Bosna preko Oceana

Dobrodošli na moj blog... Volim toplu ljudsku rijec, ali zato sebicne i ohole ljude zaobilazim u sirokom luku. Uzivam u ljudskoj, iskrenoj prici! Zato, svaka moja prica je kao moj prijatelj, drag poznanik... Raja, pozdrav ZIJADA RAJKOV

20.02.2021.

Putuj Legendo...

Krivi smo mi...

Jer smo ćutali...

Jer smo ih pustili...

Jer smo se sklanjali...

12.02.2021.

...

Uvijek se obradujem novim pricama o pingvinima iz zoo parka u Calgary-ju.

Ove godine, u jutarnjoj setnji pingvina posjetioci mogu uzivati od 15. januara do 14. marta ( naravno da se setnje otkazuju ako je ziva u termometru -25 i preko ).

Jutros gledamo u vrticu video omiljenih setaca u zoo parku Calgary, i najvjerovatnije da cemo ostatak dana crtati, praviti i lijepiti inspirisani ovim divnim setacima.

Diana, Grace, Arthur, Solomon, Tut, Cleopatra, Antoinette, Josephine, Louis, Phillipe, Henri, Napoleon, and George
Diana, Grace, Arthur, Solomon, Tut, Cleopatra, Antoinette, Josephine, Louis, Phillipe, Henri, Napoleon, and George


Najveci laf! Zovu ga i “Uncle Tut”, jer rado pricuva mlade kad se roditelji pingvini umore. “Babysitter” pa hajd’ 😁
Najveci laf! Zovu ga i “Uncle Tut”, jer rado pricuva mlade kad se roditelji pingvini umore. “Babysitter” pa hajd’ 😁




10.02.2021.

Quo vadis, Aida? Kuda ides, Aida?

U borbu za Oskar 😉

Copy/paste https://oscar.go.com/news/nominees/oscars-2021-shortlists-in-nine-award-categories-announced
09.02.2021.

...Calgary...



Peace bridge
Peace bridge


Slike preuzete sa fb stranice Tourism Calgary
Slike preuzete sa fb stranice Tourism Calgary


09.02.2021.

This is how cold it is in Alberta

Feb 8, 2021, Calgary, Alberta, Canada

-27, feels like -32

“Tweet” koji je najbolje danas opisao zimu u Alberti
“Tweet” koji je najbolje danas opisao zimu u Alberti


05.02.2021.

Nakon 22. godine

Kosarkasice Bosne i Hercegovine na Europskom prvenstvu:)) Bravo!



26.01.2021.

I taman pomislim

Eto je “peta kolona”... izgled bloga s*ebem i onda uleti @gracija i kaze do tebe je bona. I meni isto bilo😃

Hajde blogeri da vidim, koliko ce vas priznati da vam je @gracija pomogla na blogu😉

Hvala
26.01.2021.

Najprostije receno... “Vrijeme je za smak polusvijeta”

Mjenjati Ustav i drzavu na prvo mjesto staviti, svidjelo se to nekome ili ne.

Ljude koji ne vole Bosnu i Hercegovinu ne postavljati na pozicije, koje ce im omogucavati da je kao drzavu razvaljaju, a u tu grupu mrzitelja Bosne i Hercegovine kao cijelovite drzave, spadaju i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci....

Da su nam iz oka ispali, dosta ih je vise!!!

Koga briga kojih ima vise u drzavnim institucijama.

Ako valjas, i radis u ime samo jednog naroda, ‘ta ces nam!

Tjeras normalne i iz svog tora!

Danasnja vlast - niste odavno vise “moderni” ni u vukojebinama BiH.. Umjesto da ste “staro” njegovali i dogradili, vi ga razgradili.

Ko jos na cijelom svijetu voli samo sebe i samo potpuno iste sebi?.



13.01.2021.

Nije patriotizam

slijepo pracenje nacionalnih vodja. Patriotizam je ljubav ka domovini.



06.01.2021.

Poslala mi raja...Ne pjevaju svi turbo folk:) Isak Sabanovic

Jos kad bi mu Milic Vukasinovic napisao pjesmu, a Brega ga "izbrusio po svom"...

19.12.2020.

Bosansko-hercegovacki kamerman: Eldar Emric

Napokon! Bosna i Hercegovina je prepoznala i nagradila jos jednog svog talenta.

Zasluzeno!

Eldar Emric je jedan od rijetkih na nasim prostorima koji ima talenat da nam kamerom priblizi svaku pricu!

Vrlo dobro zna kad treba i gdje da usmjeri kameru kako bi nam uz govor, glumu, ili jednostavno pejzazom priblizio i upotpunio pricu.

Osim u “Komsijama”, gdje je izrazen njegov dar, sigurna sam, da ce ljudi to prepoznati i u “Quo Vadis Aida”, jer nije lako onoliku emociju rijecima docarati. Valjalo je rijeci upotpuniti “okom kamere”. Bravo majstore!



15.12.2020.

Musaka

Slaga bih, ako vam kazem da mi ne godi kompliment: "Ma ne mogu da vjerujem da ti stvarno imas toliko godina!"

Kompliment od moje kanadske drugarice.

Ufuram se da je to stvarno tako i onda prvo gledanje u ogledalu me opominje da spustim loptu i da se pomirim sa brojkom koja oznacava moje godine.

Vidim svaku novu boru, sjede se ne vide, jer sam blajhana plavusa, smijalice nemam na obrazima da me ucine "slatkom djevojcicom u srednjim godinama", mada ni u mladjim nisam pripadala toj grupi...

S tim se mogu nositi!

Ali, ono sto nikako ne mogu da sustignem sa mojim godinama je ta ozbiljnost kod moje generacije. I ono da budem "zena"!

Nikako mi ne ide.

Prvo mi fale kilogrami, pa da zanjisem poslije svadje "bokovima ozbiljnosti", pa ona frizura sto dolazi sa godinama, ustirkana, sa nijansama cokolade ili kestenjasta, nikako blajhana, nokti nalakirani bojom trule visnje, uska suknja na izrez do pola lista sa stiklom da samo izazove musku mastu, pa ona ozbiljnost u pripremanju i najobicnijeg recepta u kuhanju danasnjeg rucka...

Ja kad se uozbiljim, tako izgledam kao da me je neko ili nesto povrijedilo i odmah me pocnu ispitivati cak i moji najblizi: "Koji ti je sad?!"

I djaba se pravdam da mi nije nista.

Eto tako, neki dan gledam onu jednu nasu kako to njoj ide od ruke.

Dodjem kuci, napravim "pundju", pa malo jaci karmin, pa suknja, nalakiram nokte, doduse crveni- vristeci, i stavim one velike perle oko vrata ( poklon neiskoristen, godinama stoji ), skuham musaku i tako napirlitana, sa dozom ozbiljnosti docekam svoje kuci.

Svi me kao u cudu gledaju, ali ne komentarisu, sve dok musaku ne ugledase.

"Ma daj musaka, jos poluhladna! Koji ti je danas?! Vidi kako izgledas, poput onih "faraon zena", pocese da me cascavaju komplimentima.

"Ali, stalno kukate kako se trebam uozbiljiti, pa ja danas, po isprobanom Daninom receptu."

"Hajde Boga ti, zaboravi da ces ikada biti ta vrsta zene!"

"Kako to mislis", odmah spremna na svadju.

"Eto vidis kako! Dana ne skace odmah za vrat, a ti u borbi za prava ova, ona, prava zena, zivotinja, "ugrozenih ljudskih vrsta" i ko zna vise cega, mislis s tom facom kad se uozbiljis sto ostavlja dojam onog "odjebi", gleda Simpsonove, skace poput djeteta kad cuje dobru pjesmu.... Treba li jos?! Ili ti moramo reci da si nama takva dobra!"

Nas nacin iskazivanja ljubavi: "nama si takva dobra". U prevodi: "ma volimo te takvu!"

Pokisla od mora "komplimenata", trcim u svoju najdrazu pidzamu, jer se u njoj najbolje osjecam u svako doba dana u kuci, pustam kosu, skidam sminku, vristeci lak sa noktiju i poput prave majke i supruge pitam svoju malu druzinu:

"Sta cemo sutra za rucak?"

A oni: "Ma pusti sutra, sta cemo sad? Musaka odrvenila!"

14.12.2020.

“Quo vadis, Aida”

Voljela bih da se nikada nije desila Srebrenica!

Ali desila se.

Jasmila Zbanic je zaista napravila film, koji ce se, u buducnosti, na spomen genocida u Srebrenici, sigurno traziti kako bi se ono sto se bude citalo i pisalo, pogleda i na ekranu.

Nadam se samo, da ce sve zene gledajuci film zaboraviti koje su nacionalne pripadnosti i biti samo majke - biti Aida iz filma!

Jedino tako cemo stici svi do oslobodjanja, razumjevanja...skidanja tereta sa buducih generacija.

Moze li Aida oprostiti?

Ustvari, realno je pustiti Aidu da kroz bol, a u kojoj je vazno - da je poslije uzasa koji je prezivjela - NE OMETAMO - na njenom putu ka sivanju oziljaka.

U tom sivanju je njeno bitisanje, njeno postojanje.

Po meni, ona se kroz Jasmilin film vec uveliko izborila da je shvatimo, razumijemo, da je NE NEGIRAMO, i da je NE USPOREDJUJEMO bilo s kim, jer njena bol je toliko velika da je samo jos uvijek drzi borba u kazivanju ISTINE cijelome svijetu.

“Kuda ides, Aida”... idemo po Oscar
“Kuda ides, Aida”... idemo po Oscar


05.12.2020.

...



03.12.2020.

Vilina voda

Kad Hasanu dodju unuke iz Njemacke, on kao da ponovo ozivi, dobije neku snagu, mogao bi nikad da ne spava i da se s njima razgovara svo vrijeme.

Kada dodje vrijeme njihovog povratka u Njemacku kao da ga nesto pritisne za kauc i ne da mu danima da se pomjeri s njega.

Uzeo je Maidu za ruku i njih dvoje su krenuli u malu setnju.

Hiljadu pitanja je imala, ali njemu nije bilo mrsko da joj odgovara. Odlucio je danas da s njom proseta do Viline vode.

Drzao joj je rucicu, a ona je pored njega skakutala dok su joj kikice odskakivale pri svakom malo vecem skoku.

"Gdje idemo dedo?"

"Idemo do Viline vode."

"Sta ima tamo?"

"Nista Maida, osim najljepse vode na cijelom dunjaluku."

"Sto je zovu tako?"

"Vilina voda? Pa zato Maida sto tu Vile dodju i plesu u podne."

"Ko su vile, dedo?"

"To su najdrazesnija i najljepsa stvorenja Maida. Nekad davno, u ovom kraju je bila velika susa. Umorni putnici, koji su prolazili ovim putevima, dugo su morali ici do prvog izvora. Jednom je neki putnik nosio malo dijete, bolesno, u narucju. I tacno gdje je sada Vilina voda su sjeli da se odmore. Djecak je zaplako i rekao da je puno zedan, ali otac mu nije imao vise vode. A onda su se pojavile vile, koje nose haljine koje im otkrivaju njihovu ljepotu. Pomalo su providne, sa krajevima izrezanim poput listova cvijeca. Kazu da kad zatrepte providnim krilima da bi se izdigle iznad zemlje da je to najljepsi prizor. I tada kada su zatreptale, potekla je voda, a otac je u cudu gledao prizor. Dugo nije pricao nikome sta je vidio, dok se jednog dana nije osmjelio i dosao da obiljezi ovaj izvor, sa izrezbarenom drvenom pipom, koja je i dan danas tu.

"Sta je bilo sa djecakom?"

"Kazu da je ozdravio."

"Hocemo li ih vidjeti?"

"To se nikad ne zna. Mozda budemo imali srece, ali vaznije je da se mi napijemo te vode. Kad se napijes te vode, kazu ljudi da sanjas najljepse snove, da se poslije prvog gutljaja osjecas veselije i da tvoji problemi postanu toliko mali da ih jedva primjecujes."

"Mozda bi mama i tata trebali da dodju i da piju tu vodu. Oni se uvijek za nesto brinu."

"Oni su pili puno te vode dok su bili mali. Zato sada mogu da se ponekad malo vise brinu, ali svaki put kad sjednu da se igraju s tobom, znaj da je to zbog Viline vode."

Stari Hasan je nastavio da se zabavlja pricajuci Maidi o Vilinoj vodi, a ona je toliko s odusevljenjem slusala dedu da nisu ni primjetili kada su stigli.

Bila je to voda sa drvenom pipom ubodenom u zemlju odakle je dolazila voda, sa mlazom, koji je isticao kroz pipu tacno onoliko koliko je potrebno da u dlan ne udara previse dok razgaljujete dusu.

Odmah pored puta, a s obe strane se proteze mala sumica.

"Dedo, kako cu se napiti ovdje vode? Nema ni casa."

"To i jeste vazno Maida. Vila hoce da se ova voda pije sa dlana, bas kako je i ona i njene druge vile piju."

"Kako sa dlana?"

"Dodji, sad ce dedo da te nauci", i uzeo joj je rucicu u svoju, a drugom rukom je napravio udubljenje u dlanu i navodio je da isto uradi.

Kada je uspjela, prvo se on sageo, stavio dlan ispod one pipe i onda se priblizio kako bi se napio vode od koje svi problemi postaju mali.

"Jesi li vidjela? Hoces li probati?"

Klimnula je glavom i svoju bijelu, malu rucicu stavila ispod Viline vode. Prisao joj je iza ledja i pokupio njezno njene kikice kako ih ne bi ukvasila.

Poslije par pokusaja, napokon je izjavila da joj je dosta.

Sjeli su s druge strane puta, okrenuti ka sumi, a ona je u momentu rasirila oci i upitala:

"Cujes li dedo? Kao da nesto hoda u sumi?!"

Vjetric je pomjerao listove i pravio zvukove, ni preglasne, niti skroz tihe, a koji su u njenoj maloj glavi izazivali djeciju znatizelju, protkanu dozom malog straha.

"Ne brini, dedina vilo, to su Vile sada odletjele duboko u sumu, zadovoljne sto nam se svidja voda."

Kao da joj je laknulo, i stegla ga je za ruku, a on joj je dao znak smjeskom da mogu krenuti nazad.

Vec sutradan Maida je sjedila pored kreveta dede Hasana, dok je infuzija bila prikljucena na njegovoj ruci.

"Kako ti dedo nije pomogla ona Vilina voda?"

Osmjehnuo joj se i pokazao joj rukom da mu pridje blize, jer je jos uvijek tiho govorio: "Sreco dedina, da nisam pio Vilinu vodu, danas bi mozda bio puno daleko od tebe, a ovako, sada smo skupa i ostat' ces jos deset dana."

Nista nije shvatala, ali je bila sretna sto je dedo bolje, poslije njegovog, sinosnjeg loseg stanja.

02.12.2020.

Hasan

Pusio je, a iza fuckanja i napravljenog oblaka dima krio se njegov zamisljen pogled.

Sto li se radjalo u njegovim mislima, sada kada mu se zivot priblizavao svom kraju?

Nikada nije mario za ono sto su drugi pricali o njemu.

Uvijek mu je najvaznije bilo da njegova porodica ne oskudjeva ni u cemu.

Borio se od svoje sesnaeste godine, sam.

Da, potpuno sam.

Tada, poslije drugog svjetskog rata je odlucio zauvjek napustiti roditeljski dom.

Sit je bio, vec s tim godinama, bezbrojnih zabrana i upozorenja sta god napravi: "Sta ce svijet reci?"

S ocem je uvijek mogao razgovarati, ali ona, majka, je imala neku nadnaravnu moc nad njim, i svaki put kad bi se zalio ocu, on bi ga saslusao, razumio, ali kao rjesenje mu je uvijek nudio opciju slijeganjem ramena, uz recenicu:"Pusti, proci ce je."

Nikad je nije prosla njena zelja i volja da vlada i upravlja ne samo svojim zivotima, nego puno poslije i zivotima svojih udatih i ozenjih potomaka.

Kada je zaradio prvu platu sa petnaest godina, radeci najteze fizicke poslove, stalno je razmisljao kako je najbolje za njega da se zaputi svojim putem.

Godinu dana je pustio da sazrijeva ta njegova odluka.

Do tada joj je svaki mjesec predavao svoju platu, u koverti, onako kako bi mu je predali u preduzecu, donosio bi je neraspakovanu i spustao na stol.

Ona bi ponekad, kada bi bila dobre volje izvadila koji dinar i dala mu.

On bi joj se zahvalio, kao da je ona te novce zaradila, a u sebi je uvijek ponavljao: "Jos samo ovaj mjesec, majko, kunem ti se!"

Djetinjstvo je proveo u brizi o mnogobrojnoj braci i sestrama, jer je bio najstariji.

Za igru je uvijek imao najmanje vremena.

Nije se bojao posla.

S ocem je proveo dosta na radovima u polju i ta oceva svakodnevna borba da obezbjedi sve za svoju mnogoclanu porodicu je izazivala ponos kod njega.

I ne samo ponos, nego je taj zajednici rad donio puno zajednickih razgovora, koji su mu bili puno poslije, smjernice u zivotu.

Uz njega je naucio sta je ljudsko postenje, dobrota, odanost, strpljenje, koje mu je i te kako trebalo uz zenu njegovog zivota.

Od njega je naucio da se lazima nigdje i nikada nije nista dobro izrodilo.

Puno je vremena poslije u zivotu proveo razmisljajuci o tome kako je mogao biti onako smiren i sabran svaki put, kada bi se vratio iz polja, umoran od cjelodnevnog kopanja, a ona bi ga vec s vrata slala u mlin po brasno i jos natovarivsi mu na brigu najmladje potomke.

Samo bi ponekad, u vrlo rijetkim prilikama, kada se ne bi osjecao dobro, odbio njene zahtjeve, a ona bi cijele noci, sve do spavanja, brojala i kudila dan sto ju je zadesila sudbina, u kojoj osim djecijeg placa, sirotinje i teskog rada nista nema.

On bi sjedio za stolom i motao cigaretu za cigaretom, puseci ih i otpuhujuci velike dimove, iza kojih kao da se trudio da je ne vidi. I ne bi ni rijeci progovarao.

Kada je vrijeme bilo da se najmladji salju na spavanje, ustajao bi smireno, podigao bi najmladje i odnio ga do postelje, dok bi ga ostali slijedili.

Milovao bi ih po glavi, ljubio u rumene obraze i zazelio najljepse snove.

Ona, kao da bi se postidjela tog njegovog cina, i napokon bi prestala otpuhivati i kuditi svoju sudbinu, a on bi se vratio na svoje mjesto, da smota jos jednu prije spavanja; a ona bi sjela preko puta njega i bez rijeci bi samo dotakla njegovu ruku, ako je slucajno lezala na stolu.

Susreli bi im se pogledi, koje su samo njih dvoje razumjeli i u tisini bi proveli do spavanja, a samo bi poneko glasno disanje nekog dijeteta narusavalo tu njihovu intimu.

Napokon, dosao je i taj dan kada je odlucio umjesto plate da joj saopsti da je nasao stan i da odlazi od kuce, jer je vrijeme da se pocne brinuti za sebe sam.

Svaki dan kada bi se vratio sa posla, majka bi ga cekala sa zavezljajem u kojem je bio njegov rucak, kojeg je cutke preuzimao i odmah bi se spustio u polje do oca, koji bi po citav dan radio i uvijek bi mu se obradovao kada bi ga ugledao.

Nije nikada dao da krene s poslom dok ne pojede, ono sto bi mu majka spremila u zavezljaj i sjeo bi preko puta njega dok bi on gutao zalogaje tako brzo da ga je otac ponekad opominjao uz osmjeh: "Hasane, polako sine. Izgleda kao da nisi nista jeo danima."

Sedmicu prije je razgovarao sa ocem dok su vodili na oranje upregnute volove; sa jedne strane on, a otac s druge.

Otac je sutio i samo slusao, a na kraju, kada su sve pospremili i pokupili jos preostale motike, spustio je ruku na njegovo rame i rekao: "Zelim ti srecu sine! I nemoj da te njene rijeci pokolebaju."

"Oce, zasto je ona takva?"

"Hasane sine, nismo se svi isti rodili."

Znao je da je s ovim otac htio prekinuti dalji razgovor i u tisini su se vratili kuci.

Ispred vrata su prepoznali papuce nane Hanke, majcine majke i spustivsi zavezljaje na stol ispod loze grozdza su krenuli u kucu da se pozdrave, pa tek onda da se operu na cesmi sa drvenim koritom, smjestenim u dvoristu.

Kcerka je bila pljunuta majka, pa ni ne cudi njeno suzdrzano sitno tijelo, umotano u samiju ispod brade dok su joj prilazili da joj pozele dobrodoslicu. "Vas dvojica uranili, a sunce jos nije pocelo da zalazi", docekala ih je starica rijecima.

Otac je razvukao osmjeh i pozdravio, a Hasan je prisao i izljubio je u poborane obraze, ne progovorivsi ni rijeci.

Njih sedam, uho do uha su sjedili u drugoj sobe, i igrali se sa orasima. Ugledavsi oca, svi su redom skocili i pohitali ka njemu, a on ih je dizao i ljubio i poslije njega su trcali ka Hasanu.

Vratili su se u dvoriste i nadvili se nad onim drevnim koritom kako bi sprali sav znoj i rad s polja.

Sjeli su ispod grozdza, za stol, i otac je izvadio duhan iz dzepa i poceo motati da skrati vrijeme do vecere.

"Pusis li Hasane?"

Zacrvenio se i oborio pogled:

"Ponekad na poslu!"

"Neka, neka. Treba covjeku malo opustanja poslije motike. Nemoj pred njom."

"Necu. Ne sekiraj se."

Sjedili su u tisini, jos sigurno sat, a onda je sestra Nura najavila da je sofra spremna.

Sutradan otvorio je kovertu i izbrojao kiriju za stan u kojem ce se nastaniti vec danas, cim saopsti majci, izljubi bracu i sestre i ode u polje da se pozdravi sa ocem.

Znao je da ce biti ljuta, ali da ce ga se odreci , nije ocekivao.

"Dosao sam da se pozdravim. Idem iz kuce. Nasao sam stan. Mislim da je vrijeme da imate jedna usta manje u kuci. Dolazit cu poslije posla da pomognem ocu u polju, kao i uvijek, ali cu uvece ici u svoju kucu. Valjda razumijes da sada trebam platu, ali svaki mjesec cu bar jednom djetetu kupiti sto mu fali."

"Ili sve, ili nista", ljutito je sjevnula pogledom.

"Kako to mislis majko."

"Ne zovi me tako, ako si odlucio ici. Sta ti fali? Je li mi to hvala za sve godine sto sam se borila za tebe?"

"Majko, ne zelim da se svadjam."

"Hoces da k'o Salkin ides piti okolo. Hoces Hasane da hodas. Znam ja da ti se ona kurvetina Nafa svidja. Pod mojim krovom ne mozes biti azrail pa ti smeta, je li?!"

Mladji su se vec povukli prema drugoj prostoriji, jer su znali da ce sad poceti da vice.

"Nije majko, kunem ti se. I ne govori o Nafi tako. Ona je dobra djevojka. U preduzecu su mi ponudili da idem u skolu, poslije posla, oni ce mi platiti. Znas da sam mor'o napustiti poslije cetvrtog osnovne kako bi babi pomag'o u polju, a da se ti mozes brinuti o djeci. Zelim to iskoristiti."

"Kad Hasane, ako ces poslije posla pomagati ocu u polju?"

"Pa mislio sam kad budem odsutan te dane, da me zamjeni Miralem i Mustafa."

"Nejaki su. Tek im je dvanaest godina."

"Oni nejaki, a ja nisam bio?!"

"Valjda ja znam koje dijete ima snage."

Blizanci su bili dobro razvijeni i vikendima bi obicno radili sa Hasanom i babom u polju. Tada bi se ona udostojila i sa ostalom djecom dolazila u polje donoseci rucak i njenu vezenu bošću, koju je prostirala na travu i na nju redala limene sahane (tanjure) u kojima su vec bili kukuruzni kolac sa sirom i kajmakom, a u drugim nasjeceni paradajz. U tepsiji bi bila pita krompirusa, a za babu uvijek serpica skuhane tarhane.

"Sta ti znas, tebi je vec rakija, k'o i Salkanovom zamutila pamet. A i ona rospija."

Hasan je znao, ponekad vikendima, izaci malo u varos i popiti koju ljutu, ali nije se opijao. U Nafu je zaljubljen jos od svoje desete godine. Istina da su se poceli vidjati, ali mu nije jasno zasto je majka ne voli.

Nije mogao vise:"Majko, sta je tebi? Ti mislis da ja ne vidim kakvu si mi sudbinu namjenila? Je li dosta? Vezenu bošću (stolnjak koji se prostirao kada bi se jelo) prostires samo za posebne prilike, a za tebe je posebna prilika kada su Mustafa i Miralem u polju! Sta smo ja i babo? Sluge? Ja nemam pravo na skolu, bolji zivot.?"

"Sad ako izadjes, nisi vise moj sin! Idi! Haram ti svaku kap mlijeka sto sam te podojila!"

Izasao je Miralem iz sobe.

"Majko, nemoj. Ja i Mustafa cemo pomagati babi. Nek' ide u skolu."

"Ko je tebe sta pitao?!"

"Nemoj Miraleme," Hasan je prozborio i pomilovao ga po kustravoj kosi.

Usao je u svoju sobu, skupio ono malo stvari sto su mu pripadale i predao ih Miralemu.

"Evo, ostavite ih sebi, uskoro ce vam moci."

"Nemoj ici Hasane," djeca su pocela da ga mole i placu.

Prosao je pored majke i uputio se u polje.

Oca je nasao kako sjedi i pusi, sto inace nije njegov obicaj. Uvijek je u poslu, ali danas je cekao na njega. Znao je da je danas taj dan.

Sjeo je preko puta njega i zaplakao.

"Nemoj Hasane," otac ga je zamolio.

"Oprosti mi babo. Ne mogu vise. Pa i ja sam ljudsko bice. Hocu samo da zavrsim skolu i da imam porodicu, za koju cu raditi k'o i ti!"

Otac je otpuhnuo:

"Razumijem te. Ne brini."

Prisao mu je sjeo pored njega.

"Sta ti je rekla?"

"Ne zeli me vise nikad vidjeti i zaprijetila da vise nikad ne smijem doci kuci. Sta sam joj uradio babo," i zaplakao je poput onog malog djecaka kada bi ga tukla sto bi ponekad zakasnio igrajuci se na putu sa ostalom djecom poslije skole.

"Ne brini, Hasane, ja cu uvijek biti uz tebe. Vidjat' cemo se u carsiji. Doci cu ja kod tebe. Jesi li platio kiriju?"

"Danas cu, kad uselim. Tako smo se dogovorili.”, i rukom je obrisao mokre obraze.

"Nista joj nisam radio, babo, nikad. Uvijek sam gledao da budem od pomoci, a ona kada se vratim s posla nikada me ne upita ni jesam li se umorio? Pruzi mi rucak bez rjeci, da sam cuko, makar bi ga pomilovala?"

"Bit' ces ti dobro Hasane. Nemoj samo da skrenes sa svog cilja. Ponekad puno slobode ne godi. Jednom ces shvatiti i nju."

Godine i godine su prosle, s ocem se redovno vidjao, u carsiji ponekad cak i partiju domina su znali odigrati, a majka, ona je ostala pri svom. I ne samo prema njemu, nego i prema Miralemu, koji je sa osamnaest odlucio otici preko granice, u potrazi za boljim zivotom.

Danas sabire u mislima svoj zivot. Nafa je umrla prije pet godina. Djeca, njih cetvero su se vec odavno rasuli po svijetu, sto zbog rata, sto zbog nekih drugih okolnosti koje covjeku mjenjaju mjesto zivljenja. Jedno je samo uz njega, uvijek kada mu zatreba, jer se nije nesto narocito usrecilo ni brakom, ni zivotom poslije rata. Prezivljavaju zajedno, jedno uz drugo, od njegove penzije do penzije. Jedno se otudjilo, isto kao da je u inostranstvu, kao i ono dvoje. Njih bar vidi i cuje, u godini bar jednom, a ovo otudjeno, kao da je naslijedilo gene njegove matere; misli i otpuhuje dimove cigarete.

Ono ga najvise muci.

Stalno su mu oceve rijeci u glavi.

One o slobodi: "Ponekad puno slobode ne godi!"

Je li bio previse blag, ugadjajuci im i ne guseci ih nikakvim moranjima dok su bili pod njegovim skutama.?

Ili su stvarno geni, koje je tesko odgojiti?

Hajde sto njemu zbog necega zamjera, ali ostale, brata i sestre niti vidi, a k'o da i ne voli.

Pali jos jednu cigaretu, guseci se u mislima gdje je pogrijesio kada mu najrodjenije voli vise tudje, nego njegovo, a zna da mu nicim to nije izazvao, i da nikada djeci nije pricao lose o svojima, iako mu je majka bila poput macehe.

Ni danas, nakon toliko godina, ne moze da nadje odgovor na njeno odricanje od vlastitog djeteta, i to ne samo jednog, nego dvoje, koji su otpali od nje, kako je imala obicaj reci.

Babo je davno umro i svaki put kada bi ga Hasan priupitao, u carsiji, uz kafu, o njoj, rekao bi: "Nemoj Hasane, pusti!"

Toliko ga je volio i zbog toga je uvijek prelazio na drugu temu postujucu njegovu zelju.

Jednom, Nafin otac mu je provukao kroz usi, usput, da zna, da je nekada davno njegov brat, Nafin amidza, obilazio njegovu majku ispod prozora dok nije upoznala njegovog oca.

Smrt kao da se svakim danom sve vise priblizava, a njemu je toliko stalo da mu makar, njegovo, koje je otpalo od njega, kaze, sta je to sto nagriza ljude poput njega i njegove majke.

Kao da bi mu bilo lakse mrijeti, ako bi znao odgovor.

01.12.2020.

...9 utakmica za 9 godina...

Hocemo znoj, trud, rad, srce na terenu za domovinu... Momci sa slike su primjer znoja, truda, rada i srca na terenu.

P.S.: Uvijek je bilo i bice da se talenti nekad ne prepoznaju... kako kod nas, tako i u svijetu.... Zbog toga, niti trebamo, niti je pozeljno da budemo zlopamtila... Naprotiv, pozeljno je izdici se iznad toga i dati najbolje od sebe, bez obzira koliko vremenom postali bogati i uspjesni.


25.11.2020.

...

Covjece,

Bistri rijeku sto je mutis,

Cisti srce suzom srece,

Voli kamen koji gazis,

Ostri pogled isped sebe,

Nosi radost u naramku,

Voli majku sto te hrani,

Postuj oca sto te brani,

Utkaj ljubav u korake,

Ne preziri drugacije,

Svijet te zove,

Pokazi mu,

Da si covjek,

A ne zvjer!

Zijada Rajkov
15.11.2020.

Hasan i Srdjan su pobjedili

Rekoh ja: “Prvo smo preživjeli “masala”, pa smo preživjeli “tobejarabi”, evo prezivjesmo i “akobogda” 👍🎶

09.10.2020.

Priglavci

U mahali starog dijelu grada zivjela je Ibrahimovca sa svojim sinovima. Imala je tri sina i jednu kcerku. Kcerka se sa osamnaest godina udala za jednog trgovca.

Ibrahimovca je bila zadovoljna zetom, pa i snahom, sto najstariji dovede iz Varesa.

Nikada nije dana radila. Poslije smrti Ibrahima, naslijedila je njegovu penziju, a zimi bi strikala priglavke i prodavala komsijama. Mnogi su kupovali, iako im nisu trebale, a Vojo je redovno vec na pocetku zime narucivao po dvoje za svoje ukucane.

Moralo se pomoci komsijama, a da tek tako poklonite nesto Ibrahimovci, uvrijedili bi je.

Iako je zivjela sa cetvero djece samo od penzije, nikada nije kukala.

Djecaci su nasljedjivali jedni od drugih pantalone, jakne i cipele, dok su Razi vazda kupovali par brojeva veci kaputi, a cipele bi se popunjavale vatom da "ne klepecu" za njom.

Ljeti bi, u vrijeme skolskih raspusta isli da obradjuju zemlju koju su posjedovali na periferiji grada i nikad covjek na njima nije mogao vidjeti nezadovoljstvo zbog toga sto moraju kopati, umjesto da idu do mora kao vecina njihovih drugova.

Tek kad bi pozavrsavali poslove u polju, Ibrahimovca bi ih spremala do Mostara kod svoje sestre, a ona bi ih vikendom vodila do mora.

Ljudi su je cijenili u mahali i nikad niko nije pravio nikakvu slavlje, a da njih, Ibrahimove, nisu pozvali.

Najstariji je zavrsio zanat, a komsija Salko ga je odmah po zavrsetku skole odveo u svoju firmu, i eto sve do rata je bio na svom radnom mjestu. Pomogao je majci da iskoluje mladju bracu, a jedan je zavrsio cak i fakultet. Raza je zavrsila za frizera, i odmah se udala, tako da Ibrahimovca od nje nije docekala platu. Poslije posla kod gazde, Raza bi sisala po mahali maminu, svoju i raju od brace.

Rat je naceo i njih. Cekajuci u redu za vodu granata je usmrtila Razinog muza.

Jadnica, godinu dana je svakim danom plakala, a onda su presahle suze i Raza je, uz podrsku brace uspjela nekako doci do papira da se prebaci za Hrvatsku. U Hrvatskoj je ostala samo sedam dana i konvojima su ih prebacili za Njemacku.

Tri sina, sve tri na liniji...

Ibrahimovca, do rata jaka zena, pocela je da kopni za svoja tri sultana, kako ih je od milja zvala.

Umjesto da rat vise prestane, kraj ratu se nije nazirao jos zadugo. Raza je poslije pola godine poslala prvi paket, i od tada, pa sve do kraja rata su paketi stizali redovno. Svakakvim putevima!!!

Pred sam kraj rata najmladjeg brata su zarobili na Treskavici.

Nastali su dani iscekivanja!

Hoce li ga ubiti ili ce ga razmjeniti?!

Ibrahimovca vise nije ni pricala.

Zanijemila, a nije bila nijema.

Cekala pored prozora. Ni u podrum vise nije silazila.

Nadala se.

A onda je dosao i taj dan.

Najstariji joj je saopstio najljepsu vijest u ratu:

"Ziv je majko! Razmjenit ce ga sedamnaestog!"

Samo je zaplakala i cekala sedamnaesti.

Zagrlila je svoje najmladje cedo i kao da joj se vratila ona snaga, od prije rata!

A i progovorila je:"Eno ti Eso sine, vodu sam ti ugrijala da se okupas ili hoces prvo da jedes?!"

"Nisam gladan majko, samo bi se okupao."

"Idi, eno, sve je pripremljeno i pohiti, a ja odoh kafu napraviti i pozvati komsije, da proslavimo."

Dok je Eso uzivao u kapljicama tople vode sto se spustala iz loncica po njegovoj kustravoj crnoj kosi, komsije su vec uveliko sjedile u podrumu i radovale se sa Ibrahimovcom i njenim ostalim clanovima porodice.

Izljubivsi se sa svima, Esina prva recenica je bila:

"Pozdravio vas je Vojin brat i zamolio me da vam prenesem i njegove pozdrave. Vojo je sa porodicom, odmah, cim je napustio Sarajevo, otisao za Beograd, a iz Beograda za Kanadu."

Svi su na momenat usutili, a onda je krenulo bezbroj pitanja:"Pa kako? Odkud bas Vojin brat da naleti na tebe?"

"Eto, imao sam srecu da sam jedan dan dok sam bio u logoru, ugledao Momu sa trakom Crvenog Krsta oko ruke i proderem se iz sveg glasa da mi ne bi slucajno nestao."

Okrenuo se i upitao me:"Mene zoves mladicu?"

Zagledao se u mene, veli Eso i vec poslije desetak sekundi je prepoznao Vojinog komsiju.

"Prisao mi je, zagrlio me i upozorio da ako naidje cuvar logora da se odmah razdvojimo.

Tad mi je obecao da ce me staviti na spisak za razmjenu."

Nije dugo cekao Eso poslije toga...

Tek poslije ispricanog, prvi put je Ibrahimovca, pred komsilukom priznala:

"Osjetila sam da ce ljudi poput Voje spasiti moje dijete. Osjetila sam to u onom mom iscekivanju svakog sahata.. A znala sam, prije rata da Voji nisu trebali onoliki moji priglavci! Znala sam ja da je on meni samo htio pomoci!!! Neka ljudi, pamtite azrailu, a jos vise pamtite ovakve dobre ljude!!!"

Eso se pet godina poslije rata ozenio, a Vojo i Momo su bili na svadbi.

Vojin najmladji, ozenio Aidu s Vratnika.

Nasli se u tudjini, pa svaki put kad dodju u Sarajevo svrate kod Ibrahimovce, a ona uporno salje Voji i Sonji po priglavke, da se ne smrznu u tudjini!!!
05.09.2020.

...



31.08.2020.

Zavjere 2020



11.07.2020.

... Da se ne zaboravi...

Zivot-ili kako ga neki shvataju, Bog-nikada ne izvodi pred sud niti kaznjava.

Prirodne sile nisu zle.

Njihov ucinak zavisi iskljucivo od nacina na koji ih koristite, odnosno od nacina na koji koristite sopstvene moci.

Elektricitet vam moze posluziti da pocinite ubistvo, ali i da osvjetlite dom.

Vodu mozete iskoristiti da nekoga utopite, ali i da mu ugasite zedj.

Dobro i zlo jesu odraz misli rodjene u covjekovom umu. ///Joseph Murphy
05.05.2020.

...



04.05.2020.

...Bez prekrajanja istorije...

Na današnji dan prije 40 godina umro je Josip Broz Tito, doživotni predsjednik SFRJ i Saveza komunista, koji je upravljao Jugoslavijom 35 godina.

04.05. 1980. godine u ljubljanskoj bolnici umro je jedan čovjek. Zastave na Buckingamskoj palati, Capitol Hillu, Kremlju, Elizejskim poljima, Hofburgu i širom sveta spuštene su na pola koplja. Održana je, prvi i posljednji put u istoriji, sjednica Ujedinjenih nacija sa samo jednom tačkom. Proglašeni su višednevni nacionalni dani žalosti u više od 80 zemalja svijeta. Na sahrani je bilo 209 delegacija iz 128 zemalja, 31 predsjednik republike, 4 kralja, 6 prinčeva, 22 predsjednika vlada, 11 predsjednika nacionalnih parlamenata.

U Vatikanu su jedan i jedini put u istoriji zvonila zvona, u katedralnim crkvama sluzene mise zadusnice.

Bio je drzavnik svijeta.

01.05.2020.

Sretan 1. maj

Kaze Djidja: “Ovo vrijeme korona virusa, jeftinih ljubavnica ( kurvi platis svaki put, a njima samo za praznike i to vjerske, ko fol poklon im , jer vjeruju u Boga ), online druzenja - pardon prepucavanja, vrijeme beskicmenjaka, jer se boje i vlastite sjene, vodi samo ka jos goroj sirotinji. Vrijeme je da se pocnu saditi maline!”

Sad na sve ovo ide Dubioza kolektiv “Fikret mozes biti ti”

19.04.2020.

...

08.04.2020.

...



06.04.2020.

...

05.04.2020.

“Corona dijeta”



I Barbrie je od danas na “Corona dijeti” 😁
I Barbrie je od danas na “Corona dijeti” 😁


31.03.2020.

...Obicne stvari u neobicno vrijeme...

Spremnost na pomoc se osjeti u svakoj ulici.

Ideja ne fali, a ni zelje da se pomogne.

Recimo, jedna od ideja: U jednoj kuci zivi sama starica i ljudi iz kvatra su se dogovorili, da samo zalijepi papir na prozor, i oni ce znati sta joj je potrebno; zeleni - sve je u redu, crveni - treba hitno pomoc, zuti - neko bi mogao za nju otici u kupovinu,ili po lijekove...



28.03.2020.

Sta smo naucili u posljednjih 100 godina?

Gotovo na isti nacin se branimo i poduzimamo iste mjere u zastiti od virusa.



15.03.2020.

...Corona virus...

Tek kad odes u kupovinu, skontas koliko su ljudi uspaniceni.



09.01.2020.

....

Ponekad moras nesto i da platis da bi dosao do cilja.

Sto bi rekla “Nives Odak”: “Sad cemo vidjeti cija majka crnu vunu prede!” 😂

Nadam se blogeri da ste se dobro zabavili u novogodisnjoj noci.

Ja sam prednovogodisnje praznike uzivala u carima Kube.

Kuba k’o Kuba; razigrana, raspjevana, a kako i ne bi bila kad je sunce izvor zivota.

Evo par slicica, uzivajte i ne dajte fukari, papku ili sve to u jednom - šupku, bilo muskom ili zenskom da vam se petljaju u cejf!











03.12.2019.

Djidja

Napomena: prije nego sto svi odemo u zaborav sa blogger.ba red bi bio da saznate sta se desava sa Djidjom. Svi oni koji su pratili moj blog, rado su citali o Djidji, jer cesto su mi ljudi slali pitanja o Djidji i u privatne poruke:)



Sretnem Djidju.

Sto godina je nisam vidjela.

Djidja se promjenila samo tako.

Odmah se da primjetiti da više ne namješta silikone dok priča sa vama.

Ne puči usta.

“Djidjo draga sta je tebe strefilo?”, pitam je dok mi ona priča nadugačko i naširoko o zadnjoj posjeti Bosni.

I odjednom: “Bosanko, daj Boga ti reci mi, šta ti misliš o braku?”

“Nije valjda Djidjo?”

“Hajde de, ne komplikuj”, pomalo glumeći uvrijedjenost obrecnu se na mene.

“Dobro, dobro Djidjo. Ovako, prvo kad se udaš, sve med i mlijeko, to znaš. Onda stignu djeca i počinje najteži zadatak. Ima dana u godini ( više i nego što možeš zamisliti ), kad zaboraviš i ko si i šta si, i šta voliš, i šta ne voliš, i trebaš li poći ili doći itd., itd..A u svim ti danima, nemoj zaboraviti, moraš odgajati i muža. Posebno, ako nije spreman pružiti ruke u održavanju vašeg malog “ljubavnog gnijezda”, jer on zaboga radi, donosi, prinosi i kad dodje kući hoće mir. Eh sad, ako si ostala čupava, nenašminkana, još umorna, spremi se da ti kaže:”Vidi kakva si!”, i tad naravno ti eksplodiraš i kažeš milion stvari koje su se gomilale u tebi zbog njegovog bezobraznog komentara.”

“Dobro, moraš se nekad i posvadjati,” Djidja zatrepta okicama.

“Ma naravno, Djidjili, ali puno bolje bi bilo da se svadjate zbog recimo, koji je film bolji po tebi koji ste odgledali zajedno, nego što se svadjate i kroz svadje ga preodgajaš. Misliš da je seksi u braku kad mu kažeš; hoćeš li se ti mrdnuti sa tog kauča više, i hajde molim te izbaci pelene, trebao bi kupiti mlijeko, mogao bi luk isjeckati, daj digni te noge da usisam, i da ne nabrajam više. Taman sve to postigneš, onda dolazi vrijeme kad je normalno da radi sve što bi trebao raditi - kad je sam; pa opet zvocaš: ne čopaj nos, utrpaj se, zar si baš morao prdnuti dok su gosti tu...”

“Pa dobro, omaklo se, ljudski je”, Djidja me prekida.

“Djidjo, vidim ja ti si se zaljubila. Ako nemaš kumu, biću ti ja!”

“Hoćeš li stvarno?!”, sva razdragana poskoči i poče pričati o novoj ljubavi.

“Ali prije kumovanja nisi došla do onog dijela kad su već djeca odrasla pa te on zove na posebna mjesta na “date”, pa glumatanja da ste ljubavnici”....

“Stop, STOP Djidjili. Nema toga!”

“Kako nema ženska glavo?”, već Djidja uznemirena.

“Ako budeš imala sreće i da te ne počne doživljavati ko još jedno njegovo dijete, ili još gore kao njegovu majku, jer si godinama zvocala, brojala, ispravljala, odgajala, možda se i sjeti da si mu žena pa ti ponudi malo “adrenalina” u kasnom pubertetu...”

“A šta ako se ne sjeti?!”, Djidja uporna.

“Eh, onda se i dalje boriš protiv njegovog kasnog puberteta, objašnjavajući budali da vam stvarno ne treba bijesno auto, da smješno izgleda u bojama koje priliće samo radnicima pored ceste dok se putevi asfaltiraju, da je normalno da ga djeca u tim godinama “ne rezile” ni dva posto, jer ni mi nismo svoje, i tako dalje, i tako dalje Djidjo...”

“Bolje da ne znam budućnost unaprijed,” Djidja će ti na to sve i raspriča se pravo.

Kaže da se preporodila u novoj vezi.

I nije šala, već godinu dana su skupa.

Misli da je ovo zauvjek.

“Pa radujem se Djidjo za tebe, ali živo me interesuje šta to on ima što drugi nisu imali?”

“Bosanko sve: školu, kulturu, poštovanje, strpljenje, pare...”

“E tu te čekam, znači pare?”, provociram.

“Nije sviju mi”, zaklinje se i nastavlja: “I drugi su imali jebo ga ti, uz plate i izgled, a ovaj je “solidan” na prvo vidjenje.”

“Čuj solidan?.”, čudim se, a ona sva blista.

“Mislim nije ono otkida, kontaš? Ma znam da kontaš, samo me “hajcaš”!”

“Djido, na tebi se vidi svo to zadovoljstvo, vjeruj mi. Evo više i ne šteliš sise u prvi plan. Ne hvataš se rukama ispod da ih namjestiš bar tri puta dok pričamo, a i ne okrećeš se više za prolaznicima.”

“O tome ti pričam Bosanko.”

“Uveo me u društvo, samo takvo. To su sve ljudi o “sebiprisebi”, na poslove sto posto fokusirani, a poslije posla sto posto fokusirani na svoje muze.”

“Opa Djidjili, i ti stigla u svijet zadovoljnih.”

“I znaš šta sam skontala Bosanko na društvenim mrežama?”

“Šta, reci, živo me zanima? I jebo društvene mreže Djidjo.”

“Nije tako za društvene mreže Bosanko. Danas se tu pola naših života poslije posla odvija. Ko nekad uz kafu, sad uz društvene mreže. Jebo te, ja sam ti onim neostvarenim, rastavljenim, ili iskompleksiranim bila samo kao trofej kad izadjemo, samo za pokazivanje,” pa se prvi put uhvati rukama ispod grudi i podize ih nastavljajući:”Kužiš?!”

“Nemoj reči samo da ti to nisi vidjela?”

“Ma jesam, ali tek sad sam skontala istinsko značenje:”Iza uspješne i lijepe žene stoji uspješan i zadovoljan muškarac!”

“I obrnuto Djidjo! I obrnuto!” “Jest, jest Bosanko! I znaš šta, obrati pažnju: neostvarene, iskompleksirane ćes vidjeti samo same, ili “sa rajom”, ali njihove drage nećeš vidjeti na slikama po društvenim mrežama.”

“Misliš, sramota ih pokazati svijetu kako nisu savršeni”, i namigujem dok joj naglašavam savršeni.

“Koji si ti vrag Bosanko. Sve ti kontaš šta ja hoću reči. Ali najvažnije ti još nisam rekla?”

“Zar ima još?!”, ko fol se čudim.

“Bosanko, trudna sam! Imaćemo bebu ja i moj savršeni.”

“Daj Djidjo ne zezaj!”

“Ne zeza Djidjili! Pa ne mogu idealnijeg oca poželjeti svom djetetu. Znaš kad sam prekinula sa zadnjim, moja pojedina, ženska raja, bosanska, stala na stranu agresivne budale i Djidjili opet bila kriva. Toliko o emancipaciji pojedinih bosanskih žena “u Ameriki”, i smije se od srca dok objašnjava.”

Ali onaj odozgo me pogledao. Em, što me je pogledao, em što ga je “abriktovao” kako da me prevaspita.”

“Jebat’ ih Djidjo! Inače po tome se raspoznajemo mi Balkanci. Mahali svakoj važno šta se desilo, a ne kako se ti osjećaš. Neka si ti sad na putu istinske sreće i da; jesi li uspjela “Mister Savršenom” prevesti “abriktovao”, pitam je dok je grlim uz čestitke i želje da joj dijete bude na tatu, ali samo malo zvrkasto na nju!”



05.11.2019.

Vremeplov

Evo nas generacijo u 21. vijeku, sa sjecanjima na crno-bijelu televiziju, fiksne telefone, televizore u boji, gramofone na 45 obrtaja za “singlicu”, a na 33 obrtaja “longplay” ploca, na prve muzicke linije, na prve kompjutere i bezicne telefone, na prve mobitele....

I jesmo li pametniji sada ili tada?!

Ne znam...



Vrlo cesto, u zadnje vrijeme, pozelim da sve iskljucim i da se izolujem od 21. vijeka...

Ne mozemo reci da ne razgovaramo, jer danas se tipkanje putem kompjutera ili telefona racuna u razgovor, i u tim razgovorima najvise “palamudimo” o prohujalim vremenima i izgubljenoj dusi.

A ja bih se izolovala, ne samo zbog dobrog stiva, nego i zbog “ogoljenih dusa” iza tastatura.

Ne mislim sada da su ogoljene samo zbog “neznam, ne ću, nemogu, naj bolji, koi, moi, sumljam” itd., nego sto su i nacrtane obrve, nalijepljene trepavice, “pusteni stomaci”... hocu reci - svacije misljenje je postalo “najvaznije”.

I da ne bude zabune: dobro je sto cujemo svacije misljenje. Ali nije dobro da je bas svacije “najvaznije.”

Koliko god negirali, djela se cijene. Vazno je okrenuti se iza sebe i vidjeti uradjeno.

Lazu ako vam kazu da rad ne donosi rezultate.



“‘Nači, raditi, a ne samo pozitivno razmišljati o radu”. 😁



Naravno da je lijepo imati i materijalne stvari. Ali jos je ljepse ako uz sav rad, radite i na sebi.

Rizikujte, izadjite iz zone komfora, priznajte kad nesto ne znate, ucite; ljudi istih ciljeva, pogleda, stavova samo mogu biti od koristi, ne postavljajte granice, jer granice su samo u nasoj glavi, ucite se biti strpljivi, jer strpljenje ce pokazati put napredka, korak po korak, od posijanog sjemena do ploda.



I ne morate, recimo, biti najbolji sportista u drzavi, jer velika je stvar, ako kao sportista ostavljate trag i u lokalnoj zajednici.



Odskrinute vrata iz nekog drugog ugla. I vidjet cete kako ima lijepih djela koja su ostala, ili ce ostati iza ljudi, koji su uz rad pozitivno mislili.



Nedavno sam citala clanak o covjeku koji zivi blizu jedne stijene na koju cesto dolaze samoubice; a on ih vec godinama spasava, s tim sto im ponudi solju caja u svom domu i uz obican razgovor, ne spominjuci njihove namjere, uspije im promjeniti misljenje. Poslije, mnogi od njih se vracaju na tu stijenu, samo da bi s njim popili jos koju solju caja. Novinar ga je pitao:”Jeste li zbog toga ikada pomislili kucu prodati?”

“Zasto bih?!”, uzvratio je pitanjem. “Oduvjek sam zelio kucu bas ovdje, i uz rad uspio sam ostvariti svoj san. Kada sam vidio prvog samoubicu, osjecao sam se kao neznalica, misleci sta sad? Citajuci, razmisljajuci, razgovarajuci sa obrazovanijim od sebe, nasao sam put kako da pridjem tim ljudima. I da im otvorim vrata svog doma. Nije li to puno ljepse, nego da sam je prodao, i okarakterisao kao nepozeljnu?.”


Nije li prica fantasticna?!



Vremena se mjenjaju, i pozeljno je da se i mi uz njih mjenjamo. Bilo bi glupo da smo zaglavljeni u vremenu koje je odavno vec prohujalo.

Zato kad pozelim da se iskljucim od 21. vijeka, ustvari je samo zelja za osamom, zelja da ni zujanje telefona ne prekida trenutke uzivanja u samoci, koji nikako nisu gubljenje vremena. Naprotiv, lakse cu cuti sebe, svoje zelje, planove i naravno, povratiti snagu i kreativnost, ozivjeti “mozdane vijuge” 😛

19.09.2019.

Preživljavanje

Prvo smo preživjeli “masala”, pa smo preživjeli “tobejarabi”, ostalo jos da preživimo “akobogda” 🙈🙃

08.09.2019.

“Blisatvo i strasno”

Kada sam procitala knjige “Blistavo i strasno” prvi i drugi dio, Bekima Fehmiu cijeli dan sam lutala odlomcima “njegovog zivota” prepricanih na stranicama knjiga.

Nevjerovatne knjige!

Toliko toga je stalo u dvije knjige.

Lakoca izrazavanja, odmjereno, gotovo opipljiva mjesta i ljudi.

Toliko detalja, informacija...briljantno.

Njegov osjecaj za pravdu, istinu - dok citate imate osjecaj da mozete opipati.

Godinama je bio izolovan od javnosti, jer je izabrao cutnju kako protest zbog sirenja mrznje prema Albancima. Jedan od najvecih jugoslovenskih glumaca. Prvi albanski akademski i filmski glumac koji je igrao u pozoristima i na filmu sirom zemlje.

Ava Gardner, Sirli Meklejn, Brizit Bardo, su tako stvarni i dodirljivi u njegovoj knjizi, kao i svi “veliki” iz filmskog svijeta sa kojima je suradjivao.

Zaista je bio svjetski gradjanin.

Albanac, na srpskom jeziku pise dvije knjige, koje su zbirka njegovog zivota, isprepletenog istinskim ljudskim vrijednostima...

Jugoslaviju je dostojno predstavljao u svijetu.

Kada su poceli da krvare svi neduzni cijelom teritorijom Jugoslavije, prvo njegovi Albanci, u njemu su krvarili i Albanac i Jugosloven!

“Blistavo i strasno” su djela koja se ne smiju ostaviti na policima i cekati da budu citana.

Toliko informacija, detalja, istinskih ispricanih dozivljaja, osjecaja, ne smiju skupljati prasinu na policama cekanja.

“Blistavo i strasno” je nase ogledalo sa druge strane, koje vjesto izbjegavamo.

Bekima je ugusila nemoc, nepravda, zlo, a mi cemo se ugusiti od cekanja da se pogledamo u ogledalo kako se gledao Bekim Fehmiu.

Slava ti veliki Covjece.

05.09.2019.

Kaze Djidja:

Kultura se u Regiji svela na “shopping” 😉😀

06.03.2019.

Kada ce

vise biti smak polusvijeta?...


Stariji postovi

Bosna preko Oceana
<< 02/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

Pogled kroz moje naocale na ovaj svijet je pomalo uvrnut i saljiv. Ja nikome ne sudim, ja samo prenosim ono sto cujem.

Uvijek sam za promjenu, za nesto novo, ako je po mjeri covjeka...
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja.

rzike.blogspot.ca


Stazom duse moje/// Klikni na naslov ispod ///
Covjece,
Znas li ti da je Bosna i Hercegovina u Begovoj dzamiji, i u Sabornoj crkvi, i u Katedrali, u Jevrejskoj Sinagogi... Znas li da se kafa, kava i kahva mogu piti iz fildzana?! A baklavu nam serviraju za Bozicne i Bajramske dane?!
-Znas li da su Andric, Djamonja, Selimovic, Santic, Sidran...Bosanci i Hercegovci?!
- Jesu li ti rekli da su Citluk, Trebinje, Glamoc, Banja Luka, Travnik, Bihac, Foca, Maglaj, Doboj, Sarajevo, Neum...u Bosni i Hercegovini?!
- Nisi znao da Neretva ne razdvaja, a da Una sjedinjava?!
- Nisi cuo Bozu Vreco, ni Amiru Medunjanin?!
- Znas li da Bosanci i Hercegovci znaju i latinicu i cirilicu?!
- Ne znas?!
Covjece,
-Vrijeme je da naucis!
Napisala Zijada Rajkov/ Maj 11, 2013 na fb stranici Ponosni na domovinu... kad nostalgija proradi 😉

Nemoj dragi...
Nemoj dragi
Nemoj nocas
Zaboravljat' jedra njedra
Sto te zovu u snovima...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Kvasit' suzom
Oka zar...
Pjesmom tihom
Noc uljepsaj
Nek' zaigra srce dragoj
Dok ti cuje stope teske...
Nemoj nocas
Nemoj dragi
Zaboravit' zvjezdin sjaj
Nek' ti uzdah jedrih njedra
Uljepsaju stvarni san....
Z. R.

Moja religija je: BITI COVJEK
Ocaj
Nestadose tanane niti. Pojavise se utvare ocaja, zgrabise najvrijednije sto covjek moze covjeku da pruzi. Nestade jedna dusa tvrdoglavo gazeci u svom ocajanju. Prastah vise puta za onu divnu ljudsku njegu kada bolesnom i casa vode zlata vrijedi. Ali, vise ne mogu, ne dam da se gazi sto je najsvetije u mom zivotu. Lagano cu poput mjeseceve sjene, tiho i u mraku, odsetati ne muteci bistru vodu, lagano ka izvoru, cuteci i dostojanstveno. Z.R.

Flag Counter




















MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
357704

Powered by Blogger.ba