Da i pingvini padaju na glavu od zime😉

Ponekad moras nesto i da platis da bi dosao do cilja.

Sto bi rekla “Nives Odak”: “Sad cemo vidjeti cija majka crnu vunu prede!” 😂

Nadam se blogeri da ste se dobro zabavili u novogodisnjoj noci.

Ja sam prednovogodisnje praznike uzivala u carima Kube.

Kuba k’o Kuba; razigrana, raspjevana, a kako i ne bi bila kad je sunce izvor zivota.

Evo par slicica, uzivajte i ne dajte fukari, papku ili sve to u jednom - šupku, bilo muskom ili zenskom da vam se petljaju u cejf!

Sta bih ja da mi donese Nova 2020?.

Ako citam horoskop za godinu koja me ocekuje, ja sam na konju😂

Jos da vjerujem u njega, bilo bi super😉

Uglavnom, familiji i najblizim zelim sto i sebi: zdravlja, ljubavi, srece, para...

A cijelom svijetu zelim manje zla, jos manje mrznje, manje online, a vise “offline druzenja”, da pocnu cijeniti vise vrt, u kojem rastu plodovi njihovog rada, da se ugledaju na vrijednog i posetnog susjeda, a ne da puste da im ljubomora i zloba kreiraju susjedske odnose, da uce djecu da nije sve crno i bijelo, da ih nauce da laz donosi stres, nemir i nepovjerenje prema cijelome svijetu, i da postoje samo zli i dobri ljudi, da su pare vazne u zivotu, ali da je porodica ispred njih...

Napomena: prije nego sto svi odemo u zaborav sa blogger.ba red bi bio da saznate sta se desava sa Djidjom. Svi oni koji su pratili moj blog, rado su citali o Djidji, jer cesto su mi ljudi slali pitanja o Djidji i u privatne poruke:)

Sretnem Djidju.

Sto godina je nisam vidjela.

Djidja se promjenila samo tako.

Odmah se da primjetiti da više ne namješta silikone dok priča sa vama.

Ne puči usta.

“Djidjo draga sta je tebe strefilo?”, pitam je dok mi ona priča nadugačko i naširoko o zadnjoj posjeti Bosni.

I odjednom: “Bosanko, daj Boga ti reci mi, šta ti misliš o braku?”

“Nije valjda Djidjo?”

“Hajde de, ne komplikuj”, pomalo glumeći uvrijedjenost obrecnu se na mene.

“Dobro, dobro Djidjo. Ovako, prvo kad se udaš, sve med i mlijeko, to znaš. Onda stignu djeca i počinje najteži zadatak. Ima dana u godini ( više i nego što možeš zamisliti ), kad zaboraviš i ko si i šta si, i šta voliš, i šta ne voliš, i trebaš li poći ili doći itd., itd..A u svim ti danima, nemoj zaboraviti, moraš odgajati i muža. Posebno, ako nije spreman pružiti ruke u održavanju vašeg malog “ljubavnog gnijezda”, jer on zaboga radi, donosi, prinosi i kad dodje kući hoće mir. Eh sad, ako si ostala čupava, nenašminkana, još umorna, spremi se da ti kaže:”Vidi kakva si!”, i tad naravno ti eksplodiraš i kažeš milion stvari koje su se gomilale u tebi zbog njegovog bezobraznog komentara.”

“Dobro, moraš se nekad i posvadjati,” Djidja zatrepta okicama.

“Ma naravno, Djidjili, ali puno bolje bi bilo da se svadjate zbog recimo, koji je film bolji po tebi koji ste odgledali zajedno, nego što se svadjate i kroz svadje ga preodgajaš. Misliš da je seksi u braku kad mu kažeš; hoćeš li se ti mrdnuti sa tog kauča više, i hajde molim te izbaci pelene, trebao bi kupiti mlijeko, mogao bi luk isjeckati, daj digni te noge da usisam, i da ne nabrajam više. Taman sve to postigneš, onda dolazi vrijeme kad je normalno da radi sve što bi trebao raditi - kad je sam; pa opet zvocaš: ne čopaj nos, utrpaj se, zar si baš morao prdnuti dok su gosti tu...”

“Pa dobro, omaklo se, ljudski je”, Djidja me prekida.

“Djidjo, vidim ja ti si se zaljubila. Ako nemaš kumu, biću ti ja!”

“Hoćeš li stvarno?!”, sva razdragana poskoči i poče pričati o novoj ljubavi.

“Ali prije kumovanja nisi došla do onog dijela kad su već djeca odrasla pa te on zove na posebna mjesta na “date”, pa glumatanja da ste ljubavnici”....

“Stop, STOP Djidjili. Nema toga!”

“Kako nema ženska glavo?”, već Djidja uznemirena.

“Ako budeš imala sreće i da te ne počne doživljavati ko još jedno njegovo dijete, ili još gore kao njegovu majku, jer si godinama zvocala, brojala, ispravljala, odgajala, možda se i sjeti da si mu žena pa ti ponudi malo “adrenalina” u kasnom pubertetu...”

“A šta ako se ne sjeti?!”, Djidja uporna.

“Eh, onda se i dalje boriš protiv njegovog kasnog puberteta, objašnjavajući budali da vam stvarno ne treba bijesno auto, da smješno izgleda u bojama koje priliće samo radnicima pored ceste dok se putevi asfaltiraju, da je normalno da ga djeca u tim godinama “ne rezile” ni dva posto, jer ni mi nismo svoje, i tako dalje, i tako dalje Djidjo...”

“Bolje da ne znam budućnost unaprijed,” Djidja će ti na to sve i raspriča se pravo.

Kaže da se preporodila u novoj vezi.

I nije šala, već godinu dana su skupa.

Misli da je ovo zauvjek.

“Pa radujem se Djidjo za tebe, ali živo me interesuje šta to on ima što drugi nisu imali?”

“Bosanko sve: školu, kulturu, poštovanje, strpljenje, pare...”

“E tu te čekam, znači pare?”, provociram.

“Nije sviju mi”, zaklinje se i nastavlja: “I drugi su imali jebo ga ti, uz plate i izgled, a ovaj je “solidan” na prvo vidjenje.”

“Čuj solidan?.”, čudim se, a ona sva blista.

“Mislim nije ono otkida, kontaš? Ma znam da kontaš, samo me “hajcaš”!”

“Djido, na tebi se vidi svo to zadovoljstvo, vjeruj mi. Evo više i ne šteliš sise u prvi plan. Ne hvataš se rukama ispod da ih namjestiš bar tri puta dok pričamo, a i ne okrećeš se više za prolaznicima.”

“O tome ti pričam Bosanko.”

“Uveo me u društvo, samo takvo. To su sve ljudi o “sebiprisebi”, na poslove sto posto fokusirani, a poslije posla sto posto fokusirani na svoje muze.”

“Opa Djidjili, i ti stigla u svijet zadovoljnih.”

“I znaš šta sam skontala Bosanko na društvenim mrežama?”

“Šta, reci, živo me zanima? I jebo društvene mreže Djidjo.”

“Nije tako za društvene mreže Bosanko. Danas se tu pola naših života poslije posla odvija. Ko nekad uz kafu, sad uz društvene mreže. Jebo te, ja sam ti onim neostvarenim, rastavljenim, ili iskompleksiranim bila samo kao trofej kad izadjemo, samo za pokazivanje,” pa se prvi put uhvati rukama ispod grudi i podize ih nastavljajući:”Kužiš?!”

“Nemoj reči samo da ti to nisi vidjela?”

“Ma jesam, ali tek sad sam skontala istinsko značenje:”Iza uspješne i lijepe žene stoji uspješan i zadovoljan muškarac!”

“I obrnuto Djidjo! I obrnuto!” “Jest, jest Bosanko! I znaš šta, obrati pažnju: neostvarene, iskompleksirane ćes vidjeti samo same, ili “sa rajom”, ali njihove drage nećeš vidjeti na slikama po društvenim mrežama.”

“Misliš, sramota ih pokazati svijetu kako nisu savršeni”, i namigujem dok joj naglašavam savršeni.

“Koji si ti vrag Bosanko. Sve ti kontaš šta ja hoću reči. Ali najvažnije ti još nisam rekla?”

“Zar ima još?!”, ko fol se čudim.

“Bosanko, trudna sam! Imaćemo bebu ja i moj savršeni.”

“Daj Djidjo ne zezaj!”

“Ne zeza Djidjili! Pa ne mogu idealnijeg oca poželjeti svom djetetu. Znaš kad sam prekinula sa zadnjim, moja pojedina, ženska raja, bosanska, stala na stranu agresivne budale i Djidjili opet bila kriva. Toliko o emancipaciji pojedinih bosanskih žena “u Ameriki”, i smije se od srca dok objašnjava.”

Ali onaj odozgo me pogledao. Em, što me je pogledao, em što ga je “abriktovao” kako da me prevaspita.”

“Jebat’ ih Djidjo! Inače po tome se raspoznajemo mi Balkanci. Mahali svakoj važno šta se desilo, a ne kako se ti osjećaš. Neka si ti sad na putu istinske sreće i da; jesi li uspjela “Mister Savršenom” prevesti “abriktovao”, pitam je dok je grlim uz čestitke i želje da joj dijete bude na tatu, ali samo malo zvrkasto na nju!”

Evo nas generacijo u 21. vijeku, sa sjecanjima na crno-bijelu televiziju, fiksne telefone, televizore u boji, gramofone na 45 obrtaja za “singlicu”, a na 33 obrtaja “longplay” ploca, na prve muzicke linije, na prve kompjutere i bezicne telefone, na prve mobitele....

I jesmo li pametniji sada ili tada?!

Ne znam...

Vrlo cesto, u zadnje vrijeme, pozelim da sve iskljucim i da se izolujem od 21. vijeka...

Ne mozemo reci da ne razgovaramo, jer danas se tipkanje putem kompjutera ili telefona racuna u razgovor, i u tim razgovorima najvise “palamudimo” o prohujalim vremenima i izgubljenoj dusi.

A ja bih se izolovala, ne samo zbog dobrog stiva, nego i zbog “ogoljenih dusa” iza tastatura.

Ne mislim sada da su ogoljene samo zbog “neznam, ne ću, nemogu, naj bolji, koi, moi, sumljam” itd., nego sto su i nacrtane obrve, nalijepljene trepavice, “pusteni stomaci”... hocu reci - svacije misljenje je postalo “najvaznije”.

I da ne bude zabune: dobro je sto cujemo svacije misljenje. Ali nije dobro da je bas svacije “najvaznije.”

Koliko god negirali, djela se cijene. Vazno je okrenuti se iza sebe i vidjeti uradjeno.

Lazu ako vam kazu da rad ne donosi rezultate.

“‘Nači, raditi, a ne samo pozitivno razmišljati o radu”. 😁

Naravno da je lijepo imati i materijalne stvari. Ali jos je ljepse ako uz sav rad, radite i na sebi.

Rizikujte, izadjite iz zone komfora, priznajte kad nesto ne znate, ucite; ljudi istih ciljeva, pogleda, stavova samo mogu biti od koristi, ne postavljajte granice, jer granice su samo u nasoj glavi, ucite se biti strpljivi, jer strpljenje ce pokazati put napredka, korak po korak, od posijanog sjemena do ploda.

I ne morate, recimo, biti najbolji sportista u drzavi, jer velika je stvar, ako kao sportista ostavljate trag i u lokalnoj zajednici.

Odskrinute vrata iz nekog drugog ugla. I vidjet cete kako ima lijepih djela koja su ostala, ili ce ostati iza ljudi, koji su uz rad pozitivno mislili.

Nedavno sam citala clanak o covjeku koji zivi blizu jedne stijene na koju cesto dolaze samoubice; a on ih vec godinama spasava, s tim sto im ponudi solju caja u svom domu i uz obican razgovor, ne spominjuci njihove namjere, uspije im promjeniti misljenje. Poslije, mnogi od njih se vracaju na tu stijenu, samo da bi s njim popili jos koju solju caja. Novinar ga je pitao:”Jeste li zbog toga ikada pomislili kucu prodati?”

“Zasto bih?!”, uzvratio je pitanjem. “Oduvjek sam zelio kucu bas ovdje, i uz rad uspio sam ostvariti svoj san. Kada sam vidio prvog samoubicu, osjecao sam se kao neznalica, misleci sta sad? Citajuci, razmisljajuci, razgovarajuci sa obrazovanijim od sebe, nasao sam put kako da pridjem tim ljudima. I da im otvorim vrata svog doma. Nije li to puno ljepse, nego da sam je prodao, i okarakterisao kao nepozeljnu?.”

Nije li prica fantasticna?!

Vremena se mjenjaju, i pozeljno je da se i mi uz njih mjenjamo. Bilo bi glupo da smo zaglavljeni u vremenu koje je odavno vec prohujalo.

Zato kad pozelim da se iskljucim od 21. vijeka, ustvari je samo zelja za osamom, zelja da ni zujanje telefona ne prekida trenutke uzivanja u samoci, koji nikako nisu gubljenje vremena. Naprotiv, lakse cu cuti sebe, svoje zelje, planove i naravno, povratiti snagu i kreativnost, ozivjeti “mozdane vijuge” 😛

“Nije, kažem vam, najgore kada knjige gore. Nego kad ih nitkovi pišu, a ološ čita. A niko ne spaljuje.”

I nisam ja ovo rekla, ali mi se svidja, jer definitivno doslo je vrijeme kad je pozeljno malo i cenzure.

Kada sam procitala knjige “Blistavo i strasno” prvi i drugi dio, Bekima Fehmiu cijeli dan sam lutala odlomcima “njegovog zivota” prepricanih na stranicama knjiga.

Nevjerovatne knjige!

Toliko toga je stalo u dvije knjige.

Lakoca izrazavanja, odmjereno, gotovo opipljiva mjesta i ljudi.

Toliko detalja, informacija...briljantno.

Njegov osjecaj za pravdu, istinu - dok citate imate osjecaj da mozete opipati.

Godinama je bio izolovan od javnosti, jer je izabrao cutnju kako protest zbog sirenja mrznje prema Albancima. Jedan od najvecih jugoslovenskih glumaca. Prvi albanski akademski i filmski glumac koji je igrao u pozoristima i na filmu sirom zemlje.

Ava Gardner, Sirli Meklejn, Brizit Bardo, su tako stvarni i dodirljivi u njegovoj knjizi, kao i svi “veliki” iz filmskog svijeta sa kojima je suradjivao.

Zaista je bio svjetski gradjanin.

Albanac, na srpskom jeziku pise dvije knjige, koje su zbirka njegovog zivota, isprepletenog istinskim ljudskim vrijednostima...

Jugoslaviju je dostojno predstavljao u svijetu.

Kada su poceli da krvare svi neduzni cijelom teritorijom Jugoslavije, prvo njegovi Albanci, u njemu su krvarili i Albanac i Jugosloven!

“Blistavo i strasno” su djela koja se ne smiju ostaviti na policima i cekati da budu citana.

Toliko informacija, detalja, istinskih ispricanih dozivljaja, osjecaja, ne smiju skupljati prasinu na policama cekanja.

“Blistavo i strasno” je nase ogledalo sa druge strane, koje vjesto izbjegavamo.

Bekima je ugusila nemoc, nepravda, zlo, a mi cemo se ugusiti od cekanja da se pogledamo u ogledalo kako se gledao Bekim Fehmiu.

Slava ti veliki Covjece.

Budim se jutros i ne dizuci se odmah, uhvatim sebe kako najradje ne bih izasla iz kreveta i dopustila bih mislima da me nose ko zna gdje, samo sto dalje od ljudi koji su poput pijavica... Kad prionu i pocnu da ti sišu krv ne preostaje ti nista drugo nego da ih otreses od zemlju k’o slinu.

Jeste li primjetili da je sve vise ljudi koji pricaju o pozitivnoj energiji, a u stvarnom zivotu su veliki namćori?. A najgora je vrsta onih ljudi koji u svima vide krivca za svoj zivot.

Jos ako im djeca idu stranputicom...

Eh, tad je pozeljno da nicim ne istaknes bilo sto dobro kod svoje djece. Pozeljno je da izmislis kako ne valjaju i od muhe da napravis medvjeda samo da ne bi morao udisati los zrak oko sebe kad se pocnu luciti negativne cestice oko budale. Ma more marš!

Zapamtite: klonite se ljudi koji pricaju protiv djece, i tudje i svoje! Svako dijete zasluzuje ljubav.

Najbolje je ne dati vise nikad priliku takvim zloćama i budalama da ti truju vazduh.

Zadnjih dana, sta zadnjih dana, mjeseci - k’o da sam otisla od sebe!

Umalo mi oni sto drze iznosane cipele k’o papuce pred vratima ne popise citavu krv!

I umjesto da se prepustim da me misli nose u tom pravcu, odlucim da zavrtim kolo srece i nastavim svojim putem, i evo me saljem za dobro jutro poruke najdrazim.

Ima jos sto kidisu na onu Dininu “Lelo”... djaba sto se i djeca izrodila...

Kako ono ide: ”Koliko godina je proslo, a jos me nije proslo, vuk samotnjak sam post’o i dan danas ost’o, Lelo....

Uglavnom, sta mai blogeri?

I Necu ja o Djidji vise nego opet o serije “Velike, male lazi”:)))

Svaki dan mozemo vidjeti na vijestima ili portalima, kako je neko od poznatih optuzen zbog silovanja i zlostavljanja...

Krene nekako uvijek od Hollywood-a...

Danima, mjesecima se raspreda je li zaista istina...

Obicno, rijetki zavrse proglaseni krivim.

Vecinom, godine prodju dok zene dokazu da ne lazu i dok do kraja ne ogole sve iz svog zivota...

Uvijek pitanje koje visi u zraku je: “Zasto tek sad kad vec puno prije nisu progovorile naglas?”

Ako se zadubimo u analiziranje vlastitih zivota, mi zene, spoznacemo da nas je jako puno, koje i porodicno zlostavljanje trpamo pod tepih i progovorimo tek kada voda dodje do guse...

I tada smo spremne biti podijeljene i osudjivati jedna drugu.

U razloge, zasto smo takve, ne zelim ulaziti.

Svaka od nas ima ogledalo ispred.

Ali jedno sigurno znam, veoma mali je broj zena koje ne biraju sredstva do popularnosti pa makar i na takav nacin.

Zato se i kaze, nije bolest sve sto boli.

Jedna od mnogobrojnih serija, na tu temu, koja je ostavila dubok utisak na mene je “Velike, male lazi”.

Jedva cekam drugu sezonu.

Prva je bila o prikrivanju, strahu, cak i neizgovaranju naglas samoj sebi da se zlostavljanje i silovanje desavalo...

Druga sezona trebala bi nam koliko toliko pribliziti zensku borbu i kako ce se nositi sa posljedicama za koje su najmanje krive one same.

Najveci uspjeh serije ce biti ako se gledanju pridruze i zene koje olako upiru prstom i pridruzuju se teoriji onih muskaraca koji svoj ego i neznanje prikrivaju recenicom: “ A ko joj je kriv”!

Nicole Kidman je na najbolje nacin pokazala da je zaista tesko iscupati se iz kruga nasilja.

Sama scena njenog saznanja da je njen djecak nasilan u skoli je mucna po sebi.

A tek njen odlazak i razgovor sa terapeutom je prava slika ocajne zene.

P.S.: “A ‘ko je kriv” je knjiga ispovjesti zena koje su prolazile kroz zlostavljanje..

Covjek se u svom bicu voli dati zavarati, te u zaboravu cesto izgubi iz vida, da je uprkos geografskim sirinama, boji koze ili bilo kojoj narodnoj pripadnosti – samo covjek!

Bez obzira u sta ili u koga vjerovao, covjek zaboravlja da je religija sredstvo - i da on, obicni homo sapiens ostaje to sto jeste, kao i svaka druga zakonitost, samo se prilike mijenjaju.

Razmisljam jutros o kokuzima, ali ne onim sto bi htjeli raditi, ali nemaju priliku.

Razmisljam o kokuzima u Kanadi.

U zemlji koja ti pruza na svakom koraku priliku, a jos ako imas ideju koju znas na pravi nacin da realizujes, ih, kokuzluku si odmah stao na rep.

Ali opet pod uslovom, da ti - znas vec sta - ne zine vise nego sto moze.

Ako ti zine, eh onda se hvatas alternativa.

I obicno sve zavrsi tako sto se uhvatis nekog zenskog ili muskog bekana, koji umjesto da trazi rijesenje za dosadu u braku, dopusti kokuzu da ga voda k’o cuku na lancu, tako sto ga u pocetku hajca na skromnost i kao zadovoljan si samo sa susretom, pa na sentiment - jebem ti ovu pravdu na svijetu kad je mene zapalo da se patim, a radim k’o konj, dok me djeca i muz ili zena ne primjecuju -, a onda ide uskakanje u brzinu, jer sve otkazuje sa kocnicama na autu, do djece narkomana, jer su se bekani bavili sobom, a ne djecom godinama ( egoizam zesci ) i umjesto da ide sve po planu, opali ih realnost zvana zena ili muz, koji ne padaju na sentiment, nego znaju da su sve stekli radom i odricanjem, i sruse im “dosadnu bajku” tako sto im poklone slobodu bez adrenalina, sa jasnom porukom da se sa takvim kokuzima ne dijeli ni zvaka!

Uglavnom, kokuzima koji nisu krivi sto su kokuzi, zelim dobro vrijeme, kakav bazen u blizini, ili kakvu rijeku cistu, bistru, metar raje prave, a ovim kokuzima sa bekanima, sta reci osim: “Pusio/la si djaba do sad pa nastavi i od sad!”

A vama umornim vec od posla ( ista sam ti takva ) zelim kakve plaze, sunca, mora i sto vise opustanja... Zivot je lijep, laze ko kaze da nije!

Objavljen bio jun 14, 2018... danas bez razloga samo nestase neki postovi cim sam se ulogovala🙃

A ovaj post je bio objavljen Jun 23, 2018

Svi mi kao roditelji i supruznici u jednom momentu osjetimo zasicenje od svojih roditeljskih i supruznickih zadaca.

Samo sto mnogi to nece priznati...

Ali to i jesu iskusenja na koja se zaklinjemo u pocetku: “u dobru i zlu”.

Zbog toga se ne igrama sa osjecajima ljudi do kojih nam je stalo, samo zato sto smo se na tren pogubili i pozeljeli sebi bolje u datom trenutku.

Zato i postoje stvari gdje se praznimo poput: letovi padobranom, penjanje na vrhove planina, ronjenje u najdublje okeane, pravljenje muzickih bendova za svoj gust, crtanje, voznja motorima, itd., itd...

Na sto bi to licio svijet kada bi svi bjezali od porodicnih i supruznickih zadaca trkom u tudji zagrljaj, a onda kada bi se skontali da to i nije nesto, pravili se “toše” sto bi moja svekrva rekla i ponasali se tako kao da nista nismo veliko uradili: “Jebi ga, mi se malo zaigrali. Sta ima veze! Cemu tolika frka! Dusmani i mahalci su krivi.”

A dusman nije osoba koja vam proba uzeti sve ono sto je vase - porodicu, to je mahalac; dusman je osoba koja dozvoli, da ga mahalac pobjedi i da vam uzme sve ono sto je vase - porodicu!

Post objavljen Jun 18, 2018

Tako je to u zivotu.

Neko ima ponedeljak slobodan, a neko nedelju. Salim se😂😂

Sto bude gore, odjednom bude dole.

Bas zato sto dotaknemo u jednom momentu, svi, ama bas svi, tlo pod nogama, vazno je znati izdignuti se ponovo.

Sto bi Djidja rekla jednom prilikom kada su “seme i dileme” u pitanju, jer zaboga o cemu bi Djidja nego o muskarcima, a cak bi ih nekad i savjetovala 😂: “Pusti nek’ joj masno dupe pukne od ledinu. Neces biti jos jedna zrtva, jos jedno njeno “mrtvo ubavo djevojce-momce”. Nikom se djavo djaba ne vraca po svoje i to dvaput!”

Uglavnom, evo jos jedna mudrost... od koga drugog nego od Muje😂😂😂;

Razmišlja Mujo naglas:

- Kada ne mozes nekog da pobjedis, ti mu se pridruzi.

I sta sad da radim, da letim s komarcem po kuci?!

“Helikopter roditelji” su roditelji koji non-stop lebde iznad svojih nasljednika i svaku prepreku ili poteskocu otklanjaju umjesto njih.

Brojna istrazivanja pokazuju da ovakav pristup negativno utice na razvoj osjecaja odgovornosti kod djece, a kod roditelja izazivaju frustracije i depresije.

Strucnjaci u Americi smatraju da takozvani roditelji helikopteri, kontrolisuci sve segmente djecijih zivota, prekidajuci ih u igri, dovode do toga da se djeca primire i na kraju samo sjede. Na kraju mogu tako sjediti i ispred televizije ili kompjutera.

Normalno je da ne zelimo da nam se djeca povrijede na bilo koji naci: emocionalno ili fizicki, ali nazalost ne zivimo u takvom svijetu.

Na taj nacin ih sputavamo da se razvijaju, da se mjenjaju i da uce.

Danas je sve vise razmazene djece, a za to su krivi roditelji.

Haim Ginott je prvi upotrebio termin “helikopter roditelj”, objasnjavajuci odnos roditelja i tinejdzera, gdje tinejdzer kaze: “Majka iznad mene lebdi kao helikopter!”

Michael Ungar kaze da je smisao roditeljstva odgojiti dijete koje je spremno nositi se sa zadacama odraslih. Zaista je fantastican osjecaj kada dozivite da vam je nasljednik samostalan, odgovoran i da nije “mamina beba” ( to sad vec pisem iz vlastitog iskustva ).

Osim ponosa tu je i neka posebna draž u osamostaljenju nasih nasljednika i predete dok vas posjecuju i u posjetama prepoznajete ispred sebe, sebi ravnog sagovornika.

Kad stitite nesto ili nekoga, morate znati sta je ili ko je za vas vrijedniji...

Ima nas svakakvih ljudi na ovom svijetu, ali najuobicajenija je ona vrsta ljudi koji su uvijek samo svoji i ona vrsta ljudi koji koliko god se trude podlegnu pod uticaj onih ljudi sa kojim su u datom momentu na neki nacin bliski...

A kako ih prepoznajemo?

Isto kao sto prepoznamo komsinicin “hekleraj”, ili slikarov nacin izrazavanja na platnu; znaci njih - po govoru.

Naravno, vazno je znati tu osobu prije nego sto podlegne pod uticaj drugih ljudi.

Uglavnom, vidim neki/a “Balestra” je redovan/na gost na mom blogu. Kao sto se uvijek zahvalim svima javno, koji prate moj blog, evo i @balestri mahanje od Bosanke.

Usput:

“Meaning and definition of balestra :

  Balestra: a forward hop or jump, typically followed by an attack such as a lunge or fleche.

Or: In Italian: crossbow

Antonio Balestra Italian painter of the Rococo period

Pietro Balestra Italian sculptor of the late Baroque period”