Ako se predamo tuzi, nema izlaza na vidiku dugo.

Nahodat cemo se kroz njene tunele mracne, a da necemo ni primjetiti kako nas vrijeme zdere.

Dani ce se nizati kao na traci. Nesvjesni niti zore, niti mraka.

Remetit ce nam se rasporedi dnevnog zivota i javljat ce se utvare tudjih nepostenja kao za inat samo da tugu ucine jos vecom.

A tuga uvijek za sobom vuce sve, samo ne izlazak iz tunela.

Danima bih mogla plakati u ovakvim tugama...

Samo da vrijeme ne curi i da covjek sebi moze priustiti takvu tugu.

Poput prasine, nakupljene na stolu, cvrstim, hitrim potezima brisem obrise tuge zadnjih dana..

Moram, ali i znam, da se obrisati ne moze, i zato je namjestam na ramena da je mogu sa ponosom kroz zivot svaki dan nositi.

Ostalo je jos puno nedorecenog i neizrecenog, a samo zbog jedne cinjenice: nismo vjerovali da vrijeme curi...

Imam jednu prijateljicu Kanadjanku, koju kad vidite ne mozete, a da joj se ne nasmijete.

Na prvi pogled odmah u vama izazove osmjeh dragosti i koliko god se opirali, dok trepnes, nadjes se sa njom u razgovoru o djeci, muzu, prijateljima, ma jednostavno o zivotu.

Ima vec godinu dana kako daje sve od sebe da svoju malu obitelj zadrzi skupa.

Muz lijep, ali ne obicna ljepota, nego ona na koju se lijepi sve moguce i nemoguce.

Ona luda za njim, a on joj se svojim zavodnickim glasom namjerno obraca i to skoro sve godine njihovog braka.

Ona, poput trske zadrhti svaki put kad se pojavi.

Tako kaze!

A on koristi njeno strpljenje, dobrotu, pozrtvovanost, ma sve...

Najgore od svega na svako njeno vristanje, optuzivanje, svadju, on odgovara njezno, ili kad vec nema nista da kaze, "nabaci" svoje najbolje odijelo i izgubi se na nekoliko dana.

Obavezno kad se vraca kuci, vraca se sa buketom cvijeca i njenim omiljenim cokoladama.

Sve do prosle godine, kada mu je uz osmjeh, servirala pismo od njenog advokata.

Ljepotan je bio toliko samouvjeren i mislio je, da nikada nece biti spremna za taj korak, ali grdno se prevario.

Od tog dana se promjenio.

Nagodili su se.

Odmah je pristao da probaju sa bracnim savjetovalistem.

I evo, godinu dana rame uz rame pokusavaju spasiti brak.

Kaze mi jutros od kako su poceli primjenjivati "zavodjenja" jedno drugog u svim prilikama i na svim mjestima, prosto im je zao sto su gubili vrijeme prije u lutanjima i trazenjima zadovoljstava izvan braka.

Ona je odgajana da bude uzorna majka, domacica, supruga, kao mnoge od nas, da uvijek misli o svojim postupcima, mjestu i vremenu..

Od momenta kada mu je dozvolila da od nje napravi i njegovu ljubavnicu, a da mu ne bude uvijek samo uzorna supruga, nego joj se poceo udvarati ispod stola, dok bi sjedili u kakvom restoranu okruzeni prijateljima ili familijom, ili izgubiti se na pola sata sa kakvog derneka, na pauzi za vrijeme radnog vremena je iznenaditi cokoladom, parfemom, ili kakvom seksi spavacicom, iznajmiti ponekad hotelsku sobu i izgubiti se u njoj za vrijeme radne pauze, kaze da joj je zivot procvjetao i da joj nije zao sto je "kurva" vlastitom muzu.

Pricala je jos pola sata kako je vazno spoznati sta nas muskarac zeli od nas i naravno, sta mi zelimo od njega. Ali od svega je najvaznije, sto maksimalno slobodno vrijeme trose sa njihovom djecom.

Cak i na vanskolske aktivnosti ih zajedno vode.

I jos na kraju mi kaze: "Jos uvijek foliram da me nije do kraja zaveo! Skontala sam, pali se, kad zavodi, a ja glupaca pustala da druge zavodi!"

Ode, a ja je gledam i mislim u sebi: "Jadno zensko, bilo u Bosni, ili u Kanadi, uvijek misli da je ono nesto krivo!" A onda mi poput eha poce odzvanjati Severinin glas:

"Laku noc, sestrice

dobre i lude, Bog neka nas cuva

sanjajte svetice

muskarcu samo, samo treba kurva."

Zna Brega da Severina "zna znanje!"!

Cuj zna Brega! Znas i ti Zike ko to slusa!

u svakom paru ovih cipela :P Tacno znam sta bih i obukla!

Ne bih svoj rahatluk u dusi mjenjala nizasto na svijetu.

Kad mi je nesto lijepo - to i kazem, kad mi se nesto ne svidja - opet kazem, ali ostavim prostora za polemiku, ako mi je nesto skupo - i to naglasim, ili ako mi je sta jeftino ( ne mislim samo u granapu ) - odmah pokazem, ali ne mogu "na rende kora"! Nikako!

Ljudi mjenjaju misljenja o stavovima u zivotu, o nacinu zivljenja, o ishrani, u odjevanju, mjenjaju zanimanja, vjeru, ali iskrenost i paznja su nesto sto bi se trebale uvijek poput kaputa, dzempera ili kakve majice oblaciti i nosati iz promjene u promjenu.

Znaci nije dovoljno samo da budete iskreni i kazete svoje misljenje i kako se osjecate. Za razumjevanje drugog je potrebna pazljivost. Ona nas usmjerava da razumijemo jedne druge, a iskrenost otvara komunikaciju.

Covjek dozvoljava sebi ono na sto nema pravo, sto je destruktivno za njega i druge ljude, ne dopusta sebi da zivi zivot, ostvarujuci svoje sustinske zelje.

Bože kad se sjetim "prizivanja duhova".

Krenulo je u sedmom razredu, a prvi razred srednje škole je bio nezamisliv da se bar jednom u sedmici ne ispalimo sa nekog časa kako bi pitali duha hoće li nas pitati latinski, koju ocjenu ćemo dobiti "iz tog i tog" predmeta, ili najvažnije pitanje; hoće li se neka napokon "zbariti" poslije sati i sati maštanja o njemu.

Sve smo bile cure u razredu.

Kad bi se kakav profesor u razredu pojavio, nastupio bi pravi spektakl.

Neke su zviždale davajući mu na znanje da je zgodan, neke opet hvalile njegov džemper, ili naočale, neke bi ga samo posmatrale, a on bi se jadničak pravio da mu je to sve normalno, i poslije par minuta nastalo bi zatišje, u kojem smo mu davale šansu da se napokon predstavi.

Odmah smo znale poslije prvog, njegovog odradjenog časa, je li "zreo" za zezanje, ili moramo držati liniju, koju ne bi smjele preći.

Jesmo mi bile na prvi pogled nemirne, ali nismo bile nevaspitane i postojala je u nama ta granica izmedju djaka i profesora, poštovanja starijih, poštovanja školskih pravila...

Samo nismo trpili profesore što donesu sve svoje frustracije od kuće.

Eh, sa takvim smo se obračunavale na direktan način.

Odmah bi ih razoružali pitanjima: "Prefesorice ( jer one su u većem broju u takvom raspoloženju dolazile ), šta nije u redu? Ko vas je nasekirao? Možemo li vam pomoći? Ne stoji vam ta prevelika ozbiljnost i da ste "namćor"."

Čim prva krene sa postavljanjem "današnje dijagnoze" neraspoložene profesorice, odmah se nadovezuje druga, treća, i još bezbroj nas, sve dok ne oraspoložimo "namćora".

Poslije je bilo lako sa takvim.

Udju u razred, malo jače spuste dnevnik na stol, odmah znači traže pažnju, na brzinu "izbiflaju svoje stanje", na fin način zamole da ih "ne pilimo" danas i problem riješen. Odrade svoj posao, mi postanemo tihe poput bubica i na kraju dobijemo hvala, koje smo znale cijeniti itekako.

Odoh ja od teme prizivanja duhova.

Ja sam uvijek u čaši imala isječene papiriće sa brojevima i slovima, spremne za novu seansu. A onda, kada su se potukle u razredu njih dvije, do juče nerazdvojne zbog mangupa koji nije htio onu što je dan i noć mislila o njemu, nego je zaveo njenu najbolju drugu; napokon smo priznale jedna drugoj da "duhovi" pojma nemaju bez našeg pomjeranja čase.

Uglavnom, ubrzo smo našle novu zanimaciju.

Gatanje u kafu.

Litrima smo kafe ispijali, svaki put napravljene gušće i gušće, zbog toza koji bi ostajao na dnu šolje, ne bi li se napokon ukazali likovi, zbog kojih se ne spava, ili zbog kojih bi trčale na velikom odmoru da budemo prve na mjestima na kojima bi oni odmor obično provodili.

Ko nije imao simpatiju u to vrijeme?!

Ali, neke od nas su bile ludo zaljubljene, prosto opsjednute i vrlo često smo ih znale tješiti dok bi plakale i proklinjale svaku koja bi se našla u njihovoj blizini.

E takve su pile i po deset kafa ne bi li im se otvorili putevi, koji će se na kraju spojiti u jedan.

Ja sam se tako dobro ispraksala u pričanju, dok sam gatala, da sam na kraju, u raji, važila za onu koja najviše pogadja.

A tajna je bila u saznavanju tajni od njihovih najbolji drugarica, preko neke moje opet najbolje drugarice, pa šta oni misle, preko njihovih drugova, koji su opet meni bili dobri drugovi...

I pričala sam im samo što sam smatrala da je istina u tom momentu.

Neku, ako ne voli i neće, odmah kažem: "Vidi ba, evo zagledaj se imaš tri puta, i nigdje se ne sastaju. Prodji se belaja curo! Evo ga na kraju ovog drugog puta sa nekom drugom. "

Onu što je imala šanse sam gurala da ubrza stvar: "On čeka glas od tebe! Evo ptica samo što nije poletila. Vidiš li?", i onda joj pokazujem prstom to ko biva mjesto u šolji.

Pri tome, naravno da nisam vidjela ni pticu, ni puteve, ni golubove pismonoše, ali one su na ono moje "vidi" odmah oduševljeno govorile: "Vidi stvarno!"

Uglavnom, sve do jednom.

Gledam ja k'o fol u šolju ludo zaljubljenoj u frajera, koji već dva mjeseca voda trebu nikako iz "I - 18", mog razreda, i kažem joj da je na raskrsnici sama, a on ode sa drugom, kad će ti ona meni: "Moždaa nije on. Daj Boga ti, možeš li vidjeti na koju se stranu češlja?!"

Halo ba! Na koju se stranu češlja!!!

Bilo nas je sedam.

Prvo smo se sve počele smijati do suza, a onda sam joj jebala sve "po spisku", a na kraju sam završila: "Ti misliš da mi što gatamo nešto znamo. Halo ba, svaku noć je u gradu sa trebom zagrljen."

Nekako u to vrijeme smo prestale piti "tolike kafe" i kad smo bježale sa časova, nismo više prevrtale šolje, a dzeparac sam već uveliko čuvala i trošila na omiljene ploče.

A obično smo bježali sa fizičkog ili likovnog vaspitanja prve dvije godine srednje škole.

I znalo se kad koja grupa bježi. Nisu bježali jedni te isti.

Mi smo sve bježale, ali po rasporedu.

Muzika je postajala sve prisutnija u našim životima i spontano smo se našli u grupama, u kojima smo prepoznavale našu ljubav za iste grupe i pjevače.

Vrlo brzo smo počeli kovati planove za derneke, odlaske na koncerte, mjenjale frizure, imidze, ali do kraja školovanja u razredu smo i dalje disale jedna za drugu i svadjale se sa profesorima kada bi na neku "uzeli pik"!

Jedan od rijetkih, koji svojim glasom probudi najljepse i najbezbriznije uspomene... Ponovo probudi mirise Sarajeva i uzdahe ceznje... Malo ih je koji imaju poput Zere da nam kroz svoje pjesme, ma o cemu pjevao donese sarajevski duh i da zalebdi citavo Sarajevo u tih nekoliko minuta njegovog pjevanja.

Najbolje je njega opisao Nedjo na derneku odbrusivsi jednom pametnjakovicu:"Hajde Boga ti, ko se jos bavi "Zerinim plucima"! Zera budi leptirice u stomaku, ceznju, miris kise, drzanje za ruke i sva ona skrovita mjesta u sarajevskim mahalama."

Sve sto si stariji, sve manje imas zivaca "za suplju".

Kaze ova jedna: "Sto ja volim putovati!", a pri tom pogled ceznje, uzdah kao da je sve pomrlo, a izraz lica; jest' mi vas zao, nista ne znate o zivot.

Eto, neka si nas prosvijetlila. Mi svi volimo da sjedimo. I da ne mrdamo.

Nisam ni zavrsila razmisljanja, nastavlja:

"Ko ne putuje taj ne zivi!"

"Mislis na ovu misao:

"Ko ne putuje taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina. Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba učiti što je svijet.""

"Da, da. Vidis kako ti meni citas misli."

"Da, da, a sigurno i znas cija je ovo misao."

"Nemam pojma. Procitala sam je kod nekoga na facebook-u i svidja mi se, ali sam zapamtila samo njen prvi dio."

"Eh, da znas cija je misao, mogla si negdje i otputovati. Ovako, sjedi i sanjaj!"

"Sto si bezobrazna," i umjesto ceznje u oku, zaiskri joj nelagoda.

"Znas sta", uozbiljim se i nastavim: "Kad "otputujes" ovaj vikend, dopusticu ti da ovu Njegosevu misao preuzmes kao status, a on ju je napisao Dimitriju Vladisavljevicu, a ti je napisi nama - neznalicama. Mozda i proputujemo."

Nije izdrzala i prasnula je u smijeh:

"Joj kako ti mene otrijeznis!"

"Opet suplja!", i prevrnem ocima, a ona se nastavi jos jace smijati.

Prodje Olimpijada.

U pocetku sam malo pratila, a onda ne.

Ne zato sto ne volim sport, nego sto sam se vratila "u radnu masinu".

Ali zato je tu facebook, koji uz prvu jutarnju kafu upotpuni moju neposvecenost

ljetnim olimpijskim igrama.

Prvo sve poiskacu "patriote" bivsih jugoslovenskih zemalja.

I to oni, recimo sto su bili iz Hrvatske, ali sad navijaju za Srbiju, ili sto su bili iz Srbije, ali navijaju za Hrvatsku.

A oni iz Bosne, a u Bosni, e oni su najbucniji, u navijanju!

Obavezno su profil slike ukrasili jednom od zastava zemlje za koju navijaju - iz politicko-vjerskih razloga.

Normalnih navijaca je u najmanjem broju. Gotovo su u izumiranju.

I da, skoro da zboravih na one sto navijaju za zemlju u kojoj trenutno zive, ali uz obavezno cestitanje i jednoj i drugoj i trecoj i .... Kosovu na medalji.

Oni su bas, prava navijacka "balkanska prilivoda".

A medju njima su "navijaci u tranziciji".

Kod njih se osjeti nekako ta sporost, teskoca u navijanju.

I dok je jos vise od pola vrtica na godisnjem odmoru, skracujem vrijeme crtajuci.

Za one koji se dosadjuju, a vole "Zen Art" doboljno je da isprintaju ovaj crtez, bojice ili flomastere u ruke i da vidite kako nestaju nervoza i dosada.

Nije ni cudo sto je vec par godina "Zen Art" sve popularniji kako medju mladima, tako i medju onima najstarijima, pa je sasvim normalna vidjeti sve vrste generacije u knjizarama za policama sa prelijepim motivima upravo ovakvih crteza.

Ja opet vise volim sama za sebe crtati i poslije bojiti zajedno sa mojim drugarima. Za njih su crtezi sa malo krupnijim detaljima, jer ipak nisu jos uvijek toliko vjesti.

Ucimo se "strpljivosti": dio po dio, polako, zajedno bojimo i na kraju se divimo rezultatima.

jos neobicnijih umjetnika. Ali morate priznati da je ovdje bitna ideja.

Nisam od onih sto cijeli zivot zale zbog necega sto su propustili ili nisu imali u zivotu, pa u svakoj prilici to spomenu, podsjete i ne samo da zale za tim propustenim, nego jos uz sve to zale sami sebe.

Pa sta?! Nije bilo tada, bice neki drugi put.

Ali nisam ni od onih sto misle da ce se samo desiti od sebe.

Jok!

Ja vjerujem u ono sto ja isplaniram, sto zadam kao cilj! Vjerujem da covjek trudom, radom, zalaganjem dolazi do mnogih svojih zelja.

A ako se jos usput desi nesto samo od sebe - super.

U ratu sam se udala.

Poremetili nam planove "papci-brdjani" pred rat, pa odlucismo u inat, za vrijeme rata. Saka prijatelja, rodbine, i nas dvoje.

Golfa gurali da upali. Mi imali privilegiju posto smo mladenci da i nas guraju i molili Boga da "Gojko" ne posalje granatu dok se sve ne zavrsi.

Bili jos jedni mladenci u opstini.

Ona, jebo te, u vjencanici!

Na meni sve jedva stajalo.

Ujna me skockala iz njenog ormara.

Sad, kad gledam iz ove perspektive, opet bih isto sve ponovila.

Ali sve kad je proslo, kad je stalo, i kad je zivot poceo da melje, ne dozvoljavajuci nam ni da se oporavimo od uzasnog rata, odlucila sam prezivjeti i ono sto zovu zivot, ali ne vise u cekanju da se desi samo od sebe. Jebo zivotarenje; tako sam razmisljala.

Dosta nam bilo "zivotarenja" u ratu.

Sve mi je ovo proletjelo kroz glavu dok sam isprobavala jednu haljinu plave boje.

Poput onih haljina sto Pepeljuga nosi na onom cuvenom balu.

Treba mi; za jedno vjencanje.

Dobro znam da moja gradja tijela nije za teske materijale.

Ali djaba.

Zelje su zelje :))

Obucem, pogledam se u ogledalo i kazem sama sebi: "Dobro je. Niko te ne vidi! A vala sad znas, nista nisi propustila kad ti je jedna nudila vjencanicu takvog kroja. U ratu! A ti je glatko odbila!"

Ja nestala, "nidje mene". Propala k'o zeton u haljinu.

Masna sto se veze oko struka k'o helikopterski propeleri.

Glava dosla k'o spenagla.

Elem, skinem haljinu, uputim se ka parkingu i pravac u moju omiljenu radnju.

Taman pocela da se vrtim oko jedne haljine, kad je zagrmilo, puce jednom, pa drugi put, nestade i struje, ma da ne povjerujes.

Napolju prolom oblaka! I da je samo kisa. Nego kao da iz kante sipas led uz kisu.

E jebi ga, kontam u sebi.

Samo jos da moram nociti ovdje.

Deset minuta haosa.

Cim je malo utihlo, grad prestao, uhvatim se kljuceva od auta i trci preko parkinga.

Kuci stigla i sve naglas "rondam".

"E neces, majcin sine da mi ukrades i to zadovoljstvo! Ne stoji mi da budem Pepeljuga na balu, ali znam ja dobro sta meni stoji! Sutra ces Zike, sutra u kupovinu!"

I sutra je grmilo. Ja ignorisala. Isto kao sto sam u ratu ignorisala granate.

I naletim na koga drugog nego na Djidju.

Razmjenimo uobicajene fraze: "Gdje si ti krenula?" Ona : "Blabla bla".

Onda ona mene pita: "Gdje si ti krenula?", a ja joj, ne znam sta mi bi sve u detalje ispricah, o haljini, gromu, nestanku struje...

Kad ona ce ti meni: "Ako bude prodata, mozda ti nije sudjena!"

"Ma m'rs Djidjo".

Uglavnom, opet sam trcala prema autu i molila se sve do kuce: "Da hoce ovo ljeto proci!", a haljina, naravno da mi je sudjena, kao sto mi je sudjeno i da svaki dan zavrsim sve ono sto je Pepeljuga zavrsavala za macehu, do udaje.

Kod nas je obrnuto, jelde?!

Kad se udamo, mi zivimo "punim plucima" kao Pepeljuga do udaje.

Ali nije "problem". I to je "sagorjevanje kalorija".

Da sam "peksin" ne bi mi onda ni ova haljina stajala!

Razmisljala sam se skoro mjesec dana kako i gdje da provedem desetak dana godisnjeg odmora ovo ljeto.

Jedino sam bila sigurna da zadnju sedmicu godisnjeg odmora zelim provesti kod kuce: da spavam koliko mi dusa zeli, jer nikad nisam voljela ustajati ranom zorom, i obicno sve sto ne volimo, to nas nekako prati u zivotu, i da tu sedmicu ljencarim u pidzami po cijeli dan, a predvece da setam ulicama mog Tuscany-ja.

Napokon sam se slozila sa idejom moga sina i umjesto da se odmaramo na nekim meksickim ili kubanskim plazama, odlucili smo se za voznju automobilom do Kalifornije.

Unaprijed sam odredila mjesta u kojima cemo se odmarati, a krajnji cilj nam je bio Los Angeles, tacnije - Anaheim.

Do odredista smo prosli kroz sest americkih drzava: Montana, Idaho, Utah, Arizona, Nevada i Kalifornija.

Svaka na svoj nacin lijepa.

Montana slicna mojoj Alberti. Planinski predijeli ostavljaju bez daha.

U Heleni, glavnom gradu Montane smo se zadrzali samo toliko da bi rucali, i naravno natocili gorivo.

Pravi odmor smo planirali u Idaho Falls.

Pogled iz hotelske sobe na vodopade i park pun turista je obecavao da cemo tu noc zaista uzivati u setnji.

Vecerali smo u "Olive Garden" restoranu, a onda smo laganim korakom uz vodopade uzivali u zalasku sunca, ujedno otkrivajuci cari ovog turistickog gradica.

Tusiranje, spavanje i cista hotelska soba je zaista bilo okrepljujuce za nas i poslije dorucka smo odmah krenuli prema Las Vegasu.

Jos jedan dan voznje i upoznavanje krajeva kroz koje cemo putovati.

Farme krompira su svugdje, a sto ponekad Idaho zovu "Potato State" je opravdano, jer je jedan od najvecih proizvodjaca u Americi.

Utah nas je vec na prvi pogled ocarala svojim pejsazima.

Glavni grad je Salt Lake City u kome su se 2002. godine odrzale Olimpijske igre, na kojim je Janica Kastelic zadivila svijet sa tri zlatne i jednom srebrnom medaljom.

Bogata je po proizvodnji bakra, zlata, srebra, olova, molibdena i cinka, ima i naftu, a to se vidi kroz bezbrojana fabricka postrojenja posebno uz Salt Lake City.

To je drzava Mormona i gotovo u svakom dijelu Utah primjetit cete njihovu kulturu i obicaje koji unose u svakodnevan zivot.

Vozeci se kroz Utah, ziva u termometru je bila gotovo uvijek +35 stepeni.

Arizona je poznata po svojim pustinjama i kanjonima.

Voziti kroz Arizonu je zaista dozivljaj. Priroda je pruzala nove slike, za mene do tada nikad vidjene. Kamera u mojoj ruci je non-stop radila.

Ali ziva u termometru je skoro uvijek bila oko +45 stepeni.

Klima u autu kroz Utah i Arizonu je bila nas najbolji drug.

Tek kad se parkirate u garazu hotela Las Vegas postaje istinski grad iz bajke.

Grad u Nevadi. U pustinji.

Grad koji nikada ne prestaje da zivi.

24. sata je u pokretu!

Grad zabave.

Grad u kome cete uzivati u dobrom zalogaju, dobroj predstavi, koncertu, party-ju..

Grad u kome gubite i dobijate.

Grad u kome ne osjetite njegovih plus 40 i nesto stepeni!

Imate osjecaj da su svi tu.

Citav svijet!

Steta: nisam potrefila dane nastupa Celine Dion, ali sam zato sa zadovoljstvom gledala "show" od Criss Angel.

Pogled iz hotelske sobe je bio fantastican.

Zaista sam bila zahvalna svojoj kanadskoj prijateljici na preporuci hotela u Las Vegasu.

Soba je bila prostrana, velika, cista, a hotel povezan sa drugim hotelima, tako da si mogao hodati i uzivati u klimatiziranom prostoru, u srcu Las Vegasa.

Poslije Las Vegasa nas je cekala rezervisana soba u Hilton hotelu u Anaheim-u.

Tu smo planirali da se zadrzimo 4 dana, a onda se istom rutom vracati ka Alberti, Calgary-ju.

Voziti kroz kalifornijsku pustinju uz odlicnu klimu u autu je fascinirajuce.

U jednom momentu temperatura vani je bila +47.5 stepeni.

Stali smo na benzinskoj pumpi: izasla sam iz auta i istog momenta se vratila u njega.

U blizini benzinske pumpe su skoro sve "pokretne kuce".

Vjerujem da se tu niko ne zadrzava desetljecima.

Anaheim je prelijep, bas mjesto idealno za Disneyland.

Hotel je ispunio sva nasa ocekivanja.

Prespavana noc, jutrom smo uz dorucak, jaja na farmerski nacin i kafu, isplanirali dan pred nama.

Los Angeles nam je pokazao neka nova nepisana saobracajna pravila.

Uz pomoc "nase Samante" sa GPS-a smo prije podne ugledali centar grada.

Taj dan nam je cilj bio Hollywood.

Nista kao na televiziji, ali nije bez sarma.

Holivudski Bulevar ( Hollywood Walk of fame ) je prepun turista.

Guzva poput one u vrijeme dijaspore na Ferhadiji i Titovom.

Pred svakom zvijezdom se neko slika.

Mi smo najvise uzivali u holivudskim muzejima, a u muzeju vostanih figura smo se najvise ismijali.

Tu smo bili poput prave djece.

Obicno ljudi se na takvim mjestima stide, i stanu samo pored tih vostanih likova i slikaju se.

Mi smo sve probali, dirali, rekvizite koristili, pozirali...

Jedan Amerikanac je bio sa sinom i isao je stalno za nama.

Cim mi zavrsimo slikanje, na nas nacin, on odmah sinu kaze: "Hajde sad i ti tako!"

U drugom muzeju smo se vracali jedno deset puta uz stepenice koje bi svirale poput klavira na svaki nas korak po njima.

A u muzeju ginisovih rekorda smo se "malo obrazovali".

Sutradan smo obilazili Bevery Hills i Santa Monica.

Bevery Hills me oborio s nogu svojim sarmom i poznatom ulicom "Rodeo Drive".

Da sam rodjena bogata, tamo bih sigurno zivjela.

Jedna basta na cosku me je odmah privukla.

Ni koraka vise nisam htjela napraviti dok ne popijem "cappuccino" i ocejfim promatrajuci prolaznike. Da osjetim bilo grada.

Dok su turisti zaokupirali "Rodeo Drive" u ovoj ulici su se kretali ljudi koji zive na Bevery Hills-u.

Smirenost, razgovori koje su vodili, nacin odjevanja, otmjenost su upotpunjavali sliku u mojoj glavi o zivotu tako popularnog Bevery Hills-a.

Nije se tesko zaljubiti u bogatstvo.

Poput djeteta sam se okrenula ka svom vec odraslom sinu: "Ja sam se zaljubila u Bevery Hills!"

Nasmijao se od srca: "Samo moja mama moze biti ovako duhovita!"

Santa Monica je idealna za odmor, ali ne kao onaj na Kubi, ili Meksiku.

Meni, licno na kubanskim plazama, poslije kupanja, citanje knjige dok se suncam u hladu suncobrana je najomiljenija zanimacija.

Venice beach je sve samo ne takav odmor.

Od iznajmljivanje bicikla, ko zna vise kakvih vrsta, do rola, igranja hokeja na rolama, nogometa, odbojke, luna parka, ispijanja koktela u bastama uz setaliste, slusanja gitare, saksofona, kupanja, do odlaska na rucak u restorane Santa Monica-e je odmor na kome mozete da svaki dan uzivate u necemu drugacijem nego u proslom danu.

Plaza, na kojoj je bezbroj ljudi, ali na kojoj mozes biti blizu svega, a opet imati svoj mir i biti sam na njoj. Umjetnici svih kalibara su tu.

Samo dan ranije Zlatan Ibrahimovic je sutao loptu na Venice plazi sa svojim klincima...

Koji sam baksuz!

Predjes u jednom pravcu 2500 km da vidis cuvenu Venice plazu, i umjesto da odmah odem na nju, ja se odlucim prvo za Hollywood i onda, bas taj dan dodje Ibrahimovic.

Uvece, poslije dugih obilazaka i otkrivanja novih krajeva, bilo je tako dobro vratiti se u hotel i uzivati u toplim nocima Anaheima pored bazena. Nocno kupanje je bilo poput lijeka za umor od dugog "tabananja".

Dani su se nizali kao na traci. 4. dana u Los Angelesu su prosla brzinom munje.

Kalifornija je zaista lijepa. A vidjela sam samo jedan mali dio nje.

U povratku smo isli istom rutom.

Jos jednom Las Vegas, kanjoni Arizone, odmor u Lehi - gradic u Utah, prolaz kroz Salt Lake City, Idaho Falls, Butte u Montani, i napokon moja Alberta.

A u svakom gradu, na svakoj farmi, americke zastave velike kao sama zemlja vijore se sa ponosom i sad napokon shvatam zasto su Amerikanci ponosi na svoju zemlju.

Ono sto sam vidjela, toliko velika, a svaki pedalj fantasticno povezan, ni jedan dio autoputa ne mozes vidjeti da je u losem stanju, niti da crte na cesti nisu iscrtane i izgledaju svugdje kao nove, uz uredno oznacene smjernice i znakove, uz bezbroj nacija, rasa, kultura, otvorena, siroka Amerika za svakoga nudi njegvu/njenu priliku.

Zemlja jedina na svijetu u kojoj imas sve, ama bas sve: od najgorih do najboljih godisnjih doba, do gradova ili sela sa svim obicajima svijeta: Latino-Amerikanci, Afrikanci,Azijci, Evropljani, Indijci.... I svi su ono sto jesu, nebitno jesu li u malom gradicu Lehi, ili Las Vegasu, glasni na svom maternjem, ponosni na engleskom, a opet svi Amerikanci!

Imaju sve. Citav svijet se u nju doselio!

Citam i ne vjerujem da je Severinina pjesma "Silikoni" folk-kulturni trenutak, nakon albuma "Zdravo Marijo" iz 2008. godine.

Ma odakle samo izvukose ovo kulturni trenutak i to jos uz folk.

Da zna pamet "pomutiti" i sve pretvoriti u biznis-paru, jasno je i ptici na grani, i svaka cast, skidam kapu kad ljudi od "najgorih" ( zna se sta je najgore bilo - gledali ste ) i najboljih osobina sve pretvore u suskave novcanice, ali sad da je bas "folk-kulturni" trenutak...ako je i od Severine, previse je!

Da makar ostade na nivou "Gas, gas"!

Poslije albuma koji joj Brega upakova, svi zaboravise na "kucni uradak", jer smjelo, drsko kako to samo njoj lezi je pomela sve turbo-folkerke regije.

Italijana se pojavila tacno na vrijeme kad su svjetskim scenama harali hitovi poput ovoga, prava poslastica za ljubitelja plesa, laganih nota i opustanja u klubovima uz morske obale.

Izmedju "Italiane" i "Silikona" je jos bilo Severininog zarena i paljenja, ali od svega sam u tom periodu upratila razvod i udaju.

I da zavrsim, ionako napisah vise nego sto sam mislila:

Ja u "Silikonima" ne vidim nikakvu metaforu za sve ono sto zene rade da bi bile savrsene.. Ja u "Silikonima" vidim reklamu za silikone!

Jebi ga, valjda zato jos uvijek imam sve prirodno na sebi, i ulazem na sebe tamo gdje se ne vidi!

Djeco, plesite, pjevajte, slusajte, ali nista ozbiljno!

Severina se voli igrati...metaforicki...

Jednom bloger, uvijek bloger!

Tako kazu.

Volim pisati.

Kao sto neko voli da zapali cigaru, pa uziva praviti krugove od dima, tako i ja volim kad nesto napisem, da ima neku poruku.

Ali volim i citati.

Ne samo poznata djela.

Uvijek se obradujem kad prepoznam u nekom od blogera tu finocu, izbrusenost u izrazavanju kroz pisanu rijec.

Ali isto tako se obradujem kada taj isti bloger ima "ono nesto" u sebi i prepoznaje nacin na koji bi trebao da sa ostalim blogerima komunicira.

Ostaje svoj, ali ne gubi osjecaj za postovanje u obhodjenju kroz odgovore, kroz zezanja, kroz polemike...

Da, najvise kroz odgovore upoznajemo neciji karakter, odgoj.

Tek kada sam otvorila blog, bilo je zaista par dobrih blogera, koje sam redovnije citala od svih portala sa Balkana.

Danas, puno vise zalazim na neke druge, "svjetske" blog platforme, nego sto se zadrzavam na "nasem bloggeru".

Zasto?

Zato sto je blogger.ba postao slika i prilika Balkana: puno frustriranih, nezadovoljnih, puno izgubljenih luta ovim "pisanim prostrorom".

Prazan zivot i frustracije se obicno lijece na forumimima; sa raspravama poput tipa kakve se vode, u zadnje vrijeme, na blogger-u.

Ovdje bi trebali da se nadogradjujemo, nikako razgradjujemo.

Upoznavati nove ideje, uciti iz necijih poslovnih uspjeha, zivotnih iskustava, otkriti nekog novog modnog dizajnera sa njegovim/njenim kreacijama, ljubavne dnevnike...

Ako ih ima takvih, slobodno oznacite se, podsjetite me na vas... Upisite komentar da mogu lakse doci do vas u moru neambicioznih, nezainteresovanih blogera za zivot...

Ljudi pisuci o svom hobiju mogu postati nevjerovatno popularni i prepoznatljivi.

Valjda imate neki?

Ne volim bahatost, bezobrazluk i neodgojenost!

"Ja se ne mislim dvaput zeniti!"

"Ostavi to, nemoj mi hljeb uzimat."

"Vala što si ga ovdje jela, jela si."

"Nemoj babo Pujde."

"Vazduh trepti kao da nebo gori"

Onaj @izdanak, pa @postojanost, @posthumnost, pa sad @hajrobleki, jelde sve je to isti lik?!

Pamtim tu djevojcicu u suknjici do koljena obrubljenom crvenim, malim volanom, preko kojeg su se protezale tanke, bijele, prugaste linije, sa dzepom naprijed, iznad struka na kojeg su se zakopcavali siroki bijeli tregeri prekrizeni na ledjima, a nosila je uz bijelu, kao snijeg kosulju, na kojoj bi rukave zavrtala do laktova i savrseno bi joj pristajala uz njenu sitnu gradju i djecacku frizuricu.

Nije joj bilo jasno, sto se morala odmah presvlaciti kada bi obisla mjesta na koja je isla sa majkom.

Iako sve bijelo, osjecala se bas komotno u toj suknjici koja je imala i kajs, isti poput volana, i vezao se oko struka davajuci joj jos ljepsu notu.

Mozda je zbog te bjeline; mislila je djevojcica u sebi.

Uvijek joj islo na zivce kada bi je majka opominjala da svaki komad odjece nije za igru.

Mislila je, ako nije za igru, pa kada ce je obuci; par puta u godini kada bude isla u te mamine "posebne" posjete gdje sjedis mirno i pokazujes svoje najbolje manire i na majcino da je vrijeme da se ide kuci skaces kao oparen, i cim zamakanes iz vidokruga kuce koju si napustio, proradi u tebi onaj umireni na par sati nemir, ali zbog odjece moras da se strpis do kuce kada ces je odloziti do narednog slicnog posjeta.

"Mama, moram li se bas presvuci?"

"Moras, i nemoj da ti opet moram ponavljati.."

Nije morala. Djevojcica je nastavila za nju, oponasajuci joj glas:

"Rekla sam ti, nije svaki komad odjece za igru."

Nasmijala se i majka.

"Sutra je Bajram, pa ako zelis, poslije se mozes presvuci u tu suknjicu i kosulju koju toliko volis i ici vani da se igras."

Nije mogla iscekati.

Vec sad je u glavi imala plan sta ce i kako da se igra.

Pokazace joj da se i iz igre moze doci cist i bez fleka.

Odmah poslije obilaska rodbine, presvukla je svoju crveno-bijelu haljinu i istrcala u svojoj omiljenoj suknjici i kosulji da potrazi druzinu.

Vec su se na stepenicama Silosa igrale sa lutkicama i sa uzitkom im se pridruzila.

Nije ni pet minuta proslo, a po nju su dosli njen brat i dva njegova jarana.

"Hajde sa nama. Nemamo golmana!"

"Ali ne mogu u bijelom braniti!"

"Daj sto si takva. Molim te. Eto, ne moras se bacati na zemlju i neces se ni isprljati!"

Ubjedjivali su je jos nekoliko minuta, i na kraju je popustila.

Poslije prvog primljenog gola zaboravila je na bijelu suknjicu i kosulju.

Kao manijak se bacala po travi, i na kraju zadovoljno su slavili pobjedu od 6:5.

Valjalo je kuci.

Tek tada je primjetila sve fleke od trave, zemlje, cak je jedna jako lijepo oslikavala loptu.

"Sto mi je to trebalo, a lijepo mi je mama govorila da nije sve za igre," mrmljala je sebi u njedra presvalceci se dok ju je majka promatrala cijeg prisustva nije bila svjesna, zbog zurbe da zataska fleke.

"Jesam, govorila sam," progovorila je majka, a ona se skamenila na trenutak zbog stida, jer joj je obecala da ce paziti.

"Ne brini," majka se samo nasmijala i dodala:"Eno ti baklava na stolu, kad operes ruke i lice, dodji da pojedes!"

Izlazeci iz sobe i prolazeci kroz hodnik ka kuhinji nacula je razgovor roditelja.

Sjedajuci za stol, otac je samo provrtio glavom, a u ocima mu je vidjela smjesak, koji je uvijek dozivljavala kao ohrabrenje, jer on se nije petljao u mamin posao.

Tako je djevojcica mislila dugo.

Ali, iz onog sto je nacula, znala je da nije tako.

I zbog toga joj je jos vise bio vazan taj ocev pogled.

Stari lisac se kao nije petljao, a ustvari zajedno su bili u svemu.

"Imas li plan sta ces kupiti za Bajram Banku?," upitao je.

"Kad bih dobila jos jednu crvenu, mogla bih kupiti i lutku i fudbalku. Ovako, moram jos da razmislim."

Nasmijali su se oboje, a meni je ovaj Bajram ostao gotovo ni zbog cega posebnog, poseban u mojim sjecanjima.

Varadero