo na primjeru:

Organizujete trke sa njihovim drugarima i svi žele pobjediti.

Ali jedan je pobjedio. Ja za takvog imam medalju u vrtiću.

Ostalim obećam, da će je dobiti neki drugi dan, kad pobjede, ali moraju se malo više potruditi.

I vjerujte mi, poslije par dana se zaista trude i bore za svoju medalju.


Isto tako nikada ih ne učite na materijalne stvari tako što ćete njihov trud nagraditi odlaskom u kupovinu.

Učite ih da je vaša ljubav neupitna. Da ih volite i kada pobjedjuju i kada gube.


Kada dodju u tinejdžerske godine, žele da se razmašu, pustili bi svoja krila na sve strane.

Ne izbjegavajte im pričati o svojim iskustvima, pa makar to bilo o alkoholu, cigaretama, drogi, seksu...

Recite im kako ste se osjećali kada ste greške pravili.

Koji su rezultati i posljedice bile na kraju. Sve im recite. Iskreno.


Inteligencija se često koristi kao mjera djetetove zrelosti, a kroz djetetovu inteligenciju roditelji misle da je spremno za svijet.

To nije slučaj.

Imate bezbroj slučajeva u kojima su darovitost, talenat, inteligencija nekog - nezamislivi, ali se ni inteligencija, darovitost i talenat ne prožimaju na sva područja u životu, pa s toga često imate takvu djecu usred javnih skandala.


Ne postoji čarobna "dob odgovornosti" i kada treba dijetetu dati odredjene slobode..

Promatrajte djecu iste dobi i prepoznaće se, je li više raditi vi ili vaše dijete, ako ste ipak to vi, znači da odgadjate njegovu neovisnost.

Vaša uloga roditelja je modelirati život kojim želite da vasa djeca žive. Da ih naučite da su odgovorni i pouzdani.

Svojim primjerom im uvijek pokazivati kako da se kroči kroz život.

Ljude i mjesta ostavljajte iza sebe boljim, a vaša djeca će to prepoznati, vjerujte mi.


P.S.: Sve što je u postu, već odavno su o tome pisali stručniji ljudi od mene, a ja sam u kombinaciji sa njihovim razmišljanjima i mojim iskustvom pokušala da približim i vama gdje griješimo u odgajanju
17.09.2017.

Stanem na trenutke, pa odlutam Bosnom.

Boze, kad si majka, nije tesko nista.

Ako vidis cedo svoje da kopni, da bjezi od samog sebe, pretvoris se sva u njegova cula. I dok kopas po culima, umiris se da cujes vlastite otkucaje srca. Da ne promasis ne daj Boze ono sto ga muci.

Kod mene to tako bude.

Od kad sam ih rodila, svaki dan pomno pratim, poput one kazaljke na satu.

Je li kazaljka kasni ili izostaje, gledam da je navijem na vrijeme.

U letu im, dok im peglam omiljenu majicu, ili kuham rucak, kroz salu, dopirem do misli.

Pustam ih da sire krila, ali znaju, da sam uvijek blizu... kad zatreba.


Stanem na trenutke, pa odlutam Bosnom.

A onda se vec sljedeceg trenutka vratim domu, kuci svojoj.

Sta ce mi Bosna ako su mi djeca daleko od nje!?


Lijepa je.

I samo je lijepa.

Kazu, kad se mi, dijaspora, vratimo kucama, bude polupusta.

Majke same...

Ocevi sami...

Moji vise nisu ni sami.

Moji su vec odavno smiraj nasli na vjecnim adresama.

Prije, kada bi se zamislila, izgledalo mi je da su besmrtni.

Da ih smrt nikad nece moci da dotakne.

Ali...

Samo su besmrtni u mojim mislima.

Prefarbana slova na nisanima su samo znak da nisu zaboravljeni.

I svaki put kada bih krenula na put, ka svojoj kuci govorili bi: "Ko zna hocemo li se djeco vidjeti iduci put!"

A iduci put je, uvijek, jedno manje bilo.


Stanem pa na trenutak odlutam Bosnom.


Zamislim se, pa vidim istu sliku; umjesto moje majke sam ja.

Grlim ih i kazem: "Ko zna, hocemo li se djeco vidjeti iduci put!"

I vec na izgovor zadnje rijeci, a sve u mislima, pocinju mi se tresti ramena.

Od zime u srcu.

Od daljine.

Pa se onda pomjerim s mjesta.

I probudim se iz mislene boli, sa spoznajom da sam tu, sa njima.


Stanem, pa na trenutak odlutam...

Sjetim se majcinog toplog stiskanja i mahanja.

I tebe oce.

Nikada nisi puno pricao, ali si pogledom opominjao.

Cuvam ih, kao zjenicu oka svoga!

I opominjem ih pogledom: na pravdu i istinu, na nepravdu i laz.

Sve onako kako si me naucio.

A nisi nikada lekcije drzao.

08.09.2017.

R.I.P. Prijatelju

Prvo smo se rasuli po svijetu i taman kad smo se uljuljali u novi zivot, poceli smo se osipati i iz "novog zivota".

Od tebe sam naucila da moji rad i trud imaju svoju cijenu i da je ok slusati nas rok usred Kanade, "preko Marshall-a".

Zamislite fabriku, sa najpoznatijim hokej klizaljkama u Kanadi, i popularne hokejase kako isprobavaju svoje nove klizaljke, ne samo uz prepoznatljive zvukove svjetskih hitova, nego cesto i uz zvukove Bijelog Dugmete, Atomaca, Merlina, Bajage...

Mnogi ne znaju ni da pricaju, djaba, sto im je znanje jezika savrseno, a ti si prijatelju preko svog "Marshall-a" pricao sa svima.


R.I. P. PRIJATELJU

08.09.2017.

Citaju li blogeri knjige?

Rado bih procitala nesto novo.

Ako je ostavila vasa zadnja procitana knjiga neki dojam na vas, rado bih je procitala. Samo upisite naslov.

03.09.2017.

Nikad sarajevsko "č " nije bilo mekse nego danas

A "š" ga prati u korak.

03.09.2017.

Zalazak sunca

Tuscany, Sept.2, 2017
Tuscany, Sept.2, 2017


27.08.2017.

Beautiful Dubrovnik

Dok po njemu setas, prica price kroz vijekove.

I svaki je ostavio trag.



















26.08.2017.

Blogerke

Prije par godine sam upoznala Bozenu.

Kad je rekla da ce donijeti na zagrebacki aerodrom burek dok budemo cekali let za Sarajevo, nisam joj do kraja vjerovala.

Ko ce ba hodati sa burekom po aerodromu, a jos se i ne znamo! Tako sam mislila.

Na moju zalost, avion iz Amsterdama za Zagreb je kasnio, pa smo vrijeme, koje je trebalo biti utroseno na burek, zamjenili trcanjem da ne zakasnimo na avion za Sarajevo.

Joj moje tuge, jer ne volim jesti u avionu, kad su me poceli prozivati preko razglasa da se javim na recepciju, jer me ceka Bozena, a ja vec u aerodromskoj zoni iz koje nema povratka.

Uglavnom, napokon smo se srele u Sarajevu.

Bilo je i tada mojih obecanja da cu se sresti jos sa nekoliko blogera, ali...

Nije lako u jedan mjesec i nekoliko dana sve strpati.

Jedino se zaista na moru odmorim kad sam na godisnjem.

Ostalo je poput maratona.

I svaki put ostane neko mjesto ili nekoliko ljudi, koje sam htjela posjetiti i vidjeti.

Ove godine iznenadila sam i samu sebe koliko sam ljudi i mjesta obisla samo u mjesec dana.

Bole i Maya, blogerke, vec drugu godinu dolaze zajedno u Sarajevo.

Prva kafa je bila u "Vatri".

Za drugu, malo egoisticno od mene, dogovor za kafu sam skroz prilagodila sebi: da je na Vilsonovom, em mi blizu kuce, em hladovina dok se dosetam do dogovorenog mjesta, em nema one guzve koja godi uvece, i naravno, da se ne bi previse trazile po drugim bastama, dogovor je pao k'o "ceter'est i trece:"Prozor, mora pasti!"

I pao je. Tito je to.

Uglavnom, Bole, pomalo luckasta na svoj nacin, vrlo nacitana, pametna i draga osoba.

Nije ona djaba rudarski inzinjer u penziji.

Vrlo iskrena, i drug.

Moje Kanadjane je sa dva kofera i dva ruksaka utovarila u svoju "skodu" kao najrodjenije. Pokazala im usput ljepote Bosne i jos ih ugostila sa vecerom, ujutro na aerodrom odvezla i sve to bez pomisli da ista naplati.

To vam je Bole.

Kaze: "Usput mi je. Svakako se vracam u Zagreb i zasto da ne!"

I Maya je imala ucesca da Kanadjanima ugodi.

Dok su jeli ustipke u "Valsickoj kuci" koristila se starim folovima; otisla ko fol do toaleta, a ustvari platila racun, pa kad su Kanadjani htjeli da plate konobar im je rekao da je vec placeno. Jos im je kupila i kifle sa virslama da imaju sta da grickaju do Zagreba.

Maya je odmjerena, tiha, draga i uspjesna Bosanka u Finskoj.

Bole, Mayo, hvala vam. Divne ste.

A Senorita me obradovala skoljkama iz Tucepa. I Cedevitom. Zapamtila da je volim!

Evo uz casu Cedevite, ozivljavam minule dane.

Senorita, stara rokerka, stara skola, spontana, na kilometar vidis da ce poginuti za raju, zrtvovat ce se makar i na svoju stetu...

Meni ljepsa uzivo, nego na blogu i na facebook-u.

Ali bukvalno.

Tacno foto aparat nekim ljudima nije do kraja prijatelj.

Znate kad vidite na slici radost ili tugu, ili pejsaz koji vas ostavlja bez daha, onda hvalimo forografa, njegovo umijece sto je prepoznao taj trenutak, sliku..

Kod Senorite, ja ne naletih prije, ni na jednu sliku koja nju na takav nacin opisuje.

Na svakoj mi je uvijek bila nedorecena.

Uzivo mi se sve samo kazalo.

Pusi, naravno.

Zaboravila upaljac.

Nacin na koji prilazi ljudima, je ono sto u meni budi nostalgiju za tom nekom mojom starom rajom.

Cure joj ostavljaju upaljac dok one ne krenu, ili mi.

Vec na prvu budi povjerenje.

Senorita, jest mi krivo sto nisam imala nista u torbi da ti poklonim.

Jebi ga, nisam se nadala skoljkama... niti Cedeviti. Postidila si me.

Nas dvije vezu uspomene na maglajsku raju i "Gradinu."

Prepoznala sam ja to u njenom pisanju na blogu, i tako je nase dopisivanje i pocelo.

Eh, Maglaj...

Kad roditelji umru, istina je sto kazu: "Nista vise nije isto."

I nije!

U rodjenom gradu budes samo gost.

Prepoznala sam ja to puno prije, pa sam na vrijeme svila opet svoje gnijezdo i preko ove i one strane okeana.

Budes gost kome zelis i primis gosta kojeg zelis.

Vrijeme leti...

Evo i u 50-tom skoro nulu pretvorila u jedinicu.. Zato ne cekam vise nista.

Vrijeme ne ceka...

Nemam ja vremena vise za tudje greske i da trazim opravdanja za njih.

Napokon, tuge nosim kako im dolikuje...

I napokon, radost i zadovoljstvo vise ne skrivam...



24.08.2017.

Mora se nekad nesto i procitati 😄 Necu o onima koji odlaze...

Putešestvija je mogla krenuti.

Danima smo se zezali i radovali dolasku u Bosnu.

Glavni je zbog zezanja ponio kaubojski sesir, jer smo Calgary napustali u vrijeme Stampede, kad je sve u gradu obuceno kao u "Western filmovima".

Sjetila sam se vica, o Muji i Sulji, u kojem jedan od njih stize u kaubojskom sesiru i par puta smo ga na aerodromima odgledali i smijali se, jer nekako i vicevi su smjesniji kad je covjek sretan.

Na kraju, to nosanje kaubojskog sesira, po aerodromima je postalo njemu normala, a mene je vec poslije prvog presjedanja poceo nervirati.

Njemu lakse nosati na glavi, a ne u ruci, pored ruksaka i telefona; telefona koji je postao kao sesti prst ruke i trece oko svakog ljudskog bica, bez kojeg ne bi znali bivstvovati, jer je sastavni dio dok pijemo kafu, dok jedemo, dok gledamo polijetanje aviona, dok sjedimo, dok....

Umor i dug let vec su pomalo poceli da pokazuju svoju prgavu stranu.

Sikcem zbog sesira, a on se smije i namjerno sad ga nosi i dok ulazi u avion.

Pozivam se na bonton, da prilikom ulaska bilo gdje u zatvorenu prostoriju treba skinuti kapu sa glave.

Iako znam da se namjerno igra sa mnom, ja ne posustajem.

Vec sjedanjem u avion za Sarajevo, govorim u sebi: "Samo da sletim i usetam u svoj stancic, uletim pod tus i bit cu kao nova. Jebo kauboje i njihove sesire!"

Izlaskom iz klimatizirane aerodromske zgrade docekao nas je vreo asfalt, i istog trenutka sam pozeljela da se vratim tamo odakle sam izasla.

Sarajevo.

Sto bi rekao Dino Merlin: "Je l' Saraj'vo gdje je nekad bilo? Il' se mome srcu ucinilo? Je' se sta promjenilo?"

Tamo je, gdje je uvijek i bilo.

I nije se srcu ucinilo, promjenilo se.

Nikad neurednije nije bilo!

Nikad!

Ali bukvalno neuredno.

Na svakom njegovom cosku vristi neuredjenost zbog zakona koji se ne postuju i kojih nema.

Novih zgrada bezbroj.

Lijepe, otmjene, savremene...

Ali neka vas ne iznenadi na novoj zgradi pokoji balkon prefarban, tek toliko da se zna da vlasnik stana ima pravo narusiti i vanjski dio izgleda zgrade.

U Sarajevu ima "pticijeg mlijeka", ali nema reda.

Papira, flasa, opusaka... na svakom cosku.

Uz svaku ulicu.

A na ulicama puno sredjenog, napirlitanog svijeta.

I kladim se, sa svakim od njih da progovorite na temu o cistoci Sarajeva, reci ce vam da su papci "dohakali" gradu.

A kad upitas: "Sta si ti uradio da ga sprijecis?", odgovor je porazavajuci kao i neurednost koja se vidi na svakom koraku.

U odgovoru cete te dobiti, po meni izgovore, a ne odgovore.

Izgleda da je najbolje "skloniti se papku s puta" i glumiti gradjanina grada Sarajeva.

Na prste mogu izbrojati Sarajlije i Sarajke koje vole svoj grad i bore se na najbanalniji nacin da sacuvaju dostojanstvo svoga grada.

Pisala sam ja davno kako je jedna Sarajka, kojoj ni dan danas ne postoji ljepse mjesto na svijetu od njenog rodnog Sarajeva, i koja je vec uveliko zagazila u zadnje decenije svoga zivota, ne predaje se i bar za trenutak pokusava da zastidi papka.

Jednom je isla iza nekog usminkanog papka, koji je nonsalantno bacio papir od cokolade nasred "Cumurije" mosta i nije joj bilo tesko da se sagne, pokupi papir i potrci za njim: "Gospodine, ispalo vam je nesto."

Vjerovatno, da je mogao, ubio bi je pogledom.

Neki dan je istu stvar ponovila, ovaj put, zeni u burki, koja je bacila nonsalantno smece ( velicina = hrpa zguzvanog "Oslobodjenja" ) nasred Ferhadije.

Fino ju je dotakla po ramenu i pruzila joj baceno smece, a ona se samo napravila luda i ponovo bacila nasred ceste .

Mladic, koji je sve to promatrao, podigao je smece i odnio do korpe, zahvaljujuci se Sarajki, govoreci joj: "Gospodjo moja draga, da nas je vise takvih."

Nije Sarajevo zasluzilo ni od papka da ga tako unistavaju.

Vrijeme je da se pocnu po dzepu udarati i sto bi rekao barba iz Tucepa kada sam ga pitala, gdje je gospodja koja je na zidicu svako jutro prodavala grozdze: "Gospodjo moja lijepa, otjerali je. Vrijeme je da se drzava uredi. Ne mozemo uvijek govoriti, pusti sirotinju, dosta im je njih sami. Zato smo i imali na svakom cosku od mudanki do lopindze! Sad fino, zakupi mjesto na pijaci, drzavi plati njeno i svima potaman. Velike (mislio je na bogate ) ne ganjaju, zato sto oni ne sjede po zidicima sa maslinovim uljem. Ali i veliki placaju poreze, a i mi mali moramo da se naviknemo na red. Ako cemo pravo, sve ide od malog ka velikom. Rodis se da bi porastao, a uz rast ucis hodati, pricati, razvijati se. Tako i drzava." Sve je to on meni fino objasnio na svom dalmatinskom, i sjetila sam ga se odmah po povratku iz Tucepa u Sarajevo.

Sjetila sam se i prepune plaze u Tucepima, i naslova po bosansko-hercegovackim novinama kako su hrvatske plaze poluprazne, jer su podigli cijene i nema Bosanaca.

Ko biva, propast ce Makarska Rivijera bez nas..

A-ha... ali u zutom.

Zato je glavni morao uraniti kako bi ljezaljke rezervisao u hladu, zbog Njemaca i Slovaka, koji su zaokupirali tucepske plaze.

Toliko, o tome koliko smo vazni i kako su nam susjedi na gubitku.

I u Kanadi znaju da je Hrvatska jedna od sigurnijih svjetskih destinacija.

A sjetila sam se i onog sto uz tucepske plaze hoda cijeli dan sa metlom i lopatom u ruci i kupi smece za nemarnim kupacima.

Gdje smo mi zalutali, majko moja?!

Nije sramota biti siromasan.

Sramota je biti nekulturan, neobrazovan...

Nismo mi na nivou siromasnih africkih zemalja, u kojima uz siromastvo, vidjet cete i deponije smeca na svakom koraku.

Prosetajte Trebinjom, Banja Lukom...u istoj su drzavi.

Sve ce vam se samo kazati...

Mozete me mrziti, pljuvati, ali ja zbog toga necu ni manje, ni vise voljeti Sarajevo.

I bolje da vam kaze Zijada, nego neko iz Beograda ili Zagreba... u tom slucaju bi moglo biti na nacionalnoj osnovi, jer je ona "nacionalna osnova" opravdanje za sav nerad.

Ja cu i dalje dolaziti u Sarajevo i cijeniti svakog ko dodje iz dijaspore potrositi u njemu svoje zaradjene novce.


Cijeniti svakog turistu koji na svoju mapu ucrta za posjetu Sarajevo.

Cijeniti moju Sarajku koja ce, znam do kraja zivota opominjati papke i probat ce ih zastidjeti.

Znam ja da mi mozemo bolje.


Sta se promjenilo u svijesti ljudi koji su se u ratu, za vrijeme ljetnih vrucina tusirali sa flasom od kiseljaka ugrijanom vodom na suncu, i koji su u ratnoj nestasici vode i struje svojim trudom, radom i marljivoscu odrzavali grad u svim segmentima zivota.?

Dovoljno je da provrtimo tv kanale i vec poslije sto i neke serije turske sapunice svi se ufuraju i zele biti sultanije, sultani...

Ajme....


Ja bih hitno umjesto serija o sultanima uvela obrazovni program: vazno je da nam je grad cist... jer on govori o nama.


Koje bi to ufuravanje bilo poslije stote epizode... ha!


A svaka opstina bi trebala da blista na svoj nacin.. Eeee, kad bi se opstinski radnici takmicili kroz rad u svojim opstinama, a ne kroz to ko ce dobaciti do hadza...

Ovako, samo su nam privatna etnicka sela i ostale privatne baste ciste...


A sad da okrenem drugu stranu medalje.


A joj, kako je Sarajevo pomalo divlje, napuhano i drago.

Neka se "puse."

Ima sa cime.

Mrzitelji ce uvijek pljuvati sve vazno vezano za Sarajevo.

Ali jedan je Oliver Stone, pa je prosetao crvenim tepihom. U Sarajevu.

Ako krenem unazad, spisak ce biti dug.

Jedan je i Losa i njegov Plavi Orkestar.

Svaki damar proradi dok se provlacim u guzvi mnogobrojnih gostiju Sarajevo Film Festival.

Svi kao da su bas za te sarajevske noci cuvali svoje svecane odore.

Cak i nestasica vode ( koja po meni ne bi smjela biti nikako ) nisu uticali da zablistaju u svom gradu, u punom sjaju.


Premijere dokumentarnih filmova, igranih filmova, rasprave poslije premijera do dugo u noc, u prelijepim sarajevskim bastama, opustanje u nocnom klubu "EFSA" je obiljezilo moj godisnji 2017. U Sarajevu.


Sarajevo je to druze moj: pocinje Vilsonovim, a zavrsava, ako je obicna noc u Dijalogu.

Ako se uljuljas u sarajevsku svakodnevnicu, sve ima smisla.

Smijala sam se kad mi je jedan od dragih ljudi, rekao: "Oko, ako ne gledas u ono sto "oni" hoce da gledas, mi smo ba najbolji narod."

Gdje god da se okrenes u Sarajevu nabasas na nesto ili nekoga koga volis.

A na svakim cosku siri se miris sarajevskih kifli, somuna...

Pojedes kod "Nagiba" burek i poslije ni jedan drugi, ne moze ni mirisom da ga zamjeni.

Egipatski rolat je meni i danas najbolji. A slasticarna "Egipat" je i dalje medju najdrazim; izmaknem se od ulicne guzve, ko biva da u miru pojedem kolac, pa se "zguzvam" na onu stolicicu dok pohlepno jedem kolac i jos pohlepnije gutam ostale iz izloga frizidera, a pri tom se stalno izmicem cas jednim, cas drugim ramenom musteriji ili ne daj Boze malo vecem broju musterija, jer slobodnog prostora je izmedju frizidera sa kolacima i stola ili stolice, pedalj dva... nekad mi se ucini da ima i tri...

Sto bi rekao moj Emko: "Dje to ima na svijetu, da se guras dok jedes, a da ti nije mrsko. I jos sve to na kraju platis."

Ima eto u "Egiptu".

"E vala u tom - pedalj, dva prostora, i najveci sarajevski tersovi zaborave tersati, a znas li sto Zijada?", tada me je pitao Emko.

"Valjda sto se nema ni prostora, ni vremena za gubljenje," odgovorila sam, a on se smijao i ponavljao sve do "Dva ribara" moj odgovor.

Umjesto cevapa, radije bih spomenula da ce ozivjeti Audiciju.

A tek "Zaba".

Pa jutrom kafa do ranog popodneva u svijetu knjiga sa mojom dragom Sabihom, a gdje drugo nego u utrobi Skenderije. U Mabeli.

Ja sam od onih sto misle da se knjige nikada nece prestati kupovati i citati.

A pogled sa "Bijele Tabije"!

"Das ist Valter!"

I na kraju: blogovanje je otkrilo svoju lijepu stranu.

Dragi susreti, u gradu uz Miljacku.

Svaki susret na svoj nacin zanimljiv.

Ali ZagrePcanka je slag na torti.

Uzivali su moji Kanadjani na povratku iz Sarajeva do Zagreba, ne samo u voznji, nego i u divnom gostoprimstvu.

Hvala.

Neke stvari se zaista ne mogu kupiti, niti platiti.



10.07.2017.

......



10.07.2017.

Djidja ko Jessica Simpson

Poceo Stampede u Calgary-ju.

Tek kad dodjete u Calgary, Stampede vam je zanimljiv, ali kako godine prolaze, jedino vam je u glavi kako da zaobidjete sav taj cirkus koji se odvija u gradu.

Sve je u znaku kauboja i kaubojki.

I sve je tu: od zabavnog parka sa "vozovima smrti" do rodea.

Grad bude poput kosnice.

Pod satorima je prava ludnica.

Alkohol se ispija u hektolitrima.

Muzika, opklade na konje, razigrane kaubojke i kauboji... ma sto bi rekla Djidja: "I beskucnici se picnu za Stampede. Valja sesnaest ociju otvoriti!"

Djidja ko Djidja. Vazda trazi.

Sa Kinezom nije uspjelo.

Veli: "Bog mi je svjedok da sam probala. Ne ide, pa ne ide. Fali ono nesto, sestro draga."

U teksas sorcu, i teksas kosulji bez rukava svezanoj taman gdje se treba vidjeti pupak i u kaubojskim cizmama i sesiru ko Jessica Simpson u "The Dukes of Hazzard".

"Djidjo goris, jebo te. Jesi li se ti to namjerno nafurala na Jessicu Simpson?"

" Kako znas," trepce dok me pita.

"Cuj kako znam. Ekstenzije za kosu, pa kaubojke, sorc, napucene usnice i sise u prvom planu... jos samo da pocnes prati auta u bikiniju."

"I znaci velis stvarno licim na Jessicu?"

"Djidjo draga, pljunuta!"

"Ko ce tebi Bosanko znati kad pricas istinu, a kad se zezas, ali ako je tako kako kazes, pa sto se onda samo budale lijepe na ovaj izgled." "Zato sto si ti Djidjo budala. Nikako da se opustis i pocnes liciti na sebe. Nemas pojma kako si lijepa."

"Ih cini ti se. Jucer sam isla na bazen. Ne bi vjerovala da su godine pocele ostavljati traga i zato ti se ja napirlitam ne bi li ih malo zeznula."

"Na tebi trag? Daj Djidjo ne budali. Celo ti ko televizijski ekran ravno od kad se botox pojavio, silikoni da ne pricam, ti duhovita, zanimljiva i da hoce godine ti ne mogu nista."

"Cini ti se Bosanko. Sjedeci po osam sati na radnom mjestu, vec mi se vidi na dupetu," i pri izgovoru zadnje rijeci primice se i sapce.

"Kako?", ne mogu odoljeti znatizelji.

"Usahlo jebo te Bosanko!", i rukama se hvata za straznjicu.

Koja budala! Prvo sapuce pri izgovoru dupeta, a sad se hvata ko najnormalnije na svijetu.

"Bjezi ba Djidjo."

"Ne vjerujes...."

"Ma vjerujem," a ustvari ne vjerujem. Jos ce budala poceti da mi pokazuje, na njen nacin, dodirujuci se gdje ne treba, djaba sto smo na javnom mjestu.

Djidja nikad nista ne ferma.

Sto na umu, to na drumu.

U tom pored prodje jos jedan kauboj i znacajno je pogleda.

Taman prilika da se isparim.

"Odoh ja Djidjo. Samo jos da pokupim spinat i picim na kasu da platim."

"Hajde, i nemoj sjediti puno ako ne moras. Usahne.", i opet rukama za dupe.

"Ja vjezbam Jessica", dobacim i krenem ka policama sa vocem i povrcem.

Nasmije se i mahne mi, a ja - cim sam dosla kuci, nabrzinu sve slozim u frizider i pravo pred "spiglo" sto bi rekla Bahra.

"Boga mi, ona budala od Djidje ima pravo. Usahla, ali djavla od sjedenja. Od godina, eto od cega je!"

Dok ja zatezem pantalone ne bi li jos bolje sta skontala, u tom ce glavni:

"Sta te je sad spopalo?"

Skocim, jer ga od silnog analiziranja nisam primjetila i procijedim kroz zube:

"Godine, eto sta me spopalo.Stampede ce proci, a sa njim i kauboji svih spolova, ali Djidju cu i dalje sretati u granapu."

"Ne kontam, ali kad je Djidja u pitanju iskreno me i ne zanima," odmah ce glavni.

Sta li ce sljedece usahnuti, mislim u sebi.

Ne znam - sve dok opet budalu ne sretnem!

Ona ba dosla meni ko vijestnik starosti.





09.07.2017.

Dileme: moje, tvoje, njegove, njene, nase, vase, njihove

Kako pobjediti vjekovnu zelju - ideju, usadjenu jos dok su u kolijevci, za drzavu sa kraljem ili bez kralja, sa poglavarom ili bez poglavara?

Iseljavanjem, pakoscu, ljubomorom, svadjom...nikako!

Znanjem, mudroscu, timskim radom.... jedino!

08.07.2017.

Onako malo o svemu😉

Ne znam koji mi je vrag, ali ima jedno pet-sest godina da neke stvari radim namjerno, a onda uz reakcije na to moje "namjerno" kompletiram sliku o ljudima, koje sam testirala.

Vecinom to radim sa ljudima, za koje osjecam u dnu duse da nesto ne stima sa njima.

Danas, rijetko cete naletiti na status, kad su u pitanju drustvene mreze, u kome cete prepoznati istinske rijeci onoga koji ga je zapisao.

Ili je citiran, ili prepisan, rijetko iz vlastite glave....

Recimo, svi mi imamo nekoga ko je uspio ( materijalno ) u zivotu, ali nikako da ide ukorak sa tim sto je postigao...

Zaostaje mentalno, za materijalnim, pa cete vrlo cesto cuti kako on/ona nije snob, kao ne gledaju markiranu ( brendiranu ) robu, stvari... Nije im vazno koje auto voze, ili nije vazna velicina stana, kuce..

A dovoljno je da ih odmjerite od glave do pete, bezobrazno, kao ja ( znam nekad mi ne valja to ) i onda ce jos vise poceti da brane svoju "filozofiju" da para ne kvari covjeka i da su ostali isti...

A-ha, da ste isti ne bi nikad o tome pricali, kao i u periodu kad to niste imali...

Pred ovakvim, i uz ovakve, najbolje je biti neznalica.

Ili jos bolje, ja onda namjerno istaknem, pokazem nesto, prekinem ( nekulturno ) i uzivam u njihovom zagledanju, dogovaranju ocima, i analiziranju koliko sebi podizu cijenu.... nizasto!

A trebalo bi biti sasvim normalno da o svim stvarima razgovaramo, bez ovoga - "nisam se promjenio/la".

Ja jesam!

Zivot, zivotne utakmice, okolnosti, dogadjaji, ljudi, drzave, sve me promjenilo, jer sve je to bilo moje iskustvo, zivotne lekcije koje i dan danas ucim.

Da krenemo recimo od srednje skole.

Tu, svi manje vise, disemo isto.

Tada su nam osim nasih snova, vazni svaki trenutci provedeni skupa.

Dani kada se zaljubljujemo jedni u druge zbog onog kakvi smo, a ne zbog onog sta cemo poslije postati...

Sa zavrsetkom srednje skole, mnoga prijateljstva nestanu.

Ne zato sto hocemo, nego zato sto nam se zivotni putevi mimoidju.

I bezbroj puta cete cuti kad kazu: "Ma daj ufur'o se! Co'ek na fakultetu. Sjeli prosle sedmice da popijemo kafu, jebo te jedva cekao da kafa prodje. Nemamo o cemu pricati."

Onaj na fakultetu je okruzen rajom sa istim interesima, ovaj iz srednje, sa rajom slicnom sebi...

Ocito da ni jedan, ni drugi nemaju interes da zapocnu neku zajednicku temu.

Vremenom ce se desiti jos neka kafa i onda ce se svesti na ono: "'Dje si jarane? Sta mai?" I tu ce odumrijeti odnos koji je nekad u srednjoj bio pravo dobar.

I to mi je sasvim prirodno.

Ovaj iz srednje skole nije odmakao dalje od srednje, a ovaj sa fakulteta nema volje da sebe prilagodjava..

Naravno, nije uvijek tako. Ima izuzetaka.

Meni je jednom moja Pitalica rekla: "Koliko si se pravila mutavom, na momente si me uvjerila da ne znas ni sta pise na jelovniku."

"Tako se maknes od nepotrebnog nerviranja Pitalice."

Jutros, nas dvije, doruckujemo na balkonu, a ja se raspricala.

U jednom momentu se dotaknem teme o Fentanyl-a, i dilerima uhvacenim u Calgary-ju.

Pitalica samo suti i gleda u mene k'o tele. Ne progovara, a ja se upalila k'o kutnjak.

"Onaj jedan diler Pitalice....", nisam zavrsila.

"Znam, ima prezime poput nasih sa Balkana... i znam jos od 2015 o Fentanyl-u... Objasnila si mi tad, a i pisala si na blogu. Citala sam."

"Ti? Citala na bosanskom?"

"Ja, citala i citam."

"Ma daj!", nastavljam.

"Najbolje se praviti mutav ko i ti u nekim situacijama," mrmlja dok ustaje i sa tanjirom u ruci ode u svoju sobu. E vala, neka ti je Zike, hoces ti djetetu biti dosadna, sve ponavljam u sebi i zurim u dnevni boravak po iPad da se uvjerim u istinitost njenih rijeci.

"Vidi ti malog vraga", naglas izgovarih kad ugleda tekst o Fentanyl-u iz 2015.

Ma ja ba, moje dijete.

Taman kad pomislis da je neznalica, ona te nokautira!

Mjesec iznad Tuscany-ja // 11:17 pm
Mjesec iznad Tuscany-ja // 11:17 pm


11:24 pm
11:24 pm


01.07.2017.

Happy, happy birthday Canada

🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦🇨🇦



27.06.2017.

Mahir, Dubravko, Alisa...

Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao.


A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani?

Narod.


A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine.


Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate.


Njih je malo, nas je mnogo.


Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo.

I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Mesa Selimovic Tvrdjava



11.06.2017.

Vi ste Azra, Ivice, Nikolas, ustvari njima - ucitelji

Oni su neznalice!

Nemaju pojma da vi sa svojih 15, 16, 17 godina ne mozete biti odgovorni za rat koji je bio.

Imate pravo na buducnost i slobodu.

Zasluzujete bolje i ljepse skole i u kojima nije vazno kako se zovete, nego kako se postaje covjek.

Ne zasluzujete vi nikako dvije skole pod jednim krovom.


Oni zasluzuju "tri zatvora pod jednim krovom".







03.06.2017.

Miris somuna

Nastavak na price: "Ramazan, Hadzija, Jovan i Smith", "Hadzijina kcerka" "Bajramski rucak" i "Ramazanski somuni"


Razdragana Hadzijina cetvorka je vec stajala u redu za ulazak u avion, radujuci se Ramazanu u Sarajevu.

Jos prosle godine Smith je obecao da ce ih svake godine za vrijeme Ramazana voditi u Sarajevo.


Ponekad nam se ucini da je godina prosla poput treptaja oka, ali dovoljan je pogled na njihovu mezimicu, na njene razbacane loknice oko krupnih okica, koje su prosle godine bile svezane u male, tanke kikice, siskice bile popout paperja skupljene u snalu, i shvatit cete da je godina ipak golema. Sa njima su krenuli i njihovi najbolji prijatelji. Englezi.

Zeljeli su da upoznaju ono o cemu im je Smith pricao.

Ovaj put nece iznajmljivati auto u Zagrebu, nego ce letjeti do Sarajeva.

Aaron je htio da rezervise hotel, ali nisu mu dozvolili.

Objasnili su mu da je Hadzijina kuca poput "muzeja", zbog stvari i namjestaja, ali je sigurno udobnije nego u hotelu.

Ima toplinu, koja fali u hotelskoj sobi.

Nurki su poslali pare da im ugradi tus kabinu i da podmaze opet baglame, da popravi gdje je sta potrebno, da podsisa ogradu u dvoristu i da na kraju nadje nekoga ko ce to sve fino ocistiti.

Odlucila je goste smjestiti u roditeljsku spavacu sobu.

Prije nego sto ce Hadzija umrijeti, kupila je nove madrace.

Dva pomocna krevetica su idealno rjesenje za njihovu mezimicu i za Aaron-ovog sincica.

Ona, Smith i djeca ce u gostinjsku sobu.


Boze, kako je majka cuvala tu sobu, mislila je dok je u glavi pravila raspored spavanja.

Trosjed, kada bi se razvukao i pretvorio u udoban krevet, tako isto i dvosjed; izgledali su, kao da su sad iz salona namjestaja.

Ni prasina nije mogla pasti na njih, jer ih je zastitila cupavcima crvenkaste boje, koji su se slagali uz cilim, a crveni paravani po rubovima prozora su isticali bjelinu savrseno nabranih zavjesa. Cupavci bi se svako jutro istresali ili kako bi stara Hadzinica govorila - trehnuli u dvoristu, a zavjese su se u petnaest dana redovno prale.

Ulaskom u dvoriste, Aaron i Kim su dodali uz smjesak : "Ovdje cemo sigurno uzivati u nasim jutrima".

Spustili su kofere tek preuzete iz ruku taksiste, koji nije prestajao pricati o jaranu koji zivi u Londonu, stalno zapitkujuci Hadzijinu kcerku, je li sigurna, da ga bas nikad nije upoznala, cak ni na onim dernecima sto nas svijet organizuje po Londonu ; a ona mu uz osmjeh po ko zna koji put ponavljala da njegovog Hamića nije srela ni u prolazu.


Srce joj je zaigralo cim je bacila pogled na dud, na klupu i cesmu na kojoj bi Hadzija uzimao abdest.

Nurko je jutros otvorio sve prozore u kuci, i ljepota je bila uci u prozracenu i cistu kucu, punu toplih uspomena.

Hadzijin unuk se odmah zaputio ka radiu i zavrnuvsi dio veza koji ga je prekrivao, sa ushicenjem je gostima objasnjavao kako se upali i traze radio stanice.

Muzika sa radia je ubrzo ispunjavala prostoriju, a najmladji clanovi su se odmah rastrcali po dnevnom boravku.

Penjali su se po minderu sa kojeg je bio najljepsi pogled na glavnu ulicu u mahali. Smith je u zadnji cas uhvatio svoju malu cupavu princezu, koja je pokusala dohvatiti prozor.

Komsije su, na pola njihovog raspremanja, vec pristizali da bi im zazeljeli dobrodoslicu.

Aaron i Kim su na to sve gledali sa simpatijama i smijali se, kada bi im se komsije na glasnijem bosanskom obracali.


Vidjela sam ja milion slicnih situacija; kad je jezik prepreka u sporazumjevanju, pa ljudi nesvjesno pocnu glasnije da pricaju i razmasu se rukama u nadi da ce ga sagovornik bolje razumjeti,


Hadzijina kcerka je raspakovala kofere i obradovala se vidjevsi da je vaza sa motivima andjala, ostala neostecena. Kuplila ju je za Jovana.

Ranom zorom je obisla mezare svojih najdrazih.

Ocistila korov, oprala nisane i ukrasila ih cvijecem kupljenim u kiosku uz groblje.

Poslije mezarja, otisla je do Jovanovog groba.

Oprala i njegov spomenik, a na kraju buket cvijeca stavila u vazu koju je donijela za njega.

Kim je bila sa njom.

Fascinirana je bila njenom paznjom i ljubavlju za one koji su vec odavno napustili ovaj svijet.

Uvecer, poslije iftara su isli u setnju Bascarsijom.

Hadzijin unuk bi sjedio pred kapijom, gledajuci prema dzamiji iscekujuci kandilje i da se hodza oglasi, a onda bi trcao u kucu i govorio majci da je vrijeme iftra.

Ona je cuvala obicaje svoje majke.

Smith je uzivao u njenoj smirenosti tokom cijelog Ramazana.

Postila je, ali kao da nije.

Nekako u toj svojoj smirenosti donosila je citavoj kuci neku posebnu tisinu.

Pricalo se, jelo se, pilo se, a sve je podsjecalo na hod na prstima.

Ujutro bi, dok bi svi spavali skuhala hranu za ostale clanove u kuci, koji nisu postili.

Dok bi oni jeli, ona bi se povlacila u "malu sobu" i odmarala. Tu joj je i majka uvijek klanjala i odmarala.


Gosti, Englezi su brzo shvatili da nije lijepo jesti ispred onoga ko danas posti i bili su odusevljeni kako komsije brinu jedni za druge u vrijeme posta.

Kafa se ne bi pila u dvoristu, da ne bi kome zamirisala dok bi se prolazilo pored dvorista, isto tako bi se u kuci i jelo.

Uzivali su u setnjama po Sarajevu i za dva dana su upoznali skoro cijeli komsiluk.

Aaron je vec drugu noc isao sa Hadzijinim unukom do pekare po ramazanske somune.

Zurili bi da ih namazu margarinom i pobibere. Smijao se poput najbezbriznijeg djeteta dok bi ih jeo.

Kim je taj njihov ritual sa somunima milion puta uslikala i bezbroj puta ponovila da su obicaji bosanskih Muslimana puno drugaciji od obicaja Muslimana koje je upoznala u Londonu.

Hiljadu puta je opisala scenu kada je krenula sa Hadzijinom kcerkom na mezarje.

Hadzijina kcerka u sirokim pantalonama, sa baletankama i ljetnom bluzicom, preko ramena prebacena velika marama slozena u trokut koju je podigla i stavila preko glave kada je usla u groblje, je izazvalo u njoj posebno divljenje prema prijateljici.

Dok su stazicom isle prema vjecnoj adresi njenih najmilijih, objasnila joj je , da ju je majka kao malu naucila koliko je vazno da su pokriveni: glava,ruke i noge.

Veceras je Hadzijinu kcerku, a svoju prijateljicu, promatrala sa posebnim postovanjem dok je prinosila stolu oroseni stakleni bokal, pun limunade.

Uvijek bi iftar pocinjala otpijenim gutljajem hladne limunade.

Bas kao i njena majka.

Veceras su se spustili niz ulicu, kod Nurke, na iftar.

Sinoc je maksuz navratio, da bi ih pozvao.

Senija, Nurkina zena, je napravila tako dobre bamije, da su je u momentu podsjetile na majcine. Malo je falilo da se rasplace.

Iftar je protekao u dobrom raspolozenju, a sve je to bilo novo za Aaron-a i Kim.

Nurko se potrudio, pa savladao nekoliko engleskih rijeci, poput "please, come on my friend" i svaki put bi se svi smijali kada bi poceo baratati svojim engleskim jezickim znanjem.

Uvece, poslije svih setnji bi sjedili ispod Hadzijinog duda, dugo u noc, dok bi se komsije izmjenjivale, a djeca spavala u sarajevskoj noci s mirisom ramazanskih somuna na svakom cosku svake sarajevske ulice.

I Zineta je navratila, jer ove godine nije htjela u Australiju kod svojih za Ramazan.

Donijela je vruce halve.

Aaron i Kim su napokon shvatili ono o cemu im je Smith pricao.

Hadzijina kcerka, sa plavim pramenovima u kosi, obucena po posljednjoj modi u haljini sa cvjetnim dezenom i zvonastim rukavima, je uz smjesak servirala sutlijas sa cimetom, kojeg je jutros rano napravila, i sa nekim posebnim zadovoljstvom je redala zdjelice pred svoje goste.

Mislila je i u sebi: "Ramazan - bas kakav je nekad bio."

Bez tudjih adeta.

Bez javnih vaserskih iftara.

Samo bosanki!

U avliji.

Iza kapije, uz smijeh i razdraganost zajednickih, komsijiskih iftara.

Ramazan - koji se raspoznaje po mirisu i toploti bosanskog somuna.

Sutra ce sa Kim odnijeti sadaku nani Sevali, izbjeglici, bez igdje ikoga svoga.

Komsije su joj rekle za nju.



01.06.2017.

Blago meni

Blago meni,

meni blago.

Mrvim jutro

kasnom zorom.

Krunim dan

na zalasku.

Zobam noć

na izmaku.


Blago meni,

meni blago.

Zorom pustim

grešne misli,

da izrone ispod vjedja,

pa tek danom na izmaku,

prebirem im kukolj grešni.


Blago meni,

meni blago.

Noću misli

usitnim u zrna,

da do zore plijevim vrt,

da odvojim

šta je sjeme, a šta škart.


Blago meni,

meni blago.

Osjećaji poput rijeke,

s godinama niti tupe,

samo jutrom još nahrupe.

A dan svaki -

čas je vruće, čas zahladi;

ko bi znao lutalici duše,

šolju čaja da zamedi.


Blago meni,

meni blago.

Eto noći snivalici -

Bez linije na granici;

da razazna kad je java, a kad san.

Valja opet ispočetka,

poslije noći u nov dan.

Zijada Rajkov
25.05.2017.

Kako znas

Kako znas da pocinju pripreme za izbore u Bosni:


- Vodecih nacionalnih stranaka izleti, ekskurzije, seminari, sastanci


- Uspjesni clanovi vodecih nacionalnih stranaka pocinju dijeliti postove sa bolesnim, iznemoglim ( vrlo cesto se zaboravljaju, ili je to taktika da se privuku tek punoljetni omladinci pa dijele slike bolesnih i srceparajucih prica stare po nekoliko godina )


- Odjednom svi su za istinu i pocinje pravo zlostavljanje na pojedince iz suprotnih tabora, pri tome vodeci dobro racuna da "afere" budu na intelektualnom nivou naroda


- Zaposljavaju nove glasace-clanove u drzavne institucije ( okrenite se oko sebe i izanalizirajte ulicu ili mahalu od proslih izbora i sve ce vam se samo kazati... onda izracunajte koliko ih je novih u njihovim redovima tako sto cete dodati i sve njihove clanove porodice )... ZATO NE SMIJETE OPET SEBI DOZVOLITE LUKSUZ I DA NE IZADJETE NA GLASANJE ( inace oni ce opet sami sebe izglasati )


- Kao ekonomski, proizvodni i svaki drugi oblik napredka do izbora guraju price o stecajima i zatvaranju fabrika, bolnica, skola, prodavnica..., a sve u interesu naroda - za njihovo dobro ( hvataju neuhvatljive lopove )


- Dzamije i crkve su uz stambene arapske investicije najvazniji dogadjaji na kojima se presjecaju trake za neka nova, ljepsa buduca vremena


- Ko vam cijelu godinu ( mislim na vazne "ćivije u s'ranci" ) nije "like" status sa izleta preko penzionera na more ( citav vikend ) sad ce vam "like" i jos komentarisati: "Sve se nema, a i na more se ide", obavezno uz smajlić ili cak jedno srce, a sve zbog vlastitog interesa i da vam pokaze da je on/a covjek iz naroda


- Opet ocekujte procvat "poezije" i stampanje knjiga


- Nove optuznice protiv postenih, dobrih i casnih ljudi ( tako podignu damar narodu i dok jadnik/ca dokazu da nisu krivi, a narod se sav uzjoguni zbog nepravde i taman kad treba da prokljuca, oslobode ga, narod "ohane", a za to vrijeme pravi krivci vec uveliko puste korjenje u vaznim drzavnim institucijama )


- I na kraju, postalo moda da i oni, nacionalisti, ko fol vole Tita i sjecaju se sa sjetom njegovog vremena... Samo uzalud im je sad izvlaciti najljepse price o stafetama ( jer oni drze arhive zakljucane, ne narod )...



O(h)ladite gnjide iz devedesetih!


Vrijeme je da odstupite i pustite nove generacije da isplivaju i speru sa sebe vasu zlocinacku krv!


Danas sutite, jer danas je Dan Prekinute mladosti....



Ja vjerujem, u onog studenta masinstva ( iz mog posta "Na Zapadu sve po starom ) i u njegove drugare.
20.05.2017.

Jeste li ikada

dobili razglednicu sa motivima Sarajeva, pisana u Sarajevu, a poslata iz Zagreba?

Ja jesam:)))

I to vise puta.

Thank you!

Kazu blogeri su 'vaki-'naki, a ja kazem da su ovi blogeri bas cool:))
Kazu blogeri su 'vaki-'naki, a ja kazem da su ovi blogeri bas cool:))


10.05.2017.

Idemo k'o prava raja, Manijaci i Horde zla zajedno u ovu igru... mozemo mi to

Ponekad je dovoljna samo nasa kap dobrote da bi ucinili dobro djelo.



09.05.2017.

Na Zapadu sve po starom

I tako, Nedjo vec uveliko u Bosni.

Fale mi nasi razgovori.

Jucer me zove telefonom.

Kaze: "Bosanko, mjenjaju se stvari ovdje."

"Kako mislis Nedjo", pitam ga.

I rasprica se nadugo i nasiroko o stvarima, ljudima i dogadjajima oko njega.

"Sve ti meni isprica Nedjo, ali ja ne vidim sta se tu promjenilo."

"Opet trcis pred rudu Bosanko."

A onda se naveza na slucaj ostavinskih rasprava, marifetluka i lopovluka...

"Vidi Bosanko, mi smo, ja i ti, mislim te generacije zabrljali skroz. Samo neka se ne talasa. Sve se svelo na odustajanje, ili spremanje kofera djeci za inostranstvo, samo neka nema frke. Ali djavla, nema vise labavo kod novih generacija. I ne idu vise naivno."

"Nista ja tebe Nedjo ne kontam. I nisam ti ja od tih sto su zabrljali, zajebi!"

"Ma ja to figurativno!"

"Figiraj ti s kim hoces, ali sa mnom jok!"

"Sad cu ti objasniti. Znas onog mog komsiju sto sam ti pricao o njegovom slucaju i raspodjeli imovine. Eh, njegova kcerka pripremila tuzbu protiv notara, a ne nasljednika. Kaze, prvo cu dokazati da je notar korumpiran."

"Mislis da ce uspjeti", radoznalo ispitujem.

"Bosanko, pa ja mislim da hoce. Uz desetine svjedoka, video zapise koje je prikupila, vrijeme je da se zmija udari u glavu. "

"Zelim joj srecu!"

"A mislim da ce se na sljedecim izborima sve promjeniti."

"Hoce, ali u zutom."

"Hoce Bosanko! Kad omladina sa jedne, druge i trece strane prica bez ustrucavanja o svojim problemima njima je odzvonilo. Poceli su da zbijaju sale na dvije skole pod jednim krovom, njihovim svadjama oko jezika, zivljenja u vlastitoj zemlji sa tudjim pasosom, nagovaranju na ratove... svadjaju se sa vlastitim roditeljima zbog njihove pogresne politike, njihove sporosti u reagovanju i sto su postali poslusnici, a nikako bica sa vlastitim misljenjem... pocinje budjenje Bosanko!"

"Daj Boze!"

"Bosanko, je li ti mislis da je ovolika omladina za otpad u svim dijelovima drzave? Naravno da nije. Vrijeme sazrijevanja je doslo. Znaju Bosanko sta hoce. Muka im je da u dzepu drze diplome nevazecih fakulteta. Kazu, nismo mi bas svi kupili diplome. Neki smo predano radili i ucili dok smo studirali. Upoznao sam Bosanko jednog studenta cetvrte godine masinskog fakulteta. Znas sta kaze?"

"Sta?"

"Cika Nedjo, ja kad ne vjerujem u znanje svog vlastitog profesora, povezem se na forumima sa studentima masinstva sirom svijeta i raspravljam sa njima o tome. Savjetujem se sa njima koje knjige su dobre za ucenje i narucujem ih preko interneta. Ima nas koji iz postovanja ne ispravljamo profesore neznalice, ali zato sebe ispravljamo, ne usvajamo pogresnu teoriju."

"Znas li ti sta to znaci Bosanko?"

"Ulijeva nadu Nedjo! I je li on makar na "vazecem fakultetu?"

"Jeste, srecom.Razumijes sad?"

"Ima smisla i tuzba protiv notara."

"Da! Znas sta kaze mog komsije sin? Kaze Bosanko, kad mu je otac htio potplatiti doktora da bi mu doktor malo bolje pripazio zenu, da mu je otac isto korumpiran, jer misli isto kao i doktor. Veli ovako Bosanko: "Cika Nedjo, moj otac vjeruje u mito, a uci mene postenju!" Rekao sam mu djaba mu "spike o postenju" ako i dalje cini takve stvari i da je on gori od doktora, jer takvi poput njega produzavaju lopovluk. I rekao sam mu cika Nedjo: "Sa mitom ili bez mita doktor nista vise nece znati. Pa ti vidi stari?!"

"Ima nade Nedjo, ima!"

"Sta ima na Zapadu Bosanko?"

"Na Zapadu sve po starom, Nedjo."

28.04.2017.

Nema kod Djidje "djidji-midji"

Meni je ljudi cetvrtak najgori dan u sedmici.

Ono, stigao si do kraja sedmice, al' nisi.

Ima jos citav petak.

Cetvrtkom mene stignu svi umori od ponedeljka.

I citav cetvrtak ja njih trebam vuci na svojim plecima.

Ko za inat, cetvrtkom eto i neplanskih gostiju.

Pa onda osim umora, svu nervozu sakrijes iza osmjeha i sve to k'o godra ti, a crce iznutra sto je jebeni cetvrtak jos.

Pa sabires u sebi sate koliko ces spavati, ako gosti ne odu na vrijeme, pa dok sudje operes, dok prebrises stol, pa...

Ja dok ga ne prespavam, ne dodjem sebi.

Jutrom, sama spoznaja da je petak, adrenalin proradi tristo na sat!

Ne znam kud bih sta prije.

I dok ja tako razmisljam hodajuci od tezge do tezge trpajuci u kolica voce koje mi je nestalo, mozete misliti bas u cetvrtak, i to prosli, eto mi Djidje u susret.

Nisam je vidjela od onda kad sam je srela sa knjigom o horoskopu.

"'Dje si Djidjo?"

"Evo me Bosanko", i sve me grli.

"Sta bi, nadje li srodnu dusu?"

"Draga moja Bosanko, ja sta svega ima u ovoj bozijoj basci", a u tom pored nas stade jedan Kinez i prebire po bananama.

"Osjetis li ti da ovaj smrdi na cigare", Djidja ce ti meni.

"Da, zasto?"

"Jebo te ja sam mislila kad sam tek dosla u Kanadu da oni samo znaju šiti, znas ono "Made in China", jesti rizu, stedjeti i gledaju "Valter brani Sarajevo", nikako da trose pare na cigare."

"Koja si ti budalo Djidjo," evo smijem se i sada dok pisem sta je budala mislila.

Uglavnom, zadnji momak joj je bio bljak.

Kaze, jednu noc se mi malo opustili uz vino i hop, pita je momak:

"Hoces ti ovu bobu?"

"Sto ce mi", odmah ga je pitala.

"Pa znas, da se malo opustimo."

"Kako mislis da se opustimo," Djidja se odmah upalila,a on pogresno procitao njenu zapaljivost.

"Ako neces to, imam ja jarana, ima on i za vene."

Kaze da ga je naglavacke izbacila i jos prije nego sto je zalupila vrata, nabila ga nogom u dupe.

Veli; ja mislila on nabildan, radi fin posao, solidno auto vozi, evo ga srodna dusa.

"Djidjo, nema druge nego da trazis kakvog na preporuku."

"Da znas Bosanko, samo tako dolazi u obzir ubuduce. I kakav ba horoskop. Vidi sta bi? Ja bih trebala po horoskopu imati "drogaša" za srodnu dusu. I hajd' reci iskreno, kakvo je to musko kad mu treba "nestA" da se opusti?!"

"Djidjo, ti si njega opustila nogom samo tako."

"Joj, tebi do zezanja!"

"I ubuduce, ne trazi bona, pusti da tebe nadju. Evo, sta fali Kinezu. Vidi kako ko fol prebire jos banane, a sa tebe oci ne skida."

"Mozda ne zna engleski", ozbiljno ce ti Djidja.

"Hajd' ti samo nemoj zakljucivati!"

I ne bih ja bila ja, da opet u cetvrtak, i to sinoc, ne fali nesto u frizideru.

Moram po mlijeko.

Opet ja naletih na moju komsinicu iz naselja, Djidju.

Da skratim.

Boga mi, prosli cetvrtak zavrsila u Starbucks-u na kafi sa Kinezom.

Za sada su samo raja.

Kaze, nece vise da se zalijece.

Ne da prici svom stanu.

On zivi sa mamom.

"Pusi i stedi," dodam i namignem znacajno, a onda nastavim:

"Nisi se ti ni sa zadnjim zaletila. Taman da se opustite, ti si njega šutirala momacki."

"Jesam vala Bosanko, i drago mi sto je jednom "bosanski primitivizam" proradio u meni u pravo vrijeme. Znas sta mi je napisala u poruci budala?"

"Sta?"

"Da sam primitivna i da je ovo 21. vijek i da je rat u Bosni zavrsio, ako nisam znala."

"Sta si mu odgovorila?"

"Nista osim da je 21. vijek i da su mu bobe pomutile stvari u glavi, jer "mentalni rat u Bosni" jos traje i za vid toga dugujem mu jos jednu šamarčinu i da izabere hoce li da ga cekam pred njegovim radnim mjestom ili da svratim u "gym"."

25.04.2017.

Avdo i Sejo

Nije isto, procitati po ko zna kojim portalima o Abdulahu Sidranu i odgledati video u kome pisac prica o sebi.

Nacin na koji kazuje, specificno samo za njega, i njegova spontanost daju posebnu notu dok gledate, a i Sarajavo, onakvo kakvo bi trebalo da bude odise u svakoj minuti.

24.04.2017.

Kanada



23.04.2017.

Virtualni svijet

Ja ne znam zbog cega se ljudi ustrucavaju i lazu kada se prica o drustvenim mrezama.

Naravno, da nas je u velikom broju koji smo prisutni ne samo na fb, nego i svim ostalim "online druzenjima".

Sjediti satima za kompjuterom, razgledati i analizirati slike i statuse kako prijatelja, blizih i daljih rodjaka, a ne ucestvovati u druzenju kroz pisanu rijec, ili opciju "like" je za mene bolesno.

Ja osim bloga i fb, zaista nisam vise nigdje aktivna, ali onog momenta kad osjetim da nemam vise sta reci prijateljima na fb, ili blogerima kao osvrt na njihovo razmisljanje kroz pisanu rijec, sigurno cu se deaktivirati na oba polja.

Poznate, javne licnosti mi sasvim opravdano imaju preko hiljade prijatelja i da su njihovi profili javni, ali ja, obicni smrtnik, imam uz sve blize i dalje rodjake, manje od dvjesto prijatelja na mom fb profilu i nikako ne javno. Medju njima je sigurno desetak koji su za brisanje.

Bliza i dalja familija, raja iz djetinjstva, iz skolskih klupa, komsije -ne svi, cetiri blogera :) i to je taj krug koji ja svako jutro uz prvu jutarnju kaficu obidjem, ostavim komentar, kliknem "like", poslusam kakvu pjesmu ako mi se svidi, odgledam kakav insert, nasmijem se nekom vicu ili fb slicici, rastuzim se na neciju tugu i sve to u nekih 15-ak. minuta aktivnog bavljenja facebook-om.

U pravom zivotu, to bi trajalo danima.

Za neke susrete bi trebale godine da prodju, jer razbacani smo po svim meridijanima.

Eto, nije li lijepa sama cinjenica, da smo danas povezani i svi zajedno na jednom mjestu, iako nas je zivot sve razbacao po svim coskovima svijeta.?

Meni je to fantasticno.

Jos kad tome svemu dodam gotovo 4-5 mjeseci u godini zime u Calgary-ju, gust mi bude na -20 ili -30, u toploj sobi, poslije svih svakodnevnih obaveza i posla, odlazaka u kupovinu, uzivo druzenja, zaviriti na fb.

Poslije petnaestominutnog jutarnjeg ispijanja kafe i fejzbučenja, ostatak dana su samo "uleti" kratki do pauze na poslu, ili do vecernje kafice.

Znate li, da kad "usetate" na fb razdragani, pozitivni, koliko mozete puta "like" da kliknete u samo jednoj minuti? Nisam brojala, ali sigurno, mozete puno puta.

Postane mi kao igra; poput onih poker aparata kad smo igrali birvaktile u studentskim danima: veca - manja; ova je za "like" - ova nije.

Gotovo redevno zaobilazim, ponekad i kritikujem, sve one "krivo nasadjene" i prisutne na tim stranicama.

Ja, koja sam odmah poslije rata spakovala kofere i otisla iz Bosne, otisla sam iz samo jednog jedinog razloga, a to je: "Nisam mogla vise cekati zivot da mi se desi!"

Ali, nisam ni od onih koji zaboravljaju sta sam, odakle sam i da prezirem sve to tamo.

Jok! Kod mene mora biti balans. Ne odricem se nicega dobrog iz Bosne, niti po svaku cijenu prihvatam sve iz Kanade.

Ali razumijem i sve one koji su ostali cekajuci...

No, ne razumijem samo one koji su se u tom cekanju, izrodili u tako ruzne i zalosne ljudske spodobe.

Nazalost.

Najgora je stvar u zivotu gledati u komsijinu ogradu na mahalski nacin.

Da pojasnim, mahalsko gledanje je kad vidis samo da je komsinica prosetala u dizajniranoj haljini, i folira se sto su joj djeca zavrsila fakultete, a ona nije... ili komsija se odvezao u novom autu na posao, i muka ti, a ni jednom nisi pomislio da ta komsinica ili komsija ustaju svako jutro i odlaze na posao, da zaradjuju za zivot, pa kad dodju sa posla, umjesto sto bi ispijali po ko zna koju kafu, cupkaju korov oko svoje kuce, ona sama cisti kucu, on pere auto, a da ne govorimo o trudu i roditeljskom zalaganju sto su odgojili i vaspitali zlatnu djecu itd, itd...


Ne daj Boze da gledam mahalski preko puta svoga plota, odavno bih bankrotirala i bila bi mi Kanada poput zloceste macehe.

Osim dizajnirane komsinicine haljine i komsijinog novog auta ne bih nista primjetila i ne bi mi pomoglo ni to sto znam da zivim u naprednom drustvu.

Raditi na sebi moramo dragi moji. Svaki dan!

Posao koji radimo, moramo i trebamo usavrsavati, djecu koju odgajamo moramo i trebamo ka dobrom usmjeravati, sredina u kojoj zivimo moramo i trebamo unaprijedjivati, kao sto rucak koji kuhamo, moramo i trebamo poboljsati....


Davno, odmah poslije rata, sjedeci u stanu, na Alipasinom, gledajuci i analizirajuci ljude u mom komsiluku, vec tada sam, ko sad se sjecam, u srce spakovala par familija i evo vucem sva sjecanja i nasa zajednicka druzenja, gdje god da sam, a ostatak, jednostavno sam zaboravila, jer ih nisam pustila blizu sebe, upravo, da ne bih cekala na zivot.

Ljude iz djetinjstva, drugare iz skolskih klupa mi je uvijek drago vidjeti.

Kroz statuse, slike, jednostavno kroz sve ono sto postave na svom profilu je dio njih, njihovog bivstvovanja.

Njih dvjestotinjak sam upoznala ponovo.


Osjetim u svima njima, njihove uspone, padove, zelje, stremljenja...

Ponekad, posto volim analizirati sve i svasta, znala sam pisati statuse i pogadjati ko ce biti prvi u ostavljanju komentara, ko ce se jediti, ko ce se nasmijati, ko ce skontati moju igru...

Cak sam u jednom odredjenom periodu uvukla u tu moju analizu i moju najbolju drugaricu.

Ona se divila mojoj nepogrijesivosti, a ja bih svaki put bila tuznija, jer sam spoznavala one sto su u cekanju pogubili sebe.

Sta god da su drugi uradili, napisali, uslikali, vazda bi ih docekali na noz.

Davala sam im uvijek sansu za druzenje.

Okretala na salu njihove zlobne i nedobronamjerne komentare upucene i meni, a i zajednickim prijateljima.

A onda sam ih jedno jutro, uz kafu, poslala u zaborav.

I nimalo mi nije zao.


Zaborave se ljudi, pa u momentima vide samo tvoje ime, okvir od slike, cuju samo vesele note sa tvog profila, uporno izvlace proslost, a nikako da se okrenu novom danu i da protrljaju oci kako bi vidjeli realnu sliku mene, tebe, nas i to danas!


Ucim, "tesem" svoje ja, na svim poljima...

Na kritikama i greskama ucim.

Najteze su lekcije upravo na greskama.

Nekada vlastitom zaslugom stecene, a nekada jednostavno ne mozete ih izbjeci. Stignu servirane k'o na pladnju.

Ali niko mi nije kriv zbog njiih.

Toliko cesto cujem: "Covjek vise ne smije nista da napise, a da se neko odmah u tome ne nadje."

Ja ne znam kako ti i takvi ljudi, koji sebe pronadju u svakom i svacijem statusu zive uopste.

I sto ce im uopste fb, Instagram, blog?!

Sto ce im kad se ne znaju druziti, ni uzivo, ni virtualno?!



19.04.2017.

Mjere "Civilne zastite i poljoprivrednih dobara" ... u slucaju vremenskih nepogoda



17.04.2017.

Kad se zaljubis u pjesmu

A tek prateci vokali.....

Dobar vam dan blogeri!

13.04.2017.

Iz mog ugla

Serija "Big little lies" definitivno je zaokupirala moju paznju posljednjih dana:

od muzike u seriji, do nacina na koji nam prikazuju zivot koji se odvija izmedju zidova lijepih vila na plazi grada Monterey, u Kaliforniji.

Nicole Kidman, Reese Witherspoon su dominantne, ali i Shailene Woodley, Laura Dern, Alexander Skarsgård, Adam Scott, Zoë Kravitz, James Tupper, ne zaostaju nimalo...

U momentima sam plakala zbog Nicole i Alexaneder u seriji, i potpuno razumljivo zasto su prije i poslije snimljenih scena razgovarali satima da bi zadrzali tu konekciju, privlacnost i bol kroz koju su prolazili svako na svoj nacin, Reese sam pozeljela da je imam u ulici, uz Shailene sam prosla svu ruznu stranu samohrane majke, Laura me izludjivala na momente, ali znala sam da ipak u njoj ima i onaj razumni, dobri dio, jer malo je uspjesnih koji bas gaze preko svega....

Ukratko, prica iz svakodnevnice, u kojoj osim onog sto vidimo golim okom, definitivno nije zivot.

11.04.2017.

Jutros je bukvalno ovako u Calgary-ju:((



09.04.2017.

Nisam ja sejtan na tebe!

Joj sto ja mogu zakomplikovati stvar dok si rekao sta bi.

I zbuniti covjeka.

Cak i one koji me dobro poznaju.

U zadnje vrijeme, posto ulazim polako na malo veca vrata cvijeta starosti, kad se to izmjesa sa mojim emotivnim pristupom svemu i svacemu, ispadne itekako zbrka.

Mojoj djeci je to smjesno do suza, a glavni vazda glavni i on bi da objasni, da ne ide tako.

Kaze mi da se ljutim isto djeca iz mog vrtica.

I umjesto da se tu zaustavim, da pokazem da nije tako, jok, ja samo sto se ne rasplacem, ubjedjujuci ga da to nije istina.

Djeca se zajedno sa njim smiju, a ja bih poput one jedne moje djevojcice u vrticu lupila nogom od pod dok stezem sake i uzviknula:"Nisam ja beba!"

I dok se tako borim sa svojim razmisljanjima, ustvari shvatim, da je glavni u pravu, ali ne bih priznala nema tih para.

Sjedimo mi za stolom, jedemo i smijemo se Pitalicinim dogodovstinama iz skole, kad ja na ruci nasljednika skontam trakicu, narukvicu.

"Sta ti je to?"

"Ma sa fakulteta?"

"Sta?", nastavljam i dalje, a vrlo dobro znam sta je.

"Pa znas. Jos dvije sedmice do kraja semestra."

"I?"

"Mama, pa znas."

Gledam i poput mokre krpe me opali posred cela: "Pa njemu je ovo zadnji semestar, zadnja narukvica sa kojom ce da ulazi na univerzitetske party-je!"

Ma kao da me struja udarila i prodrmala od ucmale svakodnevnice.

Sad ce neko reci:"Hajde ba kao da ne znas da zavrsava ove godine?!"


Naravno da znam.


Ali ustajuci svako jutro, pripremajuci mehanicki od sendvica, dorucaka, ruckova, vecera, osmisljavanja radnog dana, pranja svega i svacega... razgovora o domacim zadacama, odlazaka u goste, dolazenje gostiju, dobijanja i lijecenja gripa, jer je sezona, gundjanja, neko bi mogao bar auto oprati, ako vec nije usisano i jos bezbroj svakodnevnih obaveza, potisnemo iz uma, najvaznije - zaboravimo na vazne stvari, od kojih nam srce poskakuje od radosti.


A zaboravimo na njih, jer znamo negdje duboko u sebi, da su oni odredjeni precizno datumima: dan kada se zadnji ispit polaze, vec sad se zna, dan kad se ide na ceremoniju dodjele diplome.

Dan kad... ma zajebi sve to i kazem u sebi od neke dragosti - i pocni da se radujes vec sada!


"Sine, jesi li svjestan da je to tvoja zadnja narukvica, jer krajem aprila zavrsavas sa skolom?"

"Da!"

"I je li ti zao?"

"Naravno, pomalo mi je zao sto ovo sve prolazi."

"Daj koji ti je, pusti dijete," odmah glavni.

"To su ti lijepi momenti koji se pamte," nastavljam ignorisajuci glavnog.


Poslije rucka, svi opet kud koji mili moji.


A ja se uhvatila telefona i da posaljem poruku svim dragim ljudima...

A u poruci, simbolicki, kazem: Dobio je svoju narukvicu u zavrsnoj godini, i ponosna sam na njega... "


I jebo te, misleci svi to tako vide kao ja!


Bas kao da ce njih ona mokra krpa opaliti po celu!

Umjesto toga, naravno, sviju interesuje kako izgleda ta narukvica.

Ja poput djeteta u vrticu se smijem naglas i sebi i ljudima dragim.


Objasnjavam: svi studenti, bez obzira na godinu dobiju tu narukvicu, jer je kraj godine ubrzo, a u kampusu ce se mnogobrojni party-ji odrzavati, i narukvica je poput propusnice... Univerzitet zasticen od nezeljenih gostiju, a mi roditelji poslije voznje kroz svakodnevnicu, trebali bismo oboritit ubrzanje na minimum, jer smo na vrijeme dobili podsjetnicu, u obliku narukvice i da ih podsjecamo na zavrsne ispite, a uz sve to, prezivljavat cemo i njihova partijanja.

Dok je meni ova narukvica vazna, a svima nevazna, i glavni gundja da je meni uvijek sve vazno sto nije vazno, ja likujem, jer me je na vrijeme podsjetila da u zadnjem momentu ne trcim po nasljednikovo svecano odijelo, pa moje, pa glavnog, pa za pitalicu, pa da na tenane podijelim sve ove dane radosti koji nam sa njegovim zavrsnim ispitima dolaze....

Da pripremim onu veliku casu vode i prospem za srecu kada bude za koji dan polagao ispite i kada se bude derao sa vrata: "Cao mama!", a ja cu trcati uz stepenice da stignem i frknem onu vodu da mu sve ide glatko i cisto bas poput nje.

I da, nisam ja samo pisala poruke, napisala sam ja to na fb, opet simbolicki, a Bole, prva, odmah, daj tu narukvicu da vidimo... Djaba sto sam napisala, svake godine po jedna narukvica, da nas podsjeti da je kraj fakultetske godine...

E sad zamislite, da sam novinar, podobni, covjece, ova narukvica bi bila na svim naslovnicama: "Po zavrsetku fakulteta u Travniku, Sokocu i Kiseljaku, svi nasi studenti su dobili narukvice, za uspjesno privodjenje jos jedne fakultetske godine!"

A na naslovnici, sve "fakultetlija do fakultetlije", sa narukvicama...

Da ne duzim, mislim da obuzdam mastu.... inace....

Skont'o je nasljednik poentu moje price:

"Ne brini mama, i do sada sam partijao i sve ispite na vrijeme polozio! Nisam ja sejtan na tebe!"

09.04.2017.

Velik kao dijete

Danas, setajuci po buticima i trazeci haljinu za "malu maturu", za moju Pitalicu, deveti se razred zavrsava, nije sala, kao da se probudih iz nekog "zacaranog sna", u kojem je Pitalica uvijek moja mala curica.

Covjece, u haljinama, pa jos uz poluvisoku sandalu, djevojka...

Ne znam da li da se radujem ili da placem; sto mi je vrijeme odnosi, nikako brzinom kojom bih ja htjela.

Kad radis, sat - kao godina, a kad djeca odrastaju, sat- kao minut!

Do jucer smo Barbike cesljale zajedno.

A danas, ona bi htjela poluvisoku sandalu, a ja bih je u baletanke strpala.

U meni sve se buni, vristi, ali pravim se da razumijem i uz smjesak i prijetnju joj popustam: "Ove sandale, mogu samo za maturu!"

Izgleda da cu i ja sa njom maturirati na temu: "Kako prihvatiti cinjenicu da djevojcica postaje zena?"


Velik kao dijete


Znaš li što ću ja postati

kada odrastem,

za tvoju ljepotu, svijete?


Ja kada odrastem

jako veliki,

ja ću postati dijete.


Najljepše je kad odrasteš,

a ostaneš dječji stvor,

pa svi misle da si velik

zato što si profesor.


Što si doktor od imena,

stručnjak za rakete –

a ne znaju da si velik

zato što si dijete.


Možeš biti pilot, rudar...

slavni pisac knjiga –

djetetu je svaki pos'o

lagan kao igra.


Ma nosio ja u glavi

i sve fakultete,

kad odrastem jako velik

ja ću ostat dijete.

Enes Kišević
06.04.2017.

'Nako malo 😄

Fudbaler FK "Sarajevo" poslije utakmice se žali ženi:

"Kiša je toliko lila i morali smo da igramo u kišnim kabanicama."

Žena ga priupita:

"A šta je bilo sa navijačima?"

"Pozajmili smo mu kišobran!"😂🙃💙

05.04.2017.

Po ko zna koji put ponavljam

Covjece,

Bistri rijeku sto je mutis,

Cisti srce suzom srece,

Voli kamen koji gazis,

Ostri pogled ispred sebe,

Nosi radost u naramku,

Voli majku sto te hrani,

Postuj oca sto te brani,

Utkaj ljubav u korake,

Ne preziri drugacije,

Svijet te zove,

Pokazi mu,

Da si covjek,

A ne zvjer!

Z. Rajkov
Nebo iznad Tuscany, Calgary
Nebo iznad Tuscany, Calgary


05.04.2017.

I ovo spada u odrastanje :))

Nikad jelde niste razmišljali da je oblačenje važna vještina za djecu da uče - i da to može biti teško za njih.

Možete postaviti temelje vec kada vaše dijete je dijete, a onda pomoći vašem djetetu naučiti kako se oblačiti u narednih nekoliko godina.


Odijevanje je više nego samo stavljanje ili skidanje odjeće.


Ono pomaže djetetu razviti mnoge druge vještine, uključujući:


- Fine motorike ( kao učvršćivanje dugmadi i rajsfleršusa )

- Bruto motoričke sposobnosti ( dok stoji na jednoj nozi provlačećii kroz nogavicu pantalona )

- Kognitivne sposobnosti ( pamti redoslijed odjeće prilikom oblačenja i gradi strpljenje i pozornost kako izavršiti zadatak ).

- Uči jezik, nove riječi ( kao imena vrste odjeće, boja i veličina ).

- Svijest o vremenu i prostoru ( uči da je haljina za određene prigode i vremenske uvjete )


Za učenje kako se odjenuti treba strpljenje, upornost i praksa, i od vas i vašeg djeteta.

02.04.2017.

Zasto ne?

Pretvorite svoje "zivotne staze", u vlastite modne staze.

"Who cares", sta ce drugi reci, bitno je da se vi u vlastitim krpicama osjecate sjajno.

I ne ustrucavajte se kombinovati.

Kao i u bilo kojoj umjetnosti, manite se "kiča"...















31.03.2017.

Slikanje

Znate ona budalastina na fb kad nekome kliknes na sliku iz mladosti, pa te onda on zaduzi da i ti postavis neku svoju sliku iz mladjih dana.

A ja ovako "ozbiljna", naravno, odmah spremna da budalastinom popunim vrijeme dok djeca spavaju u vrticu.

Bolje i to, nego gledati "politicke zvijezde Regije".

Tita mi, odmorila sam se od kako vise ne citam i ne gledam o njima, a i ljudi koji ne pricaju o njima, i kome oni nisu idoli, majke mi, ljepsi nekako.

Rekoh glavnom: "Sad ja vidim sto sam se "proljepsala"" , a on kaze: "Bjezi ba budalo. Ti bi se samo zezala!"

Ne vjeruje covjek da uticu ne samo na izgled, nego i na zdravlje.

Joj, odoh ja od teme!

Uglavnom, zarovim ti se ja po foto albumima.

Rekoh sad cu jednu da nadjem kako valja.

Gluho bilo!

Majke mi, mi se prije nismo znali ni slikati.

I uvijek se ismijem do suza gledajuci slike.

To svi nesto ozbiljni, zajebani.

Ako imas na nekoj i da si se nasmijao, bolje da nisi.

Uglavnom, nemam slike, osim za licnu, ili indeks, a da sam sama.

Lazem, imam jednu.

Slikana polaroidom.

Joj, ali ne mogu nju staviti na fb.

Papak zesci, ja na slici.

Sjecam se ja to ko sad. Jedna moja prijateljica imala polaroid i ja idem preko parkinga u B fazi na Alipasinom, a ona ide u susret meni i kaze: "Daj stani tu Zike da te uslikam!"

I ja stala, glavu malo zabacila unazad, ruke iza ledja, a auto subotickih registracija odmah iza mene. Naglas se smijem dok gledam sliku i kazem sama sebi: "Kako se nisi sjetila nasloniti na auto da je ko fol tvoje!"

U ratu i posije rata smo se slikali samo kad nam je dolazila raja iz Njemacke.

I zahvalna sam im do neba. Ne bih imala slike iz tog perioda kako valja.

Ali i tada brate, bas kao da nam je jalija bila uzor...na svakoj mrgud!

I u Kanadi sam se ja slikala tako. Da ne bude zabune.

Ih, proslo par godina dok se nisam pocela smjesiti, osmjeh razvlaciti.

Haman od kada sam skontala da je bolje smijati se na slikama, covjece, poslije toga ima jedan album, ja i moja najbolja prijateljica, na svakoj slici, mislim ista poza, odnosno isti kez.

Bog me ubio ako tako ne bi pozirale i na kakvoj sahrani....

Srecom niko tad nije umro!

Uglavnom, sad su mi najbolje spontane slike.

Mada i dalje poziram.

Ali ne reagujem, mislim poziram, kao na onoj polaroid... Neee.

30.03.2017.

Djidja i horoskop

Joj blago onoj Djidji.

Ja mislim da njoj nikad nije dosadno.

Ide neki dan ko svi sretni, ispod miske nosi neku knjgu i pitam je ja:

"Koja ti je to knjiga?"

"Ma smijat ces se."

"Necu bona! Bitno je da se cita, pa makar bilo sta."

Okrene, a ono velikim slovima naslov knjige "Horoskop - Kako pronaci idealnog partnera."

"Djidjo, ti si meni kraljica."

"Jesam li?. Koji si ti znak u horoskopu?"

"Vaga. Sto, vec citas iz zvijezda?"

"Ti ne vjerujes ni u horoskop je li", pomalo uvrijedjeno ce Djidja.

"Ma... ja, ja ti vjerujem u sebe..", krenem malo uz smjesak da popravim njeno namrgodjeno lice.

"Jebo te, koji si ti nevjernik i sve ti ide kako treba."

"Cini ti se Djidjo!"

"Sta? Da ne vjerujes u Boga, u horoskop, u podmladjivanje botoksom, u..."

"Hej, hej, lakse malo.."

"Zar nije tako: ne vjerujes u horoskop, a koliko si godina u braku?"

"Sta sad moj brak ima veze sa tom tvojom knjigom?", naslucujem odgovor, ali dusa mi kad se iznervira.

"Znaci da se poklapate. Znaci da se slazete."

Ne mogu ja, a da se ne pocnem smijati.

"Djidjo, mislis ja se slazem sa glavnim?."

"Ja, to eto, vidis!"

"Nema to veze sa horoskopom," dodajem upornoj mojoj sagovornici.

"Vidim ja, ti bi do svojih zakljucaka, pa makar i na glavu pala. Sad samo te metode sto primjenjujes na meni, primjeni na sljedecem muskom odabiru."

"Ne kontam te... Da ga ubjedjujem... Da vjeruje u horoskop, je li?"

"Moze i to! Samo ne popustaj, a usput uci na greskama, beri ih ko sa stabla i pohranjuj ih u "mentalnu susionu", i taman kad dodjes u dilemu, izvuci ih onako jos zive, ali sasusene i vidi imaju li ikakve fajde da budu primjenjeni opet.

"Jebla me knjiga kad je stavi pod misku!".

"I ja kazem: vjeruj u sebe Djidjo!"

"Rekla si mi to i zadnji put, i predzadnji, i svaki put, ali sestro sto vise vjerujem u sebe, ja sve vise sama."

"Vidis, mozda ti je to zapisano u zvijezdama," nasalim se.

"Ma more mars Bosanko, kakvi zapisano, i jos da sam sama!"

Onako uvijek pomalo "nakrivo nasedjena" zbog muskih, zagrli me i ode u svom pravcu.

Gledam za njom, i majke mi raja, kad se ne prsi, i ne zavrce guzom, kad su joj usne zbog ljutoce malo napucene, riba ipo!

Ali, ko bi to Djidji "utufio u glavu".




Stariji postovi

Bosna preko Oceana
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Pogled kroz moje naocale na ovaj svijet je pomalo uvrnut i saljiv. Ja nikome ne sudim, ja samo prenosim ono sto cujem.

Uvijek sam za promjenu, za nesto novo, ako je po mjeri covjeka...
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja.


Stazom duse moje/// Klikni na naslov ispod ///
"DAVNO PROSLO VRIJEME"

"PILOTSKA ODLUKA"

"DODJE DAN KAD SE NIKO NE ZNA SA MNOM SMIJATI KAO TI"

"SRETAN NAM MAJCIN DAN"
"SVE JE TO REKLAMA"

"STRAH"

"PLES NA KISI"


"JA O VES MASINI I ...."

"SKENDERIJA"

"MUDROSTI S PLANINE GOLIJE"




ZIVOT

PRICA O RUDARU

DJAMONJA

SEMESTAR

BABO ATIF

”DOLAREACH”

ZAKINUT ZA CEVAP

LONCI I POKLOPCI

”TESKI BOSANSKI

”PRVI APRIL

”ENGLESKI

RAJA S PEDIGREOM

PAPE JE BOG


SELIM

JE LI TO U HRVATSKOJ

TATA-BABO

KUSUR

MAHALA

CRNI

OSMJEH NAS

DOMACA ZADACA

SIROTA-BOSNA

A TI BI O LJUBAVI

HAKIJA

NE IZVRCITE

NOGOMETAS, JALIJAS, PJEVAC ILI POLITICAR

SAMO SAN

MILE

NECU DA OSTARIM

PRIJATELJU

TOLERANCIJA

KO IGRA ZA RAJU I ZANEMARUJE TAKTIKU, ZAVRSIT CE KARIJERU U NIZERAZREDNOM VRATNIKU

PAPAN – STO NIJE NISTA DRUGO DO SKRACENICA ZA PRIMITIVA, AMORALAN, POLUPISMEN, AGRESIVAN, NACIONALISTA/DARIO DJAMONJA

VIDI BUDALE

A DA IPAK CUJEM

VIDJEH SUTRA

DJURO

ULICNI SVIRAC

NOVE NAOCALE

TAJNA LJUBAV

RUSKI

CARLAMA

SEMSO

CALGARY

SIVACA MASINA

OPOMENA

SANJAM

OTAC

VJERUJEM U LJUDE

MUTNA VODO, NOSI ME

MUSAKA

PAJA

VJETAR

PO PRAV’LIMA

NESTO DRUGACIJE

REFKO – HABER KUTIJA

NIJE TO NOSTALGIJA

RAMAZAN, HADZIJA, JOVAN I SMITH

MAJCINSKA LJUBAV

MEMO

BOMBONJERA

SUZANA, NE SUZI, MATERE TI

CUTI

UTISCI

ZIVOT U GRADU

POSLIJE MABELE ODOH U DVA RIBARA

INTERNET SAPUNICA

ROZALIJA

ZIVOT

NIKAKO DRUGACIJE

CARSIJA

PROLAZNI SMO

MUJO O DZEKI

BOSNA

NIJE OVO O NOVINARIMA POPUT SENADA HADZIFEJZOVICA , PA CAK NI O DJURI STO PISE SVOJ DNEVNIK

BAHRA

MIRALEM –“BOSNJAK NA CEKANJU”

PARE NISU PROBLEM, PARE NE DAM

JESEN U CALGARY-JU


KRVNA GRUPA JE NASLJEDNA I NEPROMJENLJIVA KARAKTERISTIKA LJUDI


MUSTO, DRUG MILICIONER ILITI GOSPO’N POLICAJAC

BILO JEDNOM U KALGARIJU

PAPAK

HEPEK

PRIGLAVCI

FATA SE ISFLEKALA

HEPEK

PAPAK

BILO JEDNOM U KALGARIJU

IZ DIJASPORE OD NINE

NEMA “PUSH UP”, ZATO SE NE RARUMIJEMO

DAN ZAHVALNOSTI

NOSTALGIJAI

IDEMO U BRAZIL

BIO HARI

DROGA-“PRKOSNA OD SNA”


DADO SINE, OPROSTI

HALLOWEEN///NOC VJESTICA

AAAA, STO ME ZBUNARISE

BILIJAR

U KORAK S VREMENOM

KRIZA SREDNJIH GODINA

MALA I VELIKA RAJA

STIDIM SE

LATINICA I CIRILICA “U NAS BOSANACA I HERCEGOVACA”

NEDO BI O DZEKI, MENTALITETU…

BOSNA

CRNA MACKA, DUGE GACE I POTKOSULJA

DJEDA MRAZ

CALGARY

GURABIJA

SPENSERICE

BOZE, NIJE “SOCIJALA”

JESTE LI BILI U VARESU?

NAJMODERNIJI SVJETSKI PRIMITIVCI

TUCEPI

POKLONI

DE JARANE, MOZE LI STA OD TIFE

POPULARNOST

SLIKANJE

BOSANSKA FLEKSIBILNOST

CIKA MISO ILI HUSEIN HASANI

NOSTALGIJA

MIRZA

KUHARICA

PACIFIC OCEAN/MILIVOJE BATO JEFTIC

"NE HLUPAJ LOPTOM"

"INZINJER I INZINJEROVCA"

DA TE OPOMENEM

DUBIOZA, PA JOS KOLEKTIV

Дубиоза

LICNA KARTA

BANJALUCANIN BOBAN

DE JARANE, MOZE LI STA OD TIFE

"ZBILJA SE PIKA"

KAMEN U CIPELI



DA SAMA SEBE KOPIRAM

MY WAY OR THE HIGHWAY

BUBAMARA

ZIMA

SPONA

CORAVA POSLA

KRPICE-NI PREVISE, NI PREMALO

MRZIM MART

STA LI MI JE?!

ZENSKA POSLA

BARAKA

PRIRODNI

KOFER

SARAJEVO

DA MI JE

NAS TEMELJ

ZIVA ISTINA

"SEDAM BRACE"

HASAN

VILINA VODA

ZIVOT I SMRT

VAZNA JE SIRINA DUSE

RADIO ZID

GELER

PONI

'TA CE NAM MUZEJ

BRAZI, IDEMO U BRAZIL

ZASTO SMO NAOPAKI

NIJE BA DO TELEFONA

PRVI MAJ

RED ZA VODU

FRIZURA

"U POVJERENJU"...pardon..."U MAHALSKOM STILU"

TUZNE SU BOSANSKO-HERCEGOVACKE PRICE

TEPSIJA

JEDAN, DVA, TRI, TEST...TEST

USPOMENE

IMA NEDJO PRAVO

NEDJINI VICEVI

BABE SU BILE I KOD OPRAH

MEDUNJANIN NA TRGU ZAVNOBIH-a

U JEKU PRIPREMA

KAKAV BA NOGOMET

NESTO JE, A NIJE NOSTALGIJA

DA LI SE RAZUMIJEMO

KAD SE RASPRICA PRAVA RAJA

NAGLASAK

BOSNA ILI BRAZIL

MAH, ZENSKA POSLA

NIJE SEZONA

MAH, MUSKA POSLA

"DUHOVNA HIGIJENA"


HADZIJINA KCERKA

NE BIH JA O GAVRILU PRINCIPU I PRVOM SVJETSKOM RATU


NEMAM JA SVE OSOBINE KAO U PRICI

O KANADJANIMA

NE ZELIM RAZUMJETI

IZ

NE ZOVU SE SVI KAO TI, KRVNICE

NEDJIN DELIRIJUM

MORE I REUMA

PITALICA

GLUMA JE TO, ZIKE

VRATIO SE NEDJO

PUTEVI

Sta ima veze biti u Zeljinom dresu i navijati za Bordo tim.. Ponekad...Ako nista zbog onog: dobro se dobrim vraca

CIPELE

STA ME BRIGA VISE

EH, TA LJUBAV

HODNICI ZIVOTA

NISU SVI ONLINE

ZIVOT

SKOLA MI SE ZOVE...

SOMUN

DJAMONJA NIJE NI OTISAO

DRUG MOJ, SA SLIKE

SAN

NEMA TI TEZE BOLESTI OD SIROTINJE

ZIVOT PREKO OCEANA

BAJRAM BARECULA

ZDRAVA HRANA I UTOPIJA

DA SAM JA NETKO

NEDJO

SVE JE U GLAVI


BOSNA KO FOL


JASNA GOLUBICA

U BOSNI MI JE LJEPSE, A U KANADI MI JE BOLJE

JOJ, STO ME BOLI GLAVA

ERA OF THE BIG BOOTY

RECITACIJA

JEDNA LASTA NE CINI PROLJECE

O SPORTU U KANADI

ISPIJANJE KAFE U KANADI

PROLAZE GODINE

KAD BI...

STA IMA VEZE

JEDAN DAN

STO POSIJEMO

UCITI I SAMO UCITI

PONEDELJAK

IZBOR

NE TVORIZAJ

HM...

BREME: MUZICKO I HUMANITARCA

LJUDI

CITAM CIRILICU ISTO KAO I LATINICU, BEZ GRESKE

DJUROLOGIJA

ROCKY MOUNTAIN

HELLO BARBIE

SARAJEVO

BURAZ, SRETAN RODJENDAN

DOBRO SE DOBRIM VRACA, LOSE LOSIM

ODA DJETETU

PROLJETNO POSPREMANJE

KUBA

MIKICA

@senoritabandida

BLOGBOSNIA NA FACEBOOK-U

MOJE MALO "SLIKARSKO UMIJECE"

DIJETA"

SVAKA MU JE ZLATA VRIJEDNA"

DOSLA TOBE"

"PERSPEKTIVA"

"COCHRANE"

"BEZ NASLOVA"

"NAJBOLJI DRUG"

"ZIVA ISTINA "

"SEKS I "

"BAJRAMSKI RUCAK "

"MINI MAUS"

"NITI TAMO, NITI 'VAMO"

"..."

"RUS"

"KONCERT"

"DOBRO I ZLO"

"NAJBEZBRIZNIJI SVIJET"

"ZEBNJA"

"SAN"

"SpiderMABEL"

"JEDNA OBICNA PRICA"

"IPAK NE VOLIM BROJATI GODINE"

"JELENA BILA U CALGARY-ju"

"LJUBAV"

"DJIDJA"

"JA O GLASU Hh"

"O IMENIMA"

"GRAH"

"OBLAK"

"BLOGERICA"

"DAN SJECANJA"

"DERNECI"

"POLAROID"

"ZELIM I NE ZELIM"

"RADJANJE I UMIRANJE"

"DRUSTVO CRVENOG SESIRA"

"REKLAMA"

"ZAOKRUZIMO 2015"
"ZAOKRUZIMO 2015/DRUGI DIO"

"ZAOSTROG"

"DJIDJA-BETTY BOOP"

"SRETAN VAM BOZIC I NOVA GODINA"

"DILEMA"

"DJIDJA NASLA BOSANCA"

"PJEVACKA KARIJERA"

OVAKO TO RADE PRAVI PEDAGOZI I NASTAVNICI

PRIPREME ZA VRTIC

NEKIM LJUDIMA JE ZIMA I NA +30

DANAS BI PJEVALI SRETAN TI RODJENDAN

NIJE LOSE ZNATI

SETNJA PO ZIVCIMA

SETNJA U PIDZAMI

ZLATO ILI BIRKIN

O DJECI OD 18 MJESECI DO DVIJE GODINE


DA NE BI DJIDJE BIO BI POST O OBICAJIMA

PETAK JE

TO SU TE RAZLIKE: NAS STARIH I MLADIH, ALI U DIJASPORI

ROKA MANDOLINEN

O BLOGERIMA SA BLOGGER.BA

PRVA DAMA

KO PRIZNA POLA MU SE PRASTA

KLIMAKS

ZENA SA STAVOM

PONAVLJANJE JE MAJKA ZNANJA

TIM CLANCY

1.MART

U KANADI

ROK KO FOL

8.MART

BUBNJAR, ELVIS KATIC

JA O ZIKETU

VRIJEME JE

ROK KO FOL/2 dio

8.MART

O DJECI OD 2 GODINE ZIVOTA DO 3

CEVAPI

GRADJANI U PATROLI

NEPOPRAVLJIV SLUCAJ

ROMANTIKA

STA JE ZIVOT MAMA

STRPLJEN SPASEN

LICNA KARTA

SVEMU DODJE KRAJ

O DJECI O 3 do 5 GODINA

CIPELE

DA NIJE PAPAKA

SAMO DA NE NAVIJEM SAT: PRODUZENI VIKEND JE

RADIUM HOT SPRINGS

KO KAZE DA JE ZAPAD HLADAN

O RAZMAZENOJ DJECI

NEKAD JE BOLJE I NE PROGOVORITI

RAZMISLJANJA

LILAC FESTIVAL

RAMAZANSKI SOMUNI

GODISNJI ODMOR

NIJE FER

SRAMOTA

NAKO JA MALO, NA ENGLESKOM

SJECANJA





































































































































































































































































































Nemoj dragi...
Nemoj dragi
Nemoj nocas
Zaboravljat' jedra njedra
Sto te zovu u snovima...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Kvasit' suzom
Oka zar...
Pjesmom tihom
Noc uljepsaj
Nek' zaigra srce dragoj
Dok ti cuje stope teske...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Zaboravit' zvjezdin sjaj
Nek' ti uzdah jedrih njedra
Uljepsaju stvarni san....
Z. R.

Moja religija je: BITI COVJEK
Ocaj
Nestadose tanane niti. Pojavise se utvare ocaja, zgrabise najvrijednije sto covjek moze covjeku da pruzi. Nestade jedna dusa tvrdoglavo gazeci u svom ocajanju. Prastah vise puta za onu divnu ljudsku njegu kada bolesnom i casa vode zlata vrijedi. Ali, vise ne mogu, ne dam da se gazi sto je najsvetije u mom zivotu. Lagano cu poput mjeseceve sjene, tiho i u mraku, odsetati ne muteci bistru vodu, lagano ka izvoru, cuteci i dostojanstveno. Z.R.

Flag Counter




















MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA

Powered by Blogger.ba